Glazbeni lonac – Silver Sulk (Natives of Nothing): “Odgojio me Cartoon Network”
Iza imena Silver Sulk i projekta Natives of Nothing stoji mladić rođen u Osijeku i preporođen u Varaždinu. Inzistira na lažnom imenu i suptilnom djelovanju na sceni koje je dosad rezultiralo dvama albumima, dvama lateralnim projektima: bendom Satanic Multikultivator i dvojcem parada besmislenih stoljeća, bogatim Instagram profilom (davangarde) te mini-karijerom u animaciji i plesu!
Da, taj naš Silver Surfer uvukao se u sve pore alternativne kulture, a da si još nije nabavio prvu električnu gitaru (iako radi u tvornici gitara). Radi se o anti-junaku svoje vrste, muzičkom švicarskom nožu bez korica. Svidjet će se onima koji su prije par godina bili oduševljeni proliferirajućim King Gizzardom i Marsovskim mjuziklom dragog Valentinota.
Baš kao i u njihovom slučaju glazbeni projekt ovdje ne postoji samo zbog glazbe. Svojim slušateljima Silver Sulk daje i iskustvo imaginarnog svijeta. Ipak, za razliku od njih, a na tragu Harveyja Pekara iz stripa “American Splendor”, on redovito boravi u vlastitom svijetu.
Njegovi su glazbeni uzori Thee Oh Sees, Butthole Surfersi i Lemmy. Htio bi da se o njemu jednog dana snimi film koji će biti zanimljiv kao “DIG!”, dokumentarac o “rivalstvu” između Brian Jonestown Massacrea i Dandy Warholsa. On misli da su šanse za to jako male, ali možda samo čeka na pravog rivala.
Ako vas zanima kako je počela njegov plesna karijera, bacite oko na jedan stari izvještaj. Slijedi poniranje u priču o ničemu, s puno ništa, ali bez ništavila.
“Što je u imenu?”
Doslovni prijevod bi bio: Domoroci Ničega. Ideju sam dobio još u srednjoj dok sam, pazi iznenađenja, razmišljao o tome kako je sve suludo i besmisleno. Puno sam slušao Butthole Surferse i Turbonegro u to vrijeme. To da je sve besmisleno sam doživio na pozitivan način i pomaže mi dan danas. Razvio sam svijet nazvan The Land of Nothing u koji bih bježao čim bi uhvatio trenutak samoće.
Kad god ne mogu zaspat, zamislim se u tom svijetu i pričam si priče koje znaju i završit u pjesmama. Osim što taj svijet ulazi u glazbu isto tako ga ilustriram. Cartoon Network je zaslužan za crtanje pošto me praktički odgojio. Isto tako dosta slinim po srednjem vijeku i fantasyju. Svi bi trebali pročitat “Name of The Wind” od Patricka Rothfussa.
DISKO-grafija
Izbacio sam dosad dva albuma: “Vapid Centuries” i “Seldom Signs” (Natives of Nothing). Sve radim sam: spotove, snimanje, miksanje i art. Učio sam tako da sam se zabijao glavom u zid i eksperimentirao. Nemam strpljenja za tutoriale. Moj savjet je: Samo snimaj! Smatram da ćeš, ako nemaš školu, lakše doći do nečeg posebnog. “Vapid Centuries” je snimljen za vrijeme ljeta nakon što sam odustao od faksa i Interneta.
Osjećao sam se kao pustinjak, vrijeme kao da je stalo il’ nešt’. Stoga ime “Vapid Centuries”. “Seldom Signs” je više divlji i nešto mračniji, ako krenem sad o tome ćemo satima sjedit.
Trudim se da svaka pjesma naginje na svoju stranu, izbjegavam zadržavati se previše na jednom mjestu. Ideja je snimati glazbu koja mi se sluša, ne zanimaju me žanrovi. Žanrovi su koristan alat za pronaći ono što tražiš, ali su ograničavajući za tvorce. Puno ljudi neće priznati da slušaju vlastite stvari, kao mogu ja to bolje, ovo-ono, ali ako tebi nije dobro, neće ni drugima bit.
