Glazbena kolumna: Što povezuje R.E.M., The National, Gorana Bareta i The Rolling Stonese?
1. slučaj: R.E.M.- u sedam godina, a The Nationalu pet mjeseci
Poput bombe odjeknula je vijest o novom studijskom albumu američke grupe The National. Na koncertu u Cincinnatiju na Homecoming festivalu pred desetak dana bend je najavio da će objaviti novi album „Laugh Track” za tri dana.
Zašto je to bilo njihovo iznenađenje? Zato što su prije toga novi album objavili prije svega nekoliko mjeseci, u travnju 2023. godine. Tako mali vremenski razmak između dva albuma s novim pjesmama rijetko se događa. Travanjski album zvao se „First Two Pages of Frankenstein”, a „Laugh Track” deseti im je album po redu.
I sve to radi bend koji nije od jučer, nego traje skoro četvrt stoljeća i ima reputaciju vrhunskog indie rock benda. Ne bi bilo nikakvo čudo da je tako postupio neki komercijalni bend koji ima potpisan ugovor s diskografom o izdavanju precizne količine albuma u određenom periodu. Obično tada bend izbaci manje-više loš album jer su ih Muze apsolutno napustile. Ti ugovori su poprilično nemilosrdni i u sadašnjosti i u povijesti.
Keith Richard s gorčinom se i danas sjeća da su šezdesetih godina Rolling Stonesi imali u ugovoru obavezu objaviti novi singl svakih dvanaest tjedana u jednoj kalendarskoj godini. Sva sreća što su imali dovoljno nadahnuća za takav pothvat, a sjećam se i dalekih sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad je Goran Bregović na samom početku karijere izbacivao singlove (i to hitove) svaka tri mjeseca, a to mi je pojasnio ovako: „Ako i gušim Bijelo dugme bolje ja nego netko drugi!”. Isplatilo mu se itekako.
Sličan problem The National nisu imali. Još tijekom snimanja „Frankensteina” imali su mnogo novih pjesama koje su brusili na koncertima i kasnije ih snimili i objavili. A i što da ih drže u skladištu? Jednu pjesmu nisu ni snimili u studiju, nego u dvorani tijekom poslijepodnevne probe za večernji koncert.
Novi album zasad nailazi na bolje kritike od „Frankensteina”. Zanimljiv mi je pristup kritičarskoj recenziji novog albuma „Laugh Track” koji ima kritičar Pitchforka Evan Rytlewski:
„Drugi album Nationala u 2023. proširuje prigušeno raspoloženje i povučenost svog prethodnika „Frankensteina”. R.E.M. je bio star 24 godine kada su objavili svoj najgori album „Around The Sun” iz 2004. godine koji je povećao sve slabosti tog ostarjelog benda i podlegao čistoj dosadi. The National je, možda ne slučajno, također obilježio 24 zajedničke godine kada je u travnju ove godine objavio „Frankensteina”. Iako nije tako katastrofalno dosadan kao „Around the Sun” taj se album vukao na slične načine. Oba su se albuma pretjerano oslanjala na programirane bubnjeve i oba su se kockala s pogrešnom nadom da bi se studijska profinjenost mogla pokazati poštenom zamjenom za živu energiju. R.E.M je odgovorio na svoj neuspjeh tako što je trebao nekoliko godina da se ponovo kalibriraju i vrate s rock albumom.”
Ali tako je to s istinskim umjetnicima koji niti žele niti mogu biti bešćutni ili hladnokrvni profesionalci. Uostalom, kad su R.E.M. shvatili da su ih Muze stvarno napustile i da zajedno nemaju više što reći i svirati, objavili su raspad u rujnu 2011. godine.
Vratimo se Nationalu i Pitcforkovom kritičaru po kojem u ovakvim situacijama The National ima drukčiji pristup od R.E.M-a:
„Novi album objavili su samo pet mjeseci nakon „Frankensteina”. „Laugh Track” fino podešava pristup svog prethodnika, iako suptilno. Izvedba je tijekom turneje malo dotjerana, manje kruta s više slobodnih oblika. Najzamjetnije je da se bubnjar Bryan Devendorf vraća svojoj pravoj opremi nakon što ga je „Frankenstein” prvenstveno potisnuo u strojeve. To je ogromna nadogradnja. Devendorfovo bubnjanje dugo je bilo petosatna energija koja je sprečavala bend da utone u san. Iako mu se sada ne daje puno zvučnog prostora za sviranje, on unosi dramu čak i u neke najsporije pjesme.”
