Aleksandra Gavrilović (kaligrafkinja): U kaligrafiji je važno sve, čak i disanje
Dosad smo u Gramu umjetnosti predstavili ilustratore i dizajnere koji se bave uglavnom čovjekunalikim izrazima, no Aleksandra Gavrilović, u univerzumu Instagrama i heštegova poznata je kao kaligrafičarka malimacki. Alkemičarka slovima. Slovoljupka. Majstorica kurziva. Hrvatska kraljica kaligrafije. Jasno je – mi dobro pišemo, a malimacki pritom još i lijepo piše. Kad smo joj se obratili za razgovor, nismo ni slutili da ćemo dobiti materijal koji će vama i nama poslužiti kao definitivno odličan uvod u kaligrafiju; korak po korak, od vrsta, stilova, tehnika do savjeta ilustriranog pisanja.
Aleksandra, pronašli smo te u scroll-lavini pod imenom malimacki, pa prvo moramo zamoliti za tumačenje ovog preslatkog korisničkog imena? Tko je iza njega i odakle ono?
Hehe, ime je još od ere Facebooka, koji sam otvorila 2008. u pokušaju da lakše udomim pet mačića koji su se našli u mojoj skrbi. Kad su mačići našli dom, skužila sam da mi se to baš sviđa kao nick, zato što je pomalo blesavo i zato što me kao mačkoljupku prilično dobro opisuje. Uglavnom, nakon FB-a došao je i Instagram, a nick je ostao isti (smijeh).
Kada si se i kako počela baviti kaligrafijom? Jest da je kliše od pitanja, ali je nužno da se katapultiramo u tvoju ‘zavrnutu’ priču.
Kaligrafijom sam se počela baviti sasvim slučajno. Prije Božića 2016. godine smo prijatelj i ja bili angažirani za uređenje popularnog zagrebačkog restorana Apetite City, gdje je vlasnica restorana, nakon postavljenih božićnih ukrasa, kratko komentirala da mora „zvati curu koja joj je crtala boce da joj nacrta nešto prigodno za Božić“. I tada je moj prijatelj ispalio bez razmišljanja „pa bude ti to Alex nacrtala, ona ti super crta“… Isprike curi 😀 i hvala vlasnici. Kada nešto dobro odradiš na mjestu koje je posjećeno i popularno, dogodi ti se da je to najbolja reklama koju možeš imati. Pa me nakon toga za crtanje po izlogu i staklima angažirao još niz lokala iz centra s kojima sam ostvarila divnu suradnju! Nakon toga sam uronila u bespuća Interneta i iskopala nevjerojatne radove koji su mi prvi put u životu pokazali što je to strast prema nečemu – i to prema lijepim slovima. Poruka koju možeš poslati udružujući vizualno, odnosno sliku sa jasnim značenjem konkretne poruke je nevjerojatna. Zapravo sam shvatila da čitavog života nesvjesno obožavam grafički dizajn, a završih edukacijsku-rehabilitaciju.
Koje su vještine potrebne jednoj kaligrafičarki?
Najpotrebnija vještina je upornost. Doista jest! Postoje ljudi s očajnim rukopisom i lošom grafomotorikom koji ubijaju na polju kaligrafije i letteringa. Zašto upornost – zato što je kaligrafija kao umjetnost lijepog pisanja utemeljena na tzv. motoričkom pamćenju, na drilu određenog seta pokreta koji ti, uvjetno rečeno „ulaze u ruku“. I tu se zapravo povezuje moja struka s ovim side-jobom.
Naravno, shodno tom pitanju, moraš nam reći kojim se ti alatima najviše koristiš?