“Rodu o jeziku” i običajima
Lakše je izraziti se na engleskom, kao da postaneš druga osoba, lakše se izgubit. Teško mi je pronaći se u domaćoj glazbi, što možda zvuči bezobrazno, ali ne osjećam iste stvari dok ju slušam kao kod strane glazbe. Najgora mi je ona: “Pa za naše prostore je dobro”. Razmišljaj svjetski! Nije do engleskog. Slušao sam dosta francuske mjuze, i Japanaca jer sam bio teški weeb i makar skoro ništa ne razumijem uspijem izvući više.
Ja sam laik po pitanju domaće glazbe, jer dosta dugo sam to odbijao. Dok se nisam počeo družiti s Hrcom i momcima iz Harvo Jaya, nisam baš znao ništa. Oni su mi otkrili svijet. Jedino Jugu sam znao, Juga mi je bila dobra, ima čudnih stvari. Prvo od suvremenog novog što sam solo našao je Valentino Bošković koji me oduševio, ali to je već stara priča. Oni su mi bili onako “Uh, jebote! Ovo se ne može sam-tak napravit’.” Već vidim glazbene snobove kako kolutaju očima.
A kako si se počeo družiti s Hrcom i s njima?
S Markom sam išao u srednju i cugali smo na istom mjestu, na zidinama u Tvrđi. Nije me nitko dobro znao. Bio sam u ekipi s kojom se baš nitko neće previše družit, jer smo bili retardirani na neki čudan način, ne na neki fora način. Marko i ja smo si bili na ‘bok’, ‘bok’.
Nakon par godina bio sam u Osijeku, a pošto sam u Varaždinu pet godina živio, nisam više imao tol’ko društva za cugu u Osijeku i nekako mi je Marko pao na pamet. Nakon par nezgodnih druženja, pošto smo obojica autistični, smo se zatekli u prijateljstvu. Marko je jako madžestik i meni osobito draga osoba i prijatelj!
Palo mi je na pamet da ovaj intervju čak imamo na engleskom, ako ti je tako lakše izraziti se. Možemo od ovog trenutka početi.
Imam projekt na hrvatskom s curom, zove se parada besmislenih stoljeća. Još se ne osjećam kompletno ugodno dok pjevam na hrvatskom, ali svejedno pustim glas pa kud puklo! Ona se isto bavi mjuzom, ima projekt Amio i u grupi Mi Nerve je, pa je samo logično da smo odlučili probat nešt’ skupa napravit. Inače si međusobno pomažemo ako netko negdje zapne.
Moj dojam je da se dosta ljudi kod nas suzdržava ili prodaje kao nešto više nego što je. Ali tako je svugdje, hrpa loših bendova i par dobrih. Dosta dugo je trend bio da svi pjevaju kao Eddie Vedder. Ne mogu to čut’. Ja volim primitivno. Primitivno u smislu da radiš ono što želiš, a ne ono što misliš da trebaš da bi bio neki “umjetnik”. Možeš biti jedan lik koji svira isti riff 20 minuta i izvan sebe je. To je meni dosta.
Često ljudi kompliciraju glazbu radi toga da bude “kompleksna”. Ne volim bendove koji si na koncertima bulje u gitaru. Znaš, nitko nije došao vidit koliko dobro ti sviraš, nego su došli po nekakvo iskustvo. Neće nitko ni doživjet koliko si ti jeben dok si u svom mjehuriću.
Ljudi se onda pitaju ako je sve bilo u redu, zašto mi ovaj koncert nije bio dobar. Zbog ovakvih stvari sigurno. S druge strane ja ionako nisam tip koji će sudjelovati entuzijastično u koncertu, vikat, skakat, pljeskat.
Ja to skoro uvijek radim! Čak i na akustičnim gigovima kad svi šute i sjede. Makar ne volim akustične gigove i ne želim ić’ na njih osim ako ne svira Hrrrrrrca, što se i dogodilo!
Treba to.
Ja želim sudjelovat, jer ako bend daje sve od sebe onda bi mogli malo i mi. Bend i publika hrane jedni druge energijom. Samo bend mora prvi počet.
Solo nisi nikad nastupao?
Nisam. Želim da to bude prava stvar.
Treba ti i bend.
Treba bend, da. Želim da nakon nastupa ljudi budu zabezeknuti. Ne moraju volit ono što vide, mogu i mrzit, samo da nisu ravnodušni. Najviše me kod solo snimanja muči što tipkam bubnjeve, što ih nema tko odsvirat. Da imam bubnjeve, puno bi radikalnije mjuzu radio.
