Advent na Ziheru - 2024
2. prosinca 2024.

Vrijeme čitanja: 4 minuteI ove godine Advent na Ziheru donosi nagrade, ali i zanimljive priče i preporuke.

"Bilo je sada" [Dunije - naslovnica albuma]
26. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minuteDugo smo čekali, a nismo ni znali da na to čekamo, na sastav kao što su Dunije. One ne samo što su supergrupa jer su poznate umjetnice koje su svoja znanja i talente sastavile i napravile nešto iznimno, one su prijateljice i žene koje se međusobno vole i poštuju, što se itekako osjeti.

Glazba

Recenzija – “Post Pop Depression” (Iggy Pop): Intro/retrospekcija čovjeka koji je izmislio punk i osvojio pop

Foto: facebook.com/iggypop
Vrijeme čitanja: 3 minute

Živimo u vremenu kada rock zvijezde više gotovo i ne postoje, većina ih je umrla, nove nisu stvorene – barem ne u kontekstu koji je ta fraza predstavljala u prošlom stoljeću. Iggy Pop bio je pionir svog vremena, „kum punka“, čovjek koji je predstavljao rock kao glazbu u njenom najčišćem i divljem formatu, bez pretenzija i bez sranja. Njegova zadnja dva albuma, od kojih je najrecentniji izdan prije svega tri godine, su blago rečeno mediokritetni, nešto iskrenije rečeno – sranje su. Recikliranje starih ideja provučenih pod nazivom The Stooges nisu ništa nego mlaki pokušaji revitaliziranja energije stare pedeset godina. Ne treba se zavaravati – to se neće dogoditi. Iggy ima sedamdeset godina i koliko god bio beskrajno zanimljivi luđak za promatranje na televiziji, teško je oteti se dojmu da je svoj muzički vrhunac odavno doživio, bilo u rocku ili pak više nego solidnim izletima u pop svijet.

Zato je tu njegov najnoviji album, napravljen u suradnji s Joshom Hommejom, Mattom Heldersom, Deanom Fertitom i ostalima, da zaokruži karijeru glazbenika kojeg će se još desetljećima pamtiti. Sam Iggy nedavno je izjavio da bi mu ovo mogao biti posljednji album koji će napraviti i u tome ne bi bilo ništa loše, dapače, vrlo vjerojatno bi bilo idealno. „Post-Pop Depression“ album je vrlo znakovitog naslova, gotovo kao da je sam njegov autor shvatio da njegovi recentni pokušaji jednostavno nisu ono što su mogli biti nekada davno, a i da pop-rock kao takav već vrlo dugo prelazi u abominabilne vode. Premda je Josh Homme reklamiran kao producent albuma, više bi se trebalo govoriti o njemu kao glavnom katalizatoru za Iggyeve ideje, posebno kada se radi o instrumentalnim aranžmanima toliko karakterističnim za sve njegove druge projekte, od bas linija koje su više gitaristički odsvirane, no i dalje ugodne pa do gitara s vintage rock prizvukom koje mirišu na pustinju gdje su i nastale.

Josh je trenutno jedna od najbitnijih figura u modernom rocku. Može se uvijek debatirati o važnosti Jacka Whitea, Dana Auerbacha i ostalih, no za razliku od dvojice navedenih, Homme sve što dotakne pretvara u zlato: bilo ono radiofonično, alternativno ili jednostavno sjebano. Ne, ovo nije još jedan „rant“ zaljubljenog fana, to je istina. Cijela njegova karijera prošarana je više ili manje uspješno izvedenim radovima (kada pričam o uspješnosti ne pričam o broju prodanih ploča već o umjetničkoj vrijednosti), no nikako lošima. Niti u jednom trenutku. Prekretnica u njegovoj karijeri bilo je preživljavanje kliničke smrti na operaciji koljena nakon koje više nije mogao normalno skladati i tu kreće njegova prava producentska priča, barem u zadnje vrijeme, a sve je počelo puno ranije s Desert Sessionima.

Poanta cijelog paragrafa o liku i djelu Josha Hommea jest naglasiti njegovu ulogu na ovom albumu i energiju koju je donio sa sobom. Iggy je svoje najveće uspjehe doživio u sedamdesetima i devedesetima, a ovo izdanje podjednako reminiscira oba razdoblja, no ne okreće se reciklaži istih upravo zbog Josha čiji su instrumentalni aranžmani i samo nadgledanje snimanja učinili „Post-Pop Depression“ modernom pločom u kojoj podjednako može uživati nekoliko generacija, od dosadnih i pompoznih nostalgičara koji redovito trkeljaju o tome kako je sve novo smeće pa do posh hipsterčića koji ni sami ne znaju što slušaju. Ova ploča pada točno u sredinu bivajući podjednako moderno-popularno-alternativna i retro radiofonična, a činjenica da se u nekim stvarima definitivno čuje utjecaj nedavno preminulog Davida Bowieja i njegovog podjednako lepršavog i opskurnog stila, sasvim jasno govori da se radi o pažljivo snimljenoj ploči rađenoj u larpurlatističkoj maniri, samo da se zadovolji znatiželja glazbenika koji su projekt i pokrenuli.

U principu je to ono što dan-danas najviše i nedostaje, sve se smatra proizvodom, a mogu ja tu srati o tome kako je kapitalizam loša stvar i zvučati naporno poput starih komunista koji kartaju belu u parku ispred moje zgrade, ali zaista je sve postalo proizvod; pop-rock albumi se rade da bi bili ugodni uhu, služe kao robovi samih sebe, što je zapravo najveća pogreška cijele industrije koja je dovela do stigmatiziranja jednog cijelog žanra koji je nakon nekog vremena sam sebe pojeo. „Post-Pop Depression“ nije mesija moderne glazbe, no itekako je dobar album vrijedan preslušavanja jer osim što je uhu vrlo ugodan, ima određenu liričku, instrumentalnu i aranžersku dubinu te je to ono što ga odvaja iz gomile. Nije savršen, ima stvari koje su relativno dosadne, na njemu su, realno, dva-tri hita (stoga neće biti uvršten u najbolje albume ikada), ali će kao cjelina uvijek odlično funkcionirati.

Vjerujem da je ovo jedna od onih recenzija u kojima nema potrebe analizirati i secirati album pjesmu po pjesmu, trkeljati o tome što se moglo bolje odraditi, što je loše i što je fenomenalno u šesnaestoj sekundi Gardenie te općenito previše razglabati. Uzmite u obzir jedino u kojem je kontekstu ovaj album napravljen, pustite ga u nekakvom kvalitetnom formatu na dobrim zvučnicima i provest ćete vrlo ugodnih četrdesetak minuta, a možda i više jer se ploča zaista da slušati nekoliko puta za redom.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari