Frank Herbert: Pustinjski arhitekt budućnosti

Frank Herbert bio je američki književnik koji je izgradio jednu od najutjecajnijih i najdetaljnijih vizija u povijesti znanstvene fantastike, a njegov ciklus Dina ostaje studija moći, ekologije i ljudskog potencijala koja je oblikovala čitatelje i autore desetljećima nakon objave 1965. godine.

Rođen 8. listopada 1920. u Tacomi, Herbert je karijeru gradio na raskrižju novinarstva, filozofije i ekološke prakse, a njegova djela kombiniraju istraživačku upornost reportera s intelektualnim širokim zahvatom mislioca fasciniranog sustavima, religijom i manipulacijom moći.

Franklin Patrick Herbert Jr. odrastao je na američkom Pacifičkom Sjeverozapadu, rano razvijajući strast za pripovijedanjem i prirodom, što je oblikovalo njegov kasniji „ekološki senzibilitet” u književnosti. Već kao tinejdžer ulazi u novinarstvo.

Novinarska karijera

Lažno je prikazao godine kako bi dobio posao u Glendale Staru što mu je dalo istraživačku disciplinu i terensku radoznalost koja će kasnije hraniti svijet Dine. Nakon kratke službe u mornaričkim Seabeesima i medicinskog otpusta tijekom Drugog svjetskog rata, vraća se reporterstvu na zapadnoj obali i kratko studira na Sveučilištu Washington, gdje upoznaje Beverly Ann Stuart, intelektualnu i životnu partnericu.

Herbert je radio u nizu redakcija: od Oregon Statesmana i Oregon Journala do San Francisco Examinerova magazina California Living, razvijajući praksu temeljitog prikupljanja činjenica i sistemsko promatranje društvenih fenomena. U ranim je godinama objavljivao i pulp-prozu te kratke priče, učeći zanat u časopisima koji su tražili brzinu i ideje, ali mu novinarstvo ostaje kompromisna profesija koja financira ambiciju da piše zahtjevnije romane.

Psiholozi Ralph i Irene Slattery upoznali su ga s Freudom, Jungom, Jaspersom i Heideggerom te Zen budizmom, što će produbiti filozofsku stranu njegovih kasnijih fikcija.

Kako je počelo

Iskra za Dinu pojavila se tijekom zadatka o upravljanju pješčanim dinama u Oregonu krajem 1950-ih: Herbert je pretjerao u istraživanju, akumulirao višak gradiva, a neispričani članak prerastao je u svemir Arrakisa. Dinu je pisao oko šest godina, suočivši se s nizom odbijenica izdavača.

Jedan je urednik kasnije proročanski primijetio da možda čini pogrešku desetljeća – prije nego što je roman najprije serijaliziran u Analog magazinu kao Dune World i Prophet of Dune, a potom objavljen u knjizi 1965. Djelo je osvojilo Hugo i prvi Nebula Award te postalo jedno od najprodavanijih SF romana svih vremena, zahvaljujući spoju politike, religije, ekologije i emocije u drami oko monopola na melange i kontrole planeta-pustinje.

Herbertova ključna namjera bila je razmontirati mit o heroju-spasitelju: upozoravao je da obožavanje vođa proizvodi pasivnost i cikluse revolucija i despotizma, što je organski utkano u sudbinu Paula Atreidesa i kasnije Muad’Diba. Paralelno, njegovo djelo istražuje nerealizirane potencijale ljudskog uma, neverbalnu komunikaciju i intuitivnu percepciju, uvijek unutar cjelovitog promišljanja sustava – u prostoru, vremenu i funkciji – što je izravna književna translacija novinarsko-analitičkog sustavnog pogleda. Ekološki motivi Fremenâ i prakse upravljanja dinama u romanu odražavaju Herbertov izravni kontakt s oregonskim projektima stabilizacije pijeska i konceptom prilagodbe okolišu, a ne ovladavanja njime.

Nastavci i ostala djela

Izvornoj Dini uslijedili su nastavci: Dune Messiah (1969), Children of Dune (1976), God Emperor of Dune (1981), Heretics of Dune (1984) i Chapterhouse: Dune (1985), čime je Herbert izgradio sveobuhvatnu kroniku o transformaciji društava kroz religiju, genetiku, ekologiju i politiku.

