Glazbena kolumna: Ultra Europe, Norah Jones, Metallica i QOTSA
„Slastice kod Mate”: Traži se krafna viška u pet u jutro
Prije nekoliko ljeta, kad je Ultra Europe (Festival elektronske glazbe u Splitu) počeo bivati zanimljiv i medijima kojima je glazba i sve u svezi toga zadnja rupa na svirali, televizijska voditeljica opće prakse zamolila me da prokomentiram, odnosno da se kritički osvrnem na glazbeni sadržaj Ultre.
Iznenađen i razočaran objasnio sam joj kako je to Festival elektronske glazbe, ali da glazbu sa svojih gramofona i ostalih prikladnih naprava odašilju u publiku preko moćnih i super kvalitetnih razglasa DJ-i. I da je tu, kao i na svim drugim sličnim partijima, glazba samo povod za provod. Uz svu popularnost i prekomjernu skupoću DJ-i emitiraju tuđu glazbu, a veoma rijetko i vlastitu. Tuđu remiksaju i tu nema govora o ikakvom poslu za glazbenog novinara i kritičara. Voditeljica me malkice čudno pogledala.
Ali evo, na primjer, ovog ljeta početkom srpnja udarni tv-dnevnici i emisije Vijesti, dnevne tiskane novine i, naravno, portali (najmanje glazbeni portali) opširno su iz dana u dan obavještavali svoju publiku o onom najvažnijem na ovakvom masovnom partijanju. U Split su došli partijaneri iz 140 zemalja, ostvareno je 350 000 noćenja, partijaneri su potrošili 200 000 eura.
Slobodna Dalmacija donijela je niz predivnih reportaža o sakupljačicama boca koje su presretne jer ih sakupe i prodaju na tisuće, čistačice koje bez grintanja, valjda dobro plaćene, brzo očiste smeće. Ni komunalni redari i ostali koji brinu o javnom redu i miru izvan Parka mladeži ne jadaju se, nego hvale partijanere kao fine i pristojne i u šest u jutro nakon što cijelu noć partijaju:
Nitko ne povraća, nitko ne urinira, izgledaju kao da se vraćaju iz teatra.
Pekarnice i slastičarnice imaju promet kakav inače ne mogu zamisliti. Partijaneri u jutro, nakon lude noći, ogladne i pokupuju sve bureke ili krafne na raspolaganju. Naročito u slastičarni „Slastice kod Mate”. Kod Mate se uvijek traži krafna više.
Naravno da poraste i ponuda narkotika pa je prvu noć bilo od policije 98 privedenih, ispisano i naplaćeno 65 000 raznoraznih kazni, ali sve u svemu nije bilo incidenata, nereda ili sličnoga u Parku mladeži ili na splitskim ulicama. Istina, našla su se tri Talijana koji su krali ogrlice curama, onako s vrata djevojaka, ali policija ih je brzo uhvatila.
Partijaneri su fini neki svit i dobrostojeći potrošači, a mnogima je možda najvažnije kako se odjenuti da se izdvoje od drugih, kako biti što maštovitiji i uočljiviji. Upravo partijaneri su najbitniji akteri u cijeloj priči.
Glazbu i DJ-e nitko i ne spominje, ali svi ističu apsolutnu uzbudljivost Ultra Europe u Splitu. Atmosferu ludog provoda na koji čekaju cijelu godinu. Uostalom, Ultra je jedna jedina u Europi, a inače originalni američki proizvod, s Floride (Miami). Koliko je štuju u Splitu i Hrvatskoj svjedoči i dolazak ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek u Park mladeži.
Volio bi vidjeti ministricu i, na primjer, na InMusic festivalu na zagrebačkom Jarunu koji je prepoznatljiv u svijetu upravo po kulturološkim i umjetničkim važnostima protagonista poput Kraftwerk, Nick Cave and The Bad Seeds ili Iggy Pop and The Stooges.