I Evan Rytlewski iz Pitchforka i Shaad D’Souza iz The Guardiana istaknuli su neke pozitivne strane desetog ostvarenja The Nationala. Potencirajući autora Matta Berningera i njegovu često okrutnu, brutalnu ironiju na račun srednje i srednje više klase. Shaad Souza piše:
„Izazovno je pisati o bolesti srednje klase i učiniti da to zvuči tako privlačno. Ovaj album ponovo pronalazi Berningera u ulozi elegantnog nihilista. Matt stvara osjećaj turobnosti kao malo tko, potresne turobnosti.”
Na sve ovo, a s čime se uglavnom slažem, dodao bih ipak ono najbitnije – po mom mišljenju The National stvaraju najljepšu turobnost koja postoji danas u glazbi, lijepu i složenu, okrutnu i magičnu, da joj ni tu i tamo osjećaj dosade ne može ugroziti integritet. Tim više što posljednja pjesma Smoke Detector (u trajanju od skoro osam minuta) snimljena u živo na tonskoj probi prije nekog koncerta, a u kojoj Matt „pljuje užarenu apstraktnu poeziju preko kvrgavih gitara” daje naznaku još bolje i uzbudljivije budućnosti benda.
U stilu Velvet Undergrounda, ali još žešće, snimka potiče i tijelo i um i srce na jaki angažman. Matt Berninger će valjda biti manje ‘opak’ , drukčiji, nakon što je kroz svih deset albuma (a naročito ovaj zadnji) izbacivao svoju dušu ili, adekvatnije, psihu. U svakom slučaju tek bi trebali uživati u The Nationalu kao nesvakidašnjem i mnogo energičnijem rock bendu.
2. slučaj: Goran Bare
Osobno je strpao vlastiti album u bunker, da se ne objavi!
Jedan od mojih dragih susreta s Goranom Baretom bio je u klubu Jabuka na vinilnoj promociji antologijskog albuma „Vrijeme je da se krene”. Nismo dugo razgovarali kao ni prije tijekom dvadesetak godina komunikacije. Kužili smo se bez puno riječi i te večeri. Bio je jako radostan što mu je tako važan album objavljen i na vinilu:
„Baš mi je drago da je izdan i na vinilu. Imam doma gramofon i sad ću ga kad dođem slušati. Pustim recimo Boba Dylana pa onda sebe!”
Pjesme za taj album pisao je u vrijeme posvemašnje tuge i boli za suprugom i više od pola albuma je o tome, pa čak i naslovna Vrijeme je da se krene, ali bila je ta pjesma na neki način uporabljena i u političke svrhe:
„Govorio sam im da je to tragična pjesma. O tragediji. Ta pjesma nema veze s politikom, no nisu me poslušali. Ja sam s nekolicinom kolega htio potaknuti promjenu u Hrvatskoj pa sam, eto, rekao da uzmu za slogane “Vrijeme je da se krene” i “Budi ponosan”. Samo u svrhu da se stvari u Hrvatskoj primjene s tim nekim lijevim strankama tada.”
Naravno da se na kraju kao i drugi razočarao. Krenuli smo dalje njegovom ravnicom koja je ipak njegovo ishodište. I pitam ga mogu li njegovo stvaralaštvo nazvati „Baretov punk blues panonske ravni”. Nakon kraćeg razmišljanja Bare mi je to odobrio.
„Možeš. Može se i tako reći. Ja kad sam počinjao prvo su me ošamarili Rolling Stonesi preko kojih sam došao do Willie Dixona, Muddy Watersa i općenito električnog Chicago Bluesa. To je meni najžešće i ja još uvijek gajim tradiciju da ispjevavam neki svoj blues panonske ravni. Dobro si to rekao. To je blues te depresije. To je kad se probudiš u jutro i kad ne vidiš ništa osim te ravne zemlje. Nigdje ništa. Najveće brdo je krtičnjak i magla. To je blues, Baretov blues panonske ravni.”
A onda je prošlo dosta godina i sljedeći put vidjeli smo se na HRT-u. Čim je ušao u jednu prostoriju i vidio veliki klavir otklopio je poklopac i počeo svirati i hvaliti klavir kao „pravi instrument”. Bilo je to u vrijeme stvaranja pjesama za „Nuspojave”. Bare se promijenio, inficirao klavirom, berlinskom fazom Davida Bowieja i vrištao mi skoro kako mu je pun kufer američke glazbe. Dok je Bare svirao Igor Boltek, tada njegov menadžer, mi je ispričao slučaj koji je prethodio albumu „Nuspojave”. Naime, Bare je snimio cijeli jedan novi album prije „Nuspojava” i nekako u vrijeme početka štampanja, priča mi Boltek:
„Nazove me Bare i kaže da li po Ugovoru s diskografom mi moramo objaviti taj album. Bio sam malo zbunjen dok mi nije objasnio da on uopće nije zadovoljan tim albumom i da ne želi da se on uopće objavljuje.”