Planirao je i sedmi roman, ali je preminuo 1986., ostavivši određene narativne niti otvorenima, što će kasnije potaknuti nastavke njegova sina Briana s Kevinom J. Andersonom. Ciklus je, kroz desetljeća, ostao središnja točka SF kanona, uz stalne reedicije i transmedijske adaptacije koje se oslanjaju na Herbertovu gustu filozofsku podlogu.

Prije i između Dinih nastavaka Herbert je objavio Under Pressure/Dragon in the Sea, tehno-triler o psihologiji posade i ratnoj paranoji, koji je već pokazao njegovu sklonost detaljnoj tehničkoj i sociološkoj dokumentaciji. Valja izdvojiti i Destination: Void (1966) te kasnije koautore s Billom Ransomom – The Jesus Incident, The Lazarus Effect i The Ascension Factor – koji šire motiv umjetne inteligencije, biosfere i teologije kroz ambicioznu Ship sagu. The Dosadi Experiment i The White Plague demonstriraju Herbertovu opsesiju granicama prava, biopolitikama i terorizmom, uz istu onu mješavinu ideja i zapleta koju su kritičari istodobno hvalili i nazivali preopterećenom.

Herbertove reference proizlaze iz psihologije, fenomenologije i semantike, ali i iz zen-budističke prakse sabranosti, što se vidi u Bene Gesserit tehnikama i konceptu prisutnosti uma. General semantics i landmark consciousness – kako ju je opisivao – naveli su ga da promatra jezike moći, nasuprot etiketama i dogmama, što je srž dinamike između Carstva, Cecha, aristokracije i heterodoksnih redova. Dug novinarstvu očituje se u pedantnom istraživanju stvarnih ekoloških sustava i političkih procesa, a zatim u njihovoj spekulativnoj transpoziciji u svemiru Dine.

Nasljeđe

Nakon braka s Florom Parkinson, s kojom je imao kćer Penelope, Herbert se 1946. oženio Beverly Ann Stuart; imali su sinove Briana i Brucea, a Beverly je 1960-ih bila glavni oslonac kućnog budžeta, dok je Herbert završavao Dinu.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih dijelio je vrijeme između Havaja i Port Townsenda na Olimpijskom poluotoku, gdje je kuću zamišljao kao „ekološki demonstracijski projekt“, dovodeći u sklad životnu praksu i književnu teoriju. U potpunosti se posvetio beletristici nakon 1972., uživajući komercijalni uspjeh i status jednog od najčitanijih američkih SF autora svojeg razdoblja.

Dina je s vremenom postala jedan od rijetkih SF romana koji su paralelno akademski proučavani i masovno čitani, zahvaljujući spoju političke alegorije, ekološke svijesti i mitske strukture. Kritičari su primjećivali stanovitu neujednačenost u opusu i sklonost idejnoj prenatrpanosti, no upravo je to poticalo generacije čitatelja i autora na razmišljanje o moći, religiji i društvenim sustavima, čvrsto učvrstivši Herbertov status „pisca ideja”.

Nakon njegove smrti 1986. zbog komplikacija nakon operacije, svijet Dine nastavljen je kroz nove romane i ekranizacije, ali izvorna vizija ostaje mjerilo za epsku, idejno ambicioznu znanstvenu fantastiku.

U posljednjih pet godina gledali smo dvije filmske adaptacije njegovoj najpoznatijeg romana – točnije radi se o adaptaciji originalne Dine koju je redatelj Denis Villeneuve podijelo u dva dijela. Naravno, svi se sjećamo i Lynchove Dine iz 1984. godine. U međuvremenu, i HBO se počeo baviti Herbertovim svijetom u seriji Dina: Proročanstvo, dok Villeneuve radi na filmu Dina: Mesija. Dina se na malim ekranima pojavila i početkom 2000-ih u mini-seriji Johna Harrisona.

Recenzija prvog dijela Dine >>> U lovu na savršenu adaptaciju romana

Recenzija drugog dijela Dine >>> Pustinjski desert