Ultra u Splitu očito je perfektno organizirano i kreirano partijanje na najvišem svjetskom nivou. Ta dodatna strast za Ultru vidljiva je i po otočnim produžecima Ultre na Braču, Hvaru i Visu. Da nije tako ne bi Amerikanci s Floride potpisali dva petogodišnja ugovora, a na pragu je i treći.
Ne bi trebali sumnjati u pomoć i suradnju Splita i šire zajednice. Ultra je financijski itekako isplativi zabavno-turistički projekt. I dalje jedini u Europi. Osim na Floridi i u Hrvatskoj Ultre ima u Aziji, Južnoj Americi i Africi.
Josh Homme: „Vratili smo se!”
Lider benda Queens Of The Stone Age, Josh Homme, vrisnuo je ovog ljeta na nekom od velikih europskih Rock Festivala: „Vratili smo se”. Nije ih bilo pet godina s novim pjesmama pa su prije turneje objavili prvi studijski album nakon pet godina – „In Times New Roman…”.
Glad za QOTSA postala je velika, a nije to bend iz nekog industrijskog postrojenja gdje korporacije štancaju proizvode za masovnu svakodnevnu instant uporabu. Zašto tolika stanka? Pet godina do nove kolekcije pjesama?
I onda u jednoj pjesmi i naslovu Rimljani, propalo Rimsko carstvo, samo nedostaje potonuli Titanic na dnu Atlantika. Josh u jednom intervjuu propalom Rimskom carstvu, koje uspoređuje sa stanjem u SAD-u, stvarno dodaje i tragediju Titanica.
U ovih pet godina Josh je proživio toliko tragedija, boli, patnje, bijesa i gnjeva da mu stvarno nema smisla išta zamjeriti. Najprije riječ je o bolnom razvodu braka i mučnoj borbi za skrbništvo nad troje djece. Uspio je dobiti skrbništvo, ali je jedva preživio svakodnevnu medijsku torturu o svemu tome.
Umrlo mu je nekoliko velikih i bitnih prijatelja: od velikog rock autora i izvođača Marka Lanegana (bio i u QOTSA) preko glumca Ria Hackforda do kuhara i putopisnog novinara Anthonyja Bourdaina i bubnjara Foo Fightersa Taylora Hawkinsa!
Nakon svega navedenog kako da s bendom ode u studio i snima, a da ne prođe sve to? No, sve je to preživio i QOTSA na novom albumu imaju impresivnu kolekciju brutalnih pjesama u svoj svojoj izravnosti. Bez obzira na to što u tragovima ima „ugođenog popa” kako to naziva sam Josh. On inzistira na tome da je u ovih pet godina „svijet bio sjeban, moj svijet je bio sjeban i svačiji svijet je bio sjeban” pa je i normalno da je album sirovog neuljepšanog zvuka i „još dublje hodanje u tamu”.
I onda kad su se QOTSA pojavili ovog ljeta na pozornicama europskih festivala iznenadili su obožavatelje ne samo svirkom, cjelokupnom izvedbom, nego nekim čudni m dobrim raspoloženjem: „Josh izgleda tako sretan, nasmijan i… Rocking out!”, komentira gledatelj na Southside Festivalu, „predivno za vidjeti ga! Kakav nastup nakon svega što je prošao.” Jedan je otišao tako daleko da je napisao: „Josh je izgledao tako sretan poput djeteta u dućanu sa slatkišima pri izvedbi pjesme Paper Machete. Pjesma je inače o mučnom razvodu.
Ipak na nastupu Rock Werchter Josh je komentirao radosnog mladića koji se popeo na nekakvu dasku i plesao iznad svih. Dasku su držali na svojim glavama valjda njegovi prijatelji: „Ovo je bit rock-festivala. Kad je najteže u životu treba se zajebavati. Let’s Go Fucking Crazy!” Prije početka koncerta Josh i ekipa mirno su sačekali da se odvrti pjesma Smile povijesno važne Peggy Lee.
