“Future Nostalgia” (Dua Lipa): Pop hitovima protiv katastrofe

U vrlo kratkom vremenu Dua Lipa postala je jedno od najzvučnijih i najpraćenijih imena svjetske glazbene scene. Pitki i pamtljivi pop hitovi, nesvakidašnji glas, ljepota, otvorenost, opušten stav i vesela energija, šarmirali su mnoge joj obožavatelje, kao i radio postaje.

Dva Grammyja na polici, utjecaj toliko velik da cijeli stadion zapjeva One Kiss. Potencijal je velik, kao i dosadašnji uspjeh, ali od početka osjećam da je pristup cijeloj stvari nekako labav s premalo umjetničke kontrole ili kreativnosti.

Možda je mladost, možda je strah, a možda joj ovako odgovara. Međutim, sjetimo se Rihanninih početaka. Stigne Dua razuvjeriti i one najstrože. Uz pomoć vrsnih suradnika, srećom, nastao je niz značajnih pop hitova, ali i tzv. album fillera, koje sve povezuje sličan pristup, a to je da ništa nije too much.

Don’t Start Now i Physical

Regularna gošća rubrike Tjedna doza popa (od sada mjesečna), Dua Lipa je krajem prošle godine izbacila jednu od svojih najboljih pjesama, Don’t Start Now. Turbo promocija, hrpa (nažalost identičnih) nastupa (da, pogledao sam ih sve), nastavak house vibre s One Kiss i dance-popa s Electricity, poveli su pjesmu k uspjehu. Dua Lipa se još jednom pokazala kao velika pop sila. Pjesma predstavlja nastavak brendiranja samostalnosti i feminizma, sve ukalupljeno u zarazne hitove i post-break-up himnice.

Uslijedila je Physical, odlična interpolacija istoimenog hita iz 1981. s divnim spotom ispunjenim šarenilom boja (režiju potpisuje ni više ni manje nego CANADA). Kasnije je stigao i poseban video za vježbanje. Physical je nedvojbeno jedna od najozbiljnijih i najjačih Lipinih stvari. Odgovornost dolazi samom korištenom interpolacijom. Uz to, Dua Lipa je u spotovima napokon pošteno proplesala (ne osuđujem, samo se prisjećamo nesretne One Kiss koreografije na nastupima). Nemojte se ponadati, na dnu je spot za najnoviji singl gdje smo opet lijeni.

Future Nostalgia is the name, or whatever?

Poučeni iskustvom prvijenca “Dua Lipa”, pretpostavio sam da Dua Lipa neće postati umjetnica koncentrirana na format albuma, već na singlice. Međutim, novo izdanje dokazuje suprotno. Kohezivno, dobro spojeno i otprilike do pred sam kraj poticajno. Dua je album opisala kao sat plesa, a inspiraciju vukla od Madonne, Gwen Stefani Blondie te bendova Outkast i Moloko. I da ne zaboravim, ima još jedan detalj. Sviđa vam se omot albuma? Madonna, Steven Meisel i Versace su krivi. Omot singla Physical je još spadao u hommage kategoriju i to Madonninom “Confessions on a Dance Floor” omotu, ali ovo je već upitno. Pljesak Hugo Comte.

Kombinirajući elemente popa, disca, housa, “Future Nostalgia” čini solidno izdanje bez šokova ili podviga. Tematski album se vrti oko dejtanja i romantičnih odnosa. Nije ni bilo za očekivati nešto drugo, ali nije ni za zamjeriti. Vožnja počinje s čudnom i besmislenom Future Nostalgia. Bizarna referenca na arhitekta Johna Lautnera i linija „You want a timeless song, I wanna change the game“ u skroz bezazlenoj pjesmici dosta su obeshrabrujuće.

Srećom, slijedi Don’t Start Now koji nas brzo vraća na tračnice očekivanog. Kratko nas hladi Cool, slatka, ljetna, prolazna, ali visoko adiktivna. Isto kao i Levitating. Radiofonični party brojevi, sunčani energični refreni, sve to izvlači što treba, ali nije naročito značajno. Do sada je Dui puno mlakog prošlo, možda je u pitanju nova mainstream pop formula ili ono što zovu “classic Dua Lipa song”. Hm…

Dvosjekli mač sempliranja

Pretty Please je s druge strane ležernija i kao takva funkcionira bolje od nekih spominjanih kvazi ambicioznih. Kad bi ovaj album imao neku esenciju, bilo bi je najviše ovdje. Ian Kirkpatrick trikovi – odmjereno, slatko, bezopasno. Nada se dodatno vraća na Hallucinate, očiglednom kandidatu za neki sljedeći singl. Kako Dua Lipa kaže, ovo je njezin novi favorit za festivale (?!). Efektni prijelazni dijelovi, polirana jeka i plesni refreni. Jako dobar pop komad. Ipak, Duino piskutanje i “ukrasi” koji se čuju još na nekoliko pjesama s više slušanja počinju smetati.

