Gotham u malom, odnosno zašto je krajnje vrijeme da netko iz metropole navuče plašt i nauči kung-fu
Ovaj petak pred kraj radnog vremena, baš kada je noć obavijala Zagreb, po prvi put u životu otišao sam zapaliti jednu na krov zgrade. Čisto onako da rutinu smrzavanja na firminom parkingu, trominutnog srkanja cigare i bježanja nazad na sobnu temperaturu preselim nekih tridesetak metara u vis.
> Pozdravljam hrvatskog čovjeka i hrvatsku ženu
I tako stojim tamo na hladnoći, pokušavam pronaći idealan kut pod kojim me vjetar neće sjebati, plačem od boli u prstima nakon što osamdeseti put potežem prstom po upaljaču i psujem u bradu kad se iz daljine začuo zvuk sirena kako paraju zrak probijajući se po cesti. Vatrogasni kamioni, i to njih čak četiri, jure Avenijom Većeslava Holjevca i gube se u magli negdje na putu za Veliku Goricu. Nazovimo to trenutkom dječačke inspiracije, ali nisam mogao odoljeti pa sam tako propet na rubu zgrade, uz gorko-slatku jeku sirena i gledajuć’ zamišljeno u daljinu nabrzinu pretražio mobitel i pustio The Dark Knight Soundtrack, da bi se zatim vratio u prvobitnu pozu i zaključio kako je ovo zasigurno jedan od najepskijih trenutaka ovog tjedna, u žestokoj konkurenciji s hvatanjem olovke koja se otkotrljala sa stola prije nego što je dotaknula pod.
Mjesec je bio nešto manji i zgrada nema kipove, ali ovo je poprilično točna ilustracija te večeri
Realno, kreten sam i možda bi bilo korisnije da sam se umjesto skamenjenog stava među cijevima i klima-uređajima na krovu odlučio za jedan nepromišljen skok prema hladnom betonu i vječnim lovištima. Kako god bilo, nakon cijelog dana slušanja o ludom bombašu koji je izgleda uznemirio one inače uznemirljive, počeo sam vrtjeti scenarije milijun i jednog filma o opsadnim stanjima, bombašima, korumpiranim političarima, gradskim sirenama i – neustrašivim superjunacima koji drže sav taj džumbus pod kontrolom i ulijevaju sigurnost izgubljenim dušama Gothama, Metropolisa ili kojeg već mjesta i baš poput mene vrebaju po krovovima zgrada. Naime, u gradu u kojem su najveći predstavnici sigurnosti potpuno izgubljeni Milan Bandić i nešto sabraniji Zoran Grgić – takozvani stručnjak za teruralizam, oprostite terorizam, koji izgleda i zvuči kao da se kvalificirao za tu titulu tako što je još mastan od kulena odgledao tri sezone Jacka Bauera i na sinovom “plejstejšenu” odigrao novi Call of Duty, teško je ne pomisliti – treba li Zagrebu junak?
Pravi junak.
Čovjek-šišmiš/pauk/rakun/čaplja, apsolutno je svejedno (iako bi zadnjeg najradije volio vidjeti), ali uistinu – ima li tu posla za superjunaka, kad već nema ni za kog drugog?
Razlog br.1: Sranja
Složit ćemo se, ima ih.
Ljudi su siromašni, bijedni, beznadni, gladni i očajni – a takvi ne biraju sredstva. Tučemo se, ubijamo, pljačkamo, nalazimo trupla po jezerima, bodemo se noževima i razbijamo bocama po mračnim zagrebačkim parkovima. Nemojmo se zavaravati, i najhrabriji među čistokrvnim purgerima priznat će kako im nije svejedno sami hodati u gluho doba noći čak i preko Jelačić placa, a da ne spominjem nekakve zaboravljene ćorsokake po Trnju, Volovčici ili bilo kojem drugom kvartu “belog” Zagreb grada. Baš jučer sam oko 23 sata izašao na kratku šetnju s psom kad smo se našli lice u lice s grupicom od nekih 7-8 mladih zagrebačkih pijetlova koji su pijani bauljali između tramvajske stanice i kioska, lupali šakama po stupovima (?), urlali navijačke pjesme i generalno bili majmuni, usput rušeći jadne kante za smeće koje su se ni krive ni dužne našle na putu. Razmijenili smo jedan pogled nakon kojeg sam, priznat ću, pognuo glavu i produžio dalje jerbo sam čvrsto uvjeren da je došlo do drugog pogleda – slomljenih bih ruku diktirao ovaj članak uredniku i samo povremeno stao da ispijem komad ručka kroz slamku i ispljunem nešto krvi na pod.
Dakve, vazvog bvoj jedan su svanja, jefi zapifo?
Grad već odavno ne odiše sigurnošću iako se gradonačelnik promuklo kune da se ovdje “sigurnost piše s velikim S”.
Razlog br.2: Oprosti mi policijo cijelu noć sam pio
Nemojte me krivo shvatit, ako treba ulovit klinca s gramom trave, izbacit obitelj iz kuće za Božić ili napisat kaznu za parking staroj Zastavi s upaljena sva četiri pred staračkim domom – tu dečki stvarno rade vraški posao.
Isto kao što ga rade kad treba zaplijenjenu travu poskrivečki popušit s frendovima u plavom na jebodromu u Prečkom, prebiti čovjeka jer nije oborio svjetski rekord u brzini davanja vozačke i prometne ili čudom “ne uspjeti” pronaći imbecila koji je raznio psu glavu petardom u naselju od jedva hiljadu ljudi. Mislim kvragu, ako nabrijani cajkaroš uspije nać’ frajera koji mu je slučajno ruksakom okrznuo curino dupe prošlog ljeta na tramvajskoj stanici i nalupa ga s frendovima, koliko teško može biti?
Razlog br.3: Svi smo pičkice, pa čak i ti
Jesmo, i vrijeme je da to priznamo. Prosjek ljudi koji će pomoći jadnom sugrađaninu u nevolji manji je od prolaznosti na rimskom pravu i nemamo se čega sramiti, ili?
Na stranu sad veliki problemi i velike ribe, govorim o svakodnevnim stvarima. Nitko ne očekuje da se svi teatralno zakucavamo autima u vrata na Markovom trgu svaki put kad netko završi na prosjačkom štapu, ali malo solidarnosti s onim tipom kojeg cipelare dvojica na Ribnjaku možda i ne bi bilo tako loša ideja, pogotovo kad je nas pet. Ipak se nekako uvijek okrene glava, potegne još jedan guc mlake Žuje i produži prema sandwich baru dok još radi, jer ‘ko će ić sad kući gladan. Ionako je vjerojatno zaslužio.
Ne znam je li to do nedostatka volje, straha od boli ili nečeg trećeg, ali pretpostavljam da bi sve bilo nekako jednostavnije i lakše kada bi se netko samo sjurio među te vucibatine u Betmobilu, izašao iz njega i prepičkarao ih do vukojebine iz koje su došli.
Dolazim po tebe, ješčuo?
Razlog br.4: Jer bi bilo prejebeno
Ozbiljno, moram li ovo objašnjavati? Po danu on je tek obični prodavač u Avenue Mallu, jarac u horoskopu. Radi od 8 do 4, pije Staropramen, puši Marlboro i voli slatke brinete zelenih očiju, Coldplay i šetnje po plaži.
Međutim, čim se mrak tiho spusti i obgrli njegov grad u smrtonosan stisak, on postaje više od čovjeka. Postaje pravda, odmazda, nada za nemoćne i strah za moćne. On postaje ono što ovom gradu treba, postaje – simbol. Zamislite samo cijeli grad kako bruji o Čaplji, maskiranom osvetniku koji noću vreba iz skrivenog gnijezda na Zagrepčanki, brani slabašne i pod okriljem noći se obračunava sa svakim centimetrom policijsko-političarsko-huliganske trakavice, neustrašiv i nepobjediv. Možda ne liježe jaja, ali ih tuče dok vi mirno spavate.
Razlog br.5: Susjed iz pakla
Ovo na prvu baš i nema nekog smisla, ali imao sam potrebu to napisati. Susjed me prijavio da sam parkirao auto na za to nepredviđenom mjestu pa su mi ga digli i otuđili me za osamsto teško zarađenih kuna, i samo bih volio da ga netko bičuje.
Ozbiljno, tko radi takve gadosti?
Bole me koljena, raspadam se i nisam dobio erekciju od ljeta ’79 – svi ste krivi!
Razlog br.6: Velika zavjera Titovih partizana
Ne nadajte se objašnjenju ali maločas spomenuti hrvatski Jack Bauer je, kako sam shvatio, uspio nekako njih povezati s bombašem.
On je stručnjak, ne ja. Izgleda da su svi ti eksplozivni incidenti njihovo generacijski prenošeno maslo, kao vjerojatno i globalno zatopljenje, ekonomska kriza, Ruža vjetrova i slike nenašminkane Mile Kunis.
Lako je zaključiti da su se upravo partizani nametnuli kao sljedeći veliki svjetski igrač tik uz masone, pedere, ljude-guštere i Rothschilde, te držim kako je krajnje vrijeme da netko Walteru jebe sve po spisku, uspostavi mir u ovoj zemlji te donese tako dugo očekivanu zadovoljštinu i pravicu ovom napaćenom narodu.
Razlog br.7 : Zakleti neprijatelj, odnosno nužnost očuvanja ravnoteže
Kakav je to grad koji ima superzlikovca ali ne i superheroja?
Napokon, izgleda kako je kap koja prelijeva čašu došla u obliku Sky Ridera, zloglasnog 53-godišnjeg paraglajdera bombardera koji sije strah i nemir po Podsusedu. Policija je nemoćna, ruka pravde prekratka, političari se ograđuju a jadan puk paničari zaključan u podrumima s godišnjom zalihom paštete, iščekujući taj BUM koji će oglasiti zoru sudnjeg dana. Nije on htio, al jebiga partizani su nagovorili.
Zaključak
I tako ostajemo s izborom – iščekivati presudu surovog grada, ozloglašenih pubertetlija i korumpiranih političara hodajući pognute glave po sivim ulicama i sakriveni u podrumima, ili navući plašt, odabrat ime i preuzeti stvar u svoje ruke. Ja ostajem doma zabarikadiran, oboružan six-packom, letcima kvartovskih picerija i štekom Camela, čekam novu sezonu Californicationa. A što se tebe tiče dragi čitatelju, ako već ne sliniš nad e-bayom, smišljaš ime i naručuješ kostim, onda te molim da još jednom pročitaš. Taman dok odijelo stigne imaš dva tjedna vremena da napumpaš pet hiljada sklekova i naučiš karate preko youtubea, a i ja ću imat novu temu za sljedeći tekst.
Čaplja – heroj ili zločinac? Evo jedna poticajna za kraj:
Assemble!