„Sveti bijes”
Prije svojih koncerta Metallica ne pušta iz razglasa Smile Peggy Lee, nego klasik Maestra Ennija Morriconea Ecstasy of Gold. Razmišljajući (i ne po prvi put) o boli, bijesu, gnjevu i tuzi kao inspiraciji, naročito velikih rock autora poput Josha iz QOTSA ili Jamesa Hatfielda i Metallice, čitam ovih dana svježe hrvatsko izdanje biografije Guns N’ Roses od Micka Walla.
Družio se Wall jako puno s Axlom i prilikom jednog od razgovora 1991. godine (a pred snimanje albuma „Use Your Illusion I i II”) usred razgovora upita Wall Rosea: „Dosta je vremena prošlo od albuma ‘Appetite for Destruction’ – u tom trenutku gotovo tri godine – nije li bilo moguće u tom periodu nakupiti dovoljno bijesa za novi album?”
Pitanje apsolutno na mjestu za tipa poput Axla, ali u tom trenutku on je bijes puno prije pretočio u pjesme i u tom trenutku samo je brinuo da nove pjesme snime kako treba i onda će sve biti u redu. Bio je vraški siguran u to, a na kraju je tako i bilo.
Glede bijesa i ljutnje kao jedan od najsnažnijih pokretača u rocku školski je ogledni primjer Metallica i njezin album „St. Anger”, singl istog naslova i pripadajući video spot. Nije ovdje riječ bila samo o tome da se u nekome nakupi dovoljno bijesa, nego kako da se toga bijesa riješi na najbolji (a ne najgori) način.
Učinkovitu promociju albuma „St.Anger” Metallica je upriličila u proljeće 2003. na Hammersmithu u kultnom tv studiju Riverside na obali Temze. To je mali, trošni studio uz samu Temzu u kojem su se snimale BBC-jeve raznorazne emisije i koncerti. Metallica je pozvala na promociju, koja je uključivala i ekskluzivni 55-minutni koncert, u Riverside studios deset novinara iz Europe preko diskografske kuće i 190 fanova putem londonskog Fan cluba.
Meet And Greet s fanovima upriličen je točno u podne ispred studija, a intervju sam dobio unutar studija na samoj pozornici na kojoj će u 17.00 sati svirati Metallica. Koje li radosti za mene. Intervju na pozornici sa svim članovima Metallice.
Intervjue sam do tada radio u silnim garderobama, hotelima, na livadama, vrag će ga znati gdje sve ne. Maestro Morricone učinio mi je posebnu čast pozvavši me u svoj dom u Rimu, a Metallica eto na pozornici na kojoj sviraju. Larsa Urlicha intervjuirao sam u Münchenu 1996. godine. U bezličnoj garderobi u Olimpija Areni, a ovo u Londonu u Riverside studiju stvarno je bilo nešto posebno.
S obzirom na naziv albuma odmah smo počeli o bijesu i gnjevu kao tako velikom poticaju, nadahnuću mnogih umjetnika pa tako i Metallice, naročito na tad aktualnom albumu „St. Anger”.
James Hetfield: „Ljutnja se ne izražava nasiljem. Ne znam kakva će reakcija publike biti. Ne možemo kontrolirati obožavatelje, ali na ovom albumu bijes je nešto pozitivno, a ne negativno – što je inače slučaj. Ne smeta nam osjećaj ljutnje koji izbacujemo u pjesme i kasnije na pozornici na koncertu. Zajedno s ljubavi i strahom i ostalim emocijama nalazi se i ljutnja. U redu je sve te osjećaje pokazati, pa i bijes. Prije sam znao u sebi potiskivati taj osjećaj bijesa i nije mi baš to odgovaralo. Morao sam se suočiti s bijesom u sebi i pretvoriti ga u pozitivnu energiju.”
Kirk Hammett: „James i ja sjedili smo u kontrolnoj sobi studija i razmišljali o nazivu pjesme i albuma. Oko vrata nosio sam medaljom Svetog Kristofora, zaštitnika putnika. Objasnio sam Jamesu da se taj medaljon daje onima koji kreću na put. Moj medaljon na drugoj strani ima lik surfera. Znači kad krenete na surfanje s tim medaljonom imate blagoslov za sretan povratak, to je blagoslov da vas neće pojesti morski pas. Hatfield je na to rekao da neka se pjesma zove St.Anger. Složio sam se s tim kao i ostali u bendu.”