Tako je i bilo i time je Bare postao jednim od poštenijih umjetnika. Nije bio zadovoljan i sav svoj trud oko toga albuma zaključao je u bunker. Bez centa dobiti. Inače u sličnim slučajevima znate što se radi? Ako album nije dobar, malo ga se spegla, opegla, zašije po šavovima, postproducira i onda uz pojačanu propagandu i trikove izbaci na tržište jer ionako se dio prodaje po defaultu. Goran Bare to nije htio, a o razlozima mi je pričao uz klavir:
„Glazba koju sam drndao dvadeset godina počela mi je ići na živce, nisam te gitare više mogao čuti, te riffove nisam mogao više i onda sam morao nešto sa sobom radikalno napraviti. To je jedino što znam raditi. Našao sam ljude istih valnih dužina.”
I tako su nastale „Nuspojave”, rasprodana Šalata, mnogi koncerti i nadolazeći koji će se održati u Ciboni 30. rujna. Snimku prošlogodišnjeg koncerta u Domu sporova na dva CD-a upravo je objavila Croatia records.
Ništa čudno, ali Bare je nešto poput endema. Nema još jednog takvog. Plemenitog poput idealiziranog srednjovjekovnog viteza. Samo što Bareta ne treba idealizirati. On u mojim očima već jest idealan umjetnik i autor i idealan u viteškom ponašanju u tako okrutno manipulativnoj glazbenoj industriji. Toliko za ovaj put o plemenitom vitezu panonske ravni – Goranu Baretu. Ne sumnjam da će dati nove povode za nesvakidašnje komplimente.
3. slučaj: The Rolling Stones
Opet sa zgodnom glumicom u ludom kabrioletu u najčarobnijem gradu (neki ga zovu i najpokvarenijim). Jagger ljut, a ona zanosna, naročito s isplaženim jezikom a la Mick Jagger. On je ljut jer je mjesec dana bio bez seksa. Tako barem pjeva.
Upaljen tv, idu dnevnici i ostale informativne emisije. Svako malo navratim u dnevni boravak u vikendici gdje se tog trenutka bavim okopavanjem mahuna i tikvica. Pri jednoj pauzi na ekranu Mick Jagger, Keith Richards i Ron Wood. Pitam se što je sad ovo? Da nije neki umro?
Nemoguće, ta nedavno je Mick proslavio osamdeseti rođendan. Kad ono oni najavljuju novi singl Angry i novi album „Hackney Diamonds” koji će izaći u listopadu. Prvi studijski album s novim pjesmama nakon 18 godina.
Znači R.E.M.-u je trebalo sedam godina za proper album, The Nationalu svega pet mjeseci. Goran Bare je jedan od svojih novih albuma jednostavno spremio u bunker i za sada nema šanse da bude objavljen jer Bare smatra da nije dobar. Stonesi su za svoj najnoviji album rekli: „Zar mislite da bi mi to objavili da ne smatramo da je novi album dobar?!”
Umjetnici obično najbolje znaju kako što napraviti u tom trenutku. David Bowie javno se ispričavao za loše albume u osamdesetim, a Nick Cave na moj kompliment da mu je album „Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus” odličan rekao je: „Nije odličan. Samo je vrlo dobar.” Eto ti sad. Jesu li sami umjetnici najbolji kritičari svojih djela? U puno slučajeva jesu, a to i javno kažu.
Sigurno ne iz „pravih razloga”, nego više bulevarskih, svi mediji su se natjecali u tome da u što više informativnih emisija emitiraju nove Stonese, izjave i ficleke video spota za single Angry. Kao, vidi ti njih imaju po osamdeset, a ‘rokaju’ k’o dečki. Uz to dolazili su i komentari onog da Micki, izgleda, nije ‘plastificirao’ lice, ali dobro izgleda. Ili da im je ponestalo love pa su se opet aktivirali. Ma nemoj. Stvarno bi trebali malo više znati o bendu koji je još krajem šezdesetih godina bio nešto poput prizmatičnog pogleda na fenomen rocka. To su ostali i do dana današnjega.