Na albumu se nalazi nekoliko više ili manje dobro uklopljenih sampleova. Redom se nalaze na pjesmama Physical (Olivia Newton-John, Physical), Love Again (White Town, Your Woman) i Break My Heart (INXS, Need You Tonight). Potonji nije dovoljno iskorišten s obzirom na to da je Need You Tonight nevjerojatno sexy evergreen dizalica. Na Break My Heart uz malo pop drame, igranja brzinom i dojmom sjedamo negdje između Physical i Don’t Start Now. Spomenuta Love Again predstavlja malo sentimentalniji moment albuma, ali ni sample ne spašava stvar. I dalje prolazno, ako ne i konfuzno.

Nadalje, Lipa servira Good In Bed, repetitivnu, sladunjavu, blesavu i nadam se, nikad počašćenu tretmanom singla, ali kako to obično biva, ulovit će se i postati hit. Spomenuo sam da je album do samog kraja dovoljno poticajan. E, onda dolazi Boys Will Be Boys, vjerojatno tematski nastavak New Rules ili kako već. Tanka je linija između hita i promašaja. Međutim, ima nešto stihova koji uozbilje stvari; “It’s second nature to walk home before the sun goes down and put your keys between your knuckles when there’s boys around”. Tužna istina. Na refrenu Lipa ponosno i s pravom pjeva “Boys will be boys, the girls will be women”.

Inozemna kritika se pogubila

Kritike pokušavaju napraviti big dealod ovog albuma, ali to nećete vidjeti i kod nas. Ovaj tekst je iskreno viđenje pop albuma prema ušima nekoga tko previše voli pop da tolerira low effort. “Future Nostalgia” puca na visoko, ali se negdje usput posklizne i sretno padne u ruke odličnih singlova, ne postižući mnogo kao cjelina. Potplaćivanje kritičara u popu nije ništa novo, ali ovdje bi mi čak bilo draže vjerovati da je to slučaj, nego da netko zbilja daje 5/5 ovakvom izdanju. Zabavno je, ali zaboravno. Ima tu nostalgije, ali u budućnosti je za ovim izdanjem neće previše biti.

The Irish Times misli da je Dua Lipa s ovim albumom pronašla zvuk koji je Lady Gaga oduvijek tražila odnosno željela. Gotovo uvredljivo. Dua Lipa niti ne producira, a kamoli da bi se tako nešto moglo reći, iako znam da se ne misli doslovno. Reći da je ovaj album “game changer” je isto za promisliti. Zvučim ogorčeno, istina, ali ne na izdanje, nego na shvaćanje istog od strane glazbenih magazina čijem će mišljenju podleći stotine tisuća čitatelja.

E sad, kad bi gledali s vedrije strane i prisjetili se komentara s početka recenzije o mladosti, manjku kreativnosti, umjetničke kontrole i labavom pristupu, možemo se pitati, što ako se Dua jednostavno ne shvaća ozbiljno kroz cijelo izdanje? Ako tako mislimo, sve na trenutak postane bolje.

“Future Nostalgia” i COVID-19

Za kraj, kratki pop osvrt na trenutnu izvanrednu situaciju u svijetu. Dua Lipa osvojila je internet objavom teksta refrena Don’t Start Now na Instagramu, koji se odlično uklapa u trenutna pravila pridržavanja fizičke distance među ljudima. Physical se isto uključuje u svima nam dobro došlu zezanciju, gdje se ekipa ‘sprda’ iz teksta preinakama „Let’s NOT get physical“. I konačno, svjež singl Break My Heart čiji tekst ide ni više ni manje nego „I should’ve stayed at home, ’cause now there ain’t no letting you go“. Pomalo zastrašujuće, ali se radi o slučajnostima, barem u prvom slučaju.

Drago mi je da Dua Lipa, bez obzira na to što je album iscurio na internet prije prvog zakazanog datuma izlaska, nije odgodila izdavanje istog. Nove glazbe nikad dosta, a pogotovo radosti u ovom razdoblju.

Neka glazba i dalje bude naš saveznik u kanaliziranju emocija. Ne dopustite strahu i panici blizu. Pratite relevantne izvore informacija i čuvajte se.