Lars Urlich: „Ta riječ na neki način ocrtava cijeli album. Bijes i ljutnja ne označavaju nužno negativnu energiju. Tako je slučaj s ozračjem ovog albuma. Ovaj je album dokaz da vam ne treba negativna energija da bi snimili nabrijani album.”
Kirk Hammett: „Metallica je više od dvadeset godina ‘vozila’ na negativnoj energiji, no u posljednjih godinu dana mnogo smo radili i na međusobnim odnosima. Sad ‘vozimo’ na pozitivnoj energiji koja zvuči agresivno.”
Naravno da je nemoguće bilo izbjeći razgovor o video spotu za pjesmu St.Anger koji je sniman nigdje drugdje, nego u znamenitom državnom zatvoru Sant Quentin ne tako daleko od San Franciska koji je davno opjevan i bio je tema mnogih filmova.
Naravno da su spot mogli snimiti u Hollywoodu i izbjeći rizik eventualne otmice tijekom snimanja spota unutar zatvora. U njemu su zatvorenici osuđeni za najteže zločine. Na ulazu u zatvor Metallica je morala potpisati da pristaju sami biti odgovorni za svoju sigurnost i eventualnu otmicu što se lijepo vidi i na početku spota.
Lars Urlich: „Mogli smo ga snimiti i u Hollywoodu bez ikakvog rizika, ali željeli smo da bude što više autentičan, da dobijemo na realističnosti.”
Kirk Hammett: „Postoji veoma jaka veza između pjesme St. Anger i zatvora. Mnogi su u zatvoru St.Quentin zatvoreni zbog krivo usmjerenog bijesa, ljutnje. Tu snažnu vezu pjesme i zatvora naročito smo osjetili tijekom snimanja i boravka u St. Quentinu.”
Razulareni kao da su pušteni s lanca i Axlov urlik tjeskobe i bijesa
Već na početnim stranicama knjige „Guns N’ Roses – Posljednji od najvećih – Potpuna biografija” (u nas upravo objavio Rockmark) Mick Wall opisuje slavni rock bend dok se radnja odvija početkom osamdesetih godina na Sunset Boulevardu i njegovim pokrajnjim ulicama u Los Angelesu/Hollywoodu.
Razvratni grad nije bio katapult samo za glumce, glumice i ostale iz filmske industrije, nego i dosta često za najveće rock bendove. U osamdesetima prošlog stoljeća izronili su kao najveći Guns N’ Roses. Mick Wall napisao je 300 stranica fascinirajuće knjige čija je posebna vrijednost koncept koji odudara od uobičajenih.
Naime, većina biografija djelo je autora koji intervjuiraju na stotine ljudi koji su manje ili više poznavali zvijezdu knjige, ali u knjizi nema iskaza zvijezde knjige. To ne samo da je nedostatak, nego teško da daje relevantnost biografiji. Mick Wall u prvi plan stavlja vlastito iskustvo s Gunsima koje je stekao kroz silne intervjue i druženja koja je tijekom godina imao s članovima grupe.
Pratio ih je i doživljavao iz prve ruke i zato je ovo posebna biografija. Tim više što su Gunsi brutalni u vlastitim opisima samih sebe, karaktera, ponašanja. Toliko brutalno iskreni da nije teško povjerovati Axlu Roseu kad za sebe kaže i da je jedan veliki seronja koji je napravio toliko negativnih stvari u životu i na poslu. No, Mick Wall se nije samo zadržao na vlastitim saznanjima i istraživanjima, nego ih je fenomenalno nadopunjavao s mnogim drugim saznanjima, drugih autora, novinara.
Razmišljajući o ovakvom pristupu pisanju biografije Gunsa prisjetio sam se što mi je David Bowie odgovorio na upit kako bi se pripremao za ulogu neke ličnosti na filmu: „Ne bih se puno obazirao proučavajući što su drugi o tom liku govorili, nego što je taj lik sam o sebi govorio”.