Ima negativnih kritika za Angry, ali pohvale su uvjerljive kao u Guardinu:
„Jagger je cijelo vrijeme masivno zabavan dramatizirajući ljubavnu svađu ljutnjom i zbunjenošću. Doista humanizirajuća izvedba koja nas podsjeća da uza sve milijune rock zvijezde ne mogu biti izolirane od bijesa ljutitog partnera.”
Angry je sjajna pjesma koja je na pamet pala Jaggeru dok je bio na Karibima, gdje je snimao demo s elektronskim uređajima, a po povratku u studio pojavljuje se, naravno, Keith Richards koji njegov riff čini neodoljivim, a Jordan svira prave bubnjeve. Ako je po prvom singlu onda će „Hackney Diamonds” biti pravi album Rolling Stonesa. Ta ne bi tek tako 18 godina čekali na objavu novog albuma s novim pjesmama.
I onda dolazimo do video spota koji je sublimat svih vrijednosti Stonesa od 1962. do danas. Sniman u čarobnom gradu koji je istodobno i najpokvareniji grad na svijetu – Los Angeles, s uključenim Hollywoodom. U središtu je predivna djevojka (glumica Sydney Sweeney) u vožnji ludim kabrioletom, a na jumbo plakatima uz cestu cijelo vrijeme Stonesi od pamtivijeka do danas.
Slično je bilo i s prethodnim videom Ride ’em on Down s albuma „Blue and Lonesome” iz 2016. na kojem su Stonesi izveli omiljene klasike električnog Chicago bluesa. U glavnoj ulozi, bez Stonesa, fascinantna Kristen Stewart. Juri Kristen Mustangom iz 1969., pustim dijelovima Los Angelesa, pleše na benzinskoj postaji i uživa u izvedbi Stonesa.
Ukazujem i na treći video Stonesa brojeći od kraja: Doom and Gloom s fantastičnom glumicom Noomi Rapace. Stonesi u crno bijeloj pozadini a ispred radikalna Noomi kao stjuardesa, ubojica zombija, punkerica, žderačica hamburgera koje odmah i povraća… Kojeg li ludila od videa i pjesme.
Promociju, više objavu, za Angry i „Hackney Diamonds” Stonesi su dali u lokalnom londonskom teatru Hackneya u razgovoru s komičarom Jimmyjem Fallonom što i nije baš neki izbor. Slabo uzbudljivo (više dosadno), poprilično uštogljeno i protokolarno.
Bolje bi bilo da su upriličili svoju klasičnu press konferenciju s pitanjima novinara, a ne čavrljanjem Fallona koji očito nije dorastao duhovitosti Stonesa na pressicama. Bio sam na mnogim pressicama Stonesa, od New Yorka, Beča, Hustona do Milana i Münchena.
Mick Jagger obično glumi uljuđenog moderatora dok svoje oštre žalce ne pusti Keith Richards. Godine 1998. na pressici u Münchenu u hotelu Kempinski svi su htjeli čuti o padu Keitha s ljestava u biblioteci u njegovoj vili u Connecticutu zbog čega je turneja bila odgođena. Da skrati znatiželju Mick je sam pitao Keitha koju je to knjigu tražio u biblioteci zbog koje je polomio rebro. Nakon nekoliko polu sklekova kojima želi pokazati da je zdrav i oran za turneju Keith će:
„Tražio sam Anatomiju Leonarda da Vincija!”
Znalo je biti i Keithovih okrutnijih komentara. Novinarka pita Micka, na zamolbu njezine prijateljice tinejdžerice, kako uspijeva i nakon svih tih godina ostati tako vitalan i privlačan. Jagger se nešto ‘mučio’ kako da sroči odgovor a Keith je prasnuo:
„Takav je jer se valjao s njezinom mamom u krevetu!”
Kakvo glupavo pitanje takav i okrutan odgovor. Presice su uvijek trajale dvadeset minuta i bile su pune smijeha jer su tabloidni novinari pitali zapanjujuće gluposti poput novinara BBC-a koji je pitao Jaggera je li već zbrojio dobit od predstojeće turneje, na što je Keith stvarno popizdio:
„Opet glupa pitanja novinara britanske korporacije!”
Bilo je i pitanja iz neznanja (uglavnom takvih) poput: „Hoćete li na turneji svirati Angie?”. Novinarka pojma nema da oni ne vole tu pjesmu. Mick će: „Pa dobro ako ne budemo svirali Angie na koncertu, dođi u predvorje hotela pa ćemo ti izvesti unplugged Angie”. Prekinuo ga je Richards: „A ne, kakav lobby hotela. Neka dođe u moj apartman pa ću joj pjevati na uho!”