Kako stojiš sa samopromocijom?
Meni je bilo bed slati drugima, sponzorirat postove. Osjećao sam se kao da nekome to guram niz grlo i nisam htio da tako dožive glazbu. Nek’ si puste. Mene je strah gledati mailove i bilo kakvu službenu komunikaciju. Ali moraš se promovirat. Ovo je isto jedan od koraka.
SATANIC MULTIKULTIVATOR
U jednom bendu sam koji ima totalno drukčiju briju od ovog što snimam.
Kako je ono rekao Hrca da ti se zove bend? Čekaj, čekaj, sjetit ću se. Satanic… motokultivator.
Multikultivator! Ali svi misle da je motokultivator. Nešto k’o Anal Mandica na steroidima.
Isuse, Anal Mandica! To je ime koje rijetko čujem. Nego, što osim toga radiš u Varaždinu već pet godina?
Malo je i više, ali svake godine kažem “pet godina”. Tamo sam od drugog srednje. Odem od tamo, ali se uvijek nekako vratim, završim tamo. K’o bumerang! Išao sam na faks u Varaždinu, to sam zajebo isto. Multimediju sam studirao. Mrzio sam većinu vremena provedenog na faksu. Sad sam našao posao.
Da, u tvornici gitara! To nisam znala da uopće postoji kod nas. Kako se zove firma?
Woodcrafts. Radi se za Fender i Duesenberg. Sad će i Hrca vjerojatno doći to radit.
Zvuči super!
Imam opću gimnaziju pa mogu samo konobarit ili radit u nekoj fabrici.
Ili možeš pokrenut svoje „preduzeće“ i glumit da si bog otac.
Za to sam nesposoban. Sve što želim u životu je manje odgovornosti.
Možeš li se okoristiti opremom na radnom mjestu?
Pa ne baš, ali pravilo firme je da možeš napravit jednu gitaru za sebe. Ja zasad uopće ne posjedujem električnu gitaru i sve što snimam, snimam na tuđoj opremi.
Ambicije i anonimnost
Nečega se definitivno trebamo dotaknuti. Ti imaš riješen taj jedan aspekt koji većina bendova u startu nema. Tiče se likovnog oblikovanja… Sjećam se Slamanja na kojem je bila izložba tvojih radova. Svirali su From Another Mother. Da sam ti, ne bi ni trenutka dvojila čime se trebam bavit. Ako imaš nešto u čemu si baš specifično dobar, automatski si u prednosti. Ne znam pred kim, ali imaš neku prednost.
Više se bavim time zbog sebe. Dok crtam, mi u glavi bude tišina. Dosta sam dugo bio pizda. Strah me bilo susreta s ljudima i pokazivanja onog što radim. Na toj izložbi nisam uopće predstavio radove. Svi su govorili „daj, svima je jebeno, moraš“. Sjećam se da sam te onda upoznao, al’ sam bio van sebe. Samo sam stajao u prostoriji iza i onda sam otišao doma i bio sam ful depresivni pekmez.
Nakon što su ti svi došli na izložbu i rekli da je jebeno?
Da! Stvarno ne znam šta radit s tim. Znam da to ne funkcionira, da ne čeka svijet na nas, da neće mene netko sad otkrit. Toliko je ljudi koji su dobri u tome što rade da ako se ne guraš, nećeš ništa postići.
Treba vući za rukav. Kao onaj advokat u “Fear and Loathingu”. Mislio sam sad slati album jednom labelu. Oh Sees mi je vrhovni bend. Oni su bili prijelomna točka, zaslužni za to što uopće snimam i postojim. Dwyer je tata. Živio sam svakodnevno u njegovom svijetu i tamo pronašao dom. Imaju Castle Face Records. Čekam sad treći album da završim i onda im šaljem. Primaju demo tejpove i tko zna šta će bit s tim. ‘Ko pita ne skita!
Nemaš šta izgubit.
I htio bi napraviti bend da na KEXP-u završi. Sve što valja se tamo pojavi kad-tad, a ja mislim da ovo valja. Ne radim ništa komplicirano, ali volim napraviti pjesmu. Želim da bendovi rade pjesme. Ako netko može plesati na glazbu, to je dobra glazba. Makar samo klimanje glavom. To je sve što želim postići.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