Kao novinar s toliko godina rada slažem se i s Bowiejem i Wallom koji je ipak najviše karakterizacija likova dao kroz iskaze samih likova, naročito „najproblematičnijeg” među njima – Axla Rosesa. A ne zaboravimo da je riječ i o pravom kulturnom fenomenu. Jednom od opasnijih i nepredvidljivijih rock bendova u povijesti. Mick Wall daje i društveni okvir vremena u kojem su se pojavili u vrijeme debi albuma „Apetite for Destruction”. Bilo je to vrijeme post AIDS-a, vrijeme nakon Regana i trećeg mandata Margaret Thatcher. Sve u tom Los Angelesu gledao je došavši iz provincije – gradića Lafayette na primjer.
„Zamislite da dođete ovamo, kao što su to napravili Axl Rose i tisuće drugih, s autobusnog kolodvora u North Hollywoodu i prvi put vidite Strip noću. Atmosfera mjesta pogodila bi vas kao metak u leđa, kombinacija ambicioznosti i napuštenosti, hedonizma i očaja, kao prva noć daleko od kuće bez odgovornosti, bez sutra, bez seronja koji vam govore što morate raditi, što ćete odjenuti i kamo ćete ići, opojan nalet slobode, zarazan i zastrašujuć.”
Iz takve atmosfere sve je krenulo da bi kroz Scile i Haribde izrasli Gunsi u bend koji su ubrzo voljeli i milijarderi i budući američki predsjednici (Donald Trump) i klinci s ulice koji su hrlili na koncerte ne bi li osjetili bar malo okus opasnosti koju su Gunsi širili.
Wall gotovo secirajuće prati i kreativni i međuljudski put Gunsa, ali i poslovni. Gunsi nikada nisu dali da ih progutaju ralje glazbenoga businessa. Kad su ih Stonesi zvali da im budu predgrupa u Los Angelesu za 50 000 dolara po koncertu Axl i menadžeri Gunsa natjerali su Micka Jaggera da im plati 500 000 dolara po nastupu.
Destrukcija se cijelo vrijeme provlači bez ikakvog uljepšavanja, aftershow lumperajke zapanjujućih budžeta, kašnjenje ili nedolazak Axla na silne koncerte Gunsa detaljno su opisani. Kašnjenja su znala biti povodom masovnih nereda na mnogim koncertima. Naglašavajući da se Axl nikada nije htio ispričavati ili išta objašnjavati: „Bio je rock zvijezda bez milosti, posljednji od svoje vrste”. Bio je to Axlov urlik tjeskobe i bijesa.
I Mick Wall je nemilosrdan u nekim opisima, stvarnost Gunsa znala je biti grozna, ali Wall je iznimno cijenio Guns N’ Roses i svojim zaključcima na kraju knjige stvarno daje povoda za razmišljanje, naročito ako se s njim ne slažete:
„Ova knjiga govori o tome što se dogodi kad se poveže grupa klinaca bez plana B spremna učiniti sve što treba da ne budu dio stvarnog svijeta… Gunsi su vratili ona zločesta vremena, osvojili su srca svih loših momaka i njihovih cool cura. Čak su i poštenjačine voljele Gunse jer su znali da se s njima odvija nešto autentično, makar ponekad to i boljelo.”
Po Wallu Gunsi su autentični, preuzimaju rizik, čista su hrabrost. Posebno ironičan bio je Mick Wall na samom kraju usporedivši Axla i Gunse s nekim velikanima u Panteonu Rocka: „Nije Axl Mick Jagger, za Axla nema gracioznog starenja, Guns N’ Roses nisu Metallica, franšiza koja pomno smišlja svaki sljedeći potez, a sigurno nisu Black Sabbath, ideja na navijanje, kasica, prasica”.
Ostaje preporučiti biografsko umijeće Micka Walla koji kroz Gunse daje prizmatičan pogled na fenomen rocka, gladnih klinaca s ulice koji se brzo useljavaju u vlastite vile na brežuljcima Hollywooda.