Intervjui su druga priča i tu je Jagger fenomenalan sugovornik koji će, kao meni u Amsterdamu, majstorski analizirati i ekonomiju Rolling Stonesa, sociološki aspekt, a naročito integritet kad su u pitanju sposobnosti rocka općenito u želji da se promijeni svijet politički:
„Znam da su nas znali dočekivati s transparentima šezdesetih u Kaliforniji na kojima je pisalo ‘Dobro došli Rolling Stonesi vođe naše revolucije’. To je pogrešno jer mi nikada nismo htjeli biti vođe nikoga i ničega i uvijek smo isticali da svatko odgovara za svoje postupke, Rock and roll nije i ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti svjetonazor i popularnu umjetnost.”
A sve druge turbulentne situacije, studentski nemiri, ulični nemiri, genijalno su otpjevali u Street Fighting Man: „Što može siroti dječak na londonskim ulicama, nego svirati u rock and roll bendu”.
Jagger nikada nije htio komentirati krizne situacije u svijetu, ratove, na primjer u bivšoj Jugoslaviji jer „tko sam ja da komentiram takve teške stvari da i imam sve potrebite informacije, a nemam ih!”
Napadali su Stonese da uvijek imaju najskuplje ulaznice i da ‘gule’ svoje obožavatelje. Jagger će na to: „Pa nismo u socijalizmu, nego u kapitalizmu. Tržište je slobodno!” I uvijek bi imali rasprodane turneje.
I onda i sad kad na njihove koncerte dolazi nekoliko generacija. Jedan je fan u Njemačkoj sublimirao: „Od rođenja su Stonesi pored nas. Oni su nešto postojano kao Sunce i Mjesec i stalno su uz nas.”
U Londonu na predstavljanju „Hackney Diamonds” Stonesi su bili trojka: Jagger-Richards-Wood. Svi su žalili, naravno, za Charliejem Wattsom, ali nitko više nije pitao ima li pravo Wood biti Rolling Stone.
To više nije aktualno nakon svih ovih godina. Jedino je mnogima trebalo da ukapiraju da je Ronnie Stone od rođenja. I prije nego je 1975. ušao u prvu postavu (i on kao i Jagger obožava nogomet) imao je Ronnie studio u svojoj vili koju je kupio od Petea Townshenda. Studio i cijela vila bili su nešto kao umjetnički salon u koji su dolazili velikani kao doma u svoj dnevni boravak.
Jednom prilikom bili su Jagger i Richards i David Bowie. Micku i Keithu tom prilikom došla je inspiracija za pjesmu It’s Only Rock ‘n Roll (But I Like It) i htjeli su ju odmah tu u vili Woodovoj i snimiti. Nisu mogli pronaći Charlieja i tada ostale Stonese.
Ronnie Wood mi priča u svom member klubu Harrington gdje zalaze svi od Jaggera, do Roda Stewarta i Gorana Ivaniševića:
„Da to je živa istina. Dio povijesti rocka je nastao tu živahnu noć. Pozvao sam bubnjara i basistu grupe The Face, ja sam svirao drugu gitaru, a David Bowie je pjevao prateće vokale.”
Ronnie je bio nešto poput ceremonijal majstora. Jednom prilikom Jagger se, kao, naljutio na Wooda i rekao Richardsu da će ga izbaciti iz Stonesa. Keith će Jaggeru: „Samo da ti to nikada ne padne na pamet jer ću prije toga ja izbaciti tebe iz Stonesa.”
Nije slučajno te noći kod Ronnieja snimljena jedna od himni – It’s Only Rock And Roll! Danas, nakon svih ovih godina Stones se kotrljaju bez pada i bez gubitka poštenja ili integriteta. Popularni i štovani toliko da je i jedan Paul McCartney svirao bas na „Hackney Diamonds” u nekoliko pjesama.
Šezdesetih godina to bi bilo nezamislivo. Ne samo zato što su Beatlesi pjevali da djevojku žele držati za ruku, a Stonesi da je žele osjetiti pod prstima, kasnije su prsti postali i ljepljivi.
Zbog svega skupa je vijest o novom albumu Rolling Stonesa obišla svijet kao jedan od najvažnijih događaja tog dana. Ništa čudno i novo. Odavna su u kolektivnoj svijesti planete Zemlje. Ili što je rekao spomenutu fan: „Oni su tu vječno, kao Sunce i Mjesec. Uz njih sam se rodio i živim!” A oni pak paze da svaka nova turneja bude uzbudljiva kao i nove pjesme. Zato se i čekalo 18 godina na Angry i „Hackney Diamonds”. I očito se isplatilo.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