Ljupka Norah Jones u Opatiji
U Opatiju je Norah Jones stigla u ranim jutarnjim satima iz Monte Carla gdje je nastupala u Sali Garnier u Opera de Monte Carlo. Nije noćila u Opatiji, nego je bila samo na dnevnom boravku u hotelu Ambasador, od 05:00 do 15:00 sati. Poslijepodne je boravila u borovom hladu Ljetne pozornice pripremajući zvuk za večernji koncert, a nakon toga u autobus pa na Jazz festival u Budimpešti.
Gotovo cijelo ljeto nastupa na Jazz-festivalima pa tako i na najrespektabilnijem – Montreux Jazz Festivalu. U Opatiji je bila, usprkos neuobičajenim vrućini, iznimno dobro raspoložena i zbog uspješne turneje, najnovijih koncerata i činjenice da je opatijski koncert rasprodala bez ikakvih komercijalnih reklama. Od organizatora Darija Draštate (Mars Music) saznajem da jednostavno nisu imali potrebe platiti reklame jer odmah po informaciji o dolasku Norah ulaznice (2000) su prodane u hipu.
Nije čudo što se publika bila spremna oduševiti i svjedočiti pravoj čaroliji. Tako je već dvadeset i jednu godinu. Toliko je prošlo od debi albuma „Come Away With Me” koji su mnogi doživjeli kao uglađenu damsku glazbu, postavljanje standarda za ljupkost neopterećenu coolom.
Njezino „pjevušejuće predenje povezano s nizom promišljenih sporogorećih melodija” nastavljeno je na idućim projektima, ali i danas zvuči uvjerljivo. Suptilnost joj je imanentna, a i kad se pojavi žuč ona je destilirajuća. Nije čudo što je onda i u Opatiji dočekana radosno. Njezina publika prihvaća i njezin naglašeni eklekticizam nasuprot onima koji joj zamjeraju da u nje nema više jazza. Meki zavodljivi jazz s početka karijere, istina, bio je toliko oduševljeno primljen (dvadesetak milijuna prodanog samo prvog albuma) da se i ona sama uplašila da će je uspjeh progutati.
Naravno da je se to nije dogodilo. Ona i danas pretvara Ljetnu pozornicu (i slične veće interijere) u veličinu malog Jazz salona, kluba ili kafića s otvorenim mikrofonom. Samo što je trenutno koncertno pod naletom americane, ali Country, jazz i naročito soul tu su prožeti. Svi ti njezini pomaci, čak i noir meditacija o dugotrajnim učincima loše ljubavne veze, ili pjesme koje i ona sama naziva „više romantičnim humanim pjesmama”, sve je to u nijansiranom zvučnom dizajnu da publiku drži u jednoj slatkoj napetosti.
Ako i postoji tama u Norah Jones i ako podsjeti na tragove jeze (kao na primjer u pjesmi Texarana grupe R.E.M.) ova odavna mudra dama nema na umu nadolazeći osjećaj propasti. Norah Jones više zvuči na ljudsku žudnju za vezom.
Sve ove osjećaje i raspoloženja, naročito ona „tamna” Norah Jones potpuno uvjerljivo i suvereno izvodi na pozornici, bilo da je za akustičnim ili električnim klavirom ili električnom gitarom uz aktivnu suradnju i svekoliku kreativnost trija od basiste, bubnjara i gitariste. Mada ni jednog trenutka ne narušavaju status Norah Jones kao prave majstorice zanata.
Maštovito zamišljen koncert koji i nije možda za brzu kratkotrajnu uporabu, ali u svakom slučaju i danas, nakon svih tih godina, Jonesova je izvan vremena i prostora uobičajenog glazbenoga businessa. Nije čudo što je publika u Opatiji bila očarana, netko bi rekao očarana u glazbi, a Norah Jones iznimno zadovoljna u stvari sretna. Publika je bila spremna oduševiti se i jest oduševila se nastupom. Njezin debi album postavio je standard za ljupkost. Dvadeset godina poslije Norah Jones jest tu i tamo i noir, ali je u tome ljupka.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