Kada netko spomene kaligrafiju, prvo što ti pada na pamet je najčešće klasično nalivpero. Najčešće su svi to nalivpero mrzili i nitko nije shvatio njegove prave čari. Nisam niti ja tada. Tek sam te 2016./2017. shvatila da postoji milijun najrazličitijih pera (tzv. nib) za pisanje. Tako da je pravi odgovor na pitanje „koji mi je alat najdraži“, zapravo: ovisi o efektu koji želiš postići pisanjem. Jedan od meni najdražih Instagram lettering umjetnika, Ian Barnard (@ianbarnard), pokazao je da možeš lijepo pisati i čili papričicom! Kada sam počela, a i dan danas kada radim neku skicu i istražujem koji mi oblik slova odgovara za određeni projekt, najradije koristim običnu HB olovku ili tehničku olovku. Olovke pružaju veliku mogućnost kontrole pokreta pa se može nekako najbolje steći dojam o konačnom izgledu nekog natpisa. Ipak, moram priznati da mi je najveći gušt pisati brush markerima, posebno onima na bazi vode. Ti su markeri zapravo nastali za potrebe pisanja japanske i kineske kaligrafije i pisma. Ima nešto strašno meditativno u njima. U posljednje vrijeme istražujem i digitalne alate, a tu se sve svodi na to da si, u programu koji koristiš za crtanje, pokušaš podesiti postavke nekog digitalnog brusha da odgovara tvojim potrebama i baš mi je gušt.
Ako bi se netko od nas sklonih likovnom izražavanju tek htio upustiti u kaligrafiju, od nekud mora i krenuti, zar ne? Koji bi po tebi bio najbolji način za početak?
Joj, ovo će biti dugi odgovor! Prvo, treba ti bilježnica, najbolje s kvadratićima, olovka i gumica. I Youtube. Ili dobra knjiga, kao recimo Art of calligraphy Davida Harrisa. Sada već puno ljudi objavljuje tutoriale, a u trenutku kada sam sama s tim kretala, taj lettering hype je tek počinjao pa nije bilo toliko resursa, ili su se morali kupovati radni listovi za vježbanje. Uglavnom, sve kreće od 3 najvažnije stvari:
- pritiska na papir, gdje su potezi rukom prema gore slabiji i linija mora biti tanka, a oni koji se rade prema dolje su jači pa linija mora biti deblja;
- osnovnih poteza od kojih se grade slova –uzlazne linije, silazne linije, petlje iliti loopovi, uglavnom nema nekog službenog prijevoda, a u knjigama se zove „basic calligraphy strokes“ i
- nagiba slova – kod klasičnih kaligrafskih stilova, ovaj nagib je strogo definiran uz pojedini stil, tipa Copperplate ili Blackletter, dok je u formi tzv. moderne kaligrafije nagib prepušten viziji i željama umjetnika.
Moglo bi se reći da postoje i 2 osnovne razlike u smislu pribora za pisanje koji će ti trebati kada baš kreneš u učenje određenog stila – za pisanje tzv. script pisma (onih lijepih ukrašenih obllih slova kao što je spomenuti Copperplate), trebat će ti olovka, obli kist ili pero (to jest nib) s fleksibilnim vrhom. Za Blackletter ili Romanu će ti trebati nešto s ravnim vrhom, odnosno vrsta pera koje se zove parallel pen, flomaster ravnog vrha ili plosnati kist. Evo i ovaj font koji se koristi za tekst bi se pisao s nekim alatom s plosnatim vrhom.
Ujedno, kao osoba koja razumije način na koji se uči motorika, bilo kojem početniku savjetovala bih da ne kupuje radne listove za vježbu u kojima se potezi precrtavaju, odnosno vuku preko nečijih poteza i slova. Na taj način ruka, odnosno mozak, ne može naučiti pravi smisao poteza, jer ćete biti koncentrirani na to da precrtate nečiji potez, a ne na to da samostalno stvorite svoj. Isto tako, savjetovala bih da se krene od nekog definiranog tipa, primjerice Copperplate ili American Cursive, jer je stvarno najbolje prvo utvrditi pravila pa ih potom razbijati (u vidu te moderne kaligrafije, koja je zapravo iskrivljena verzija nekog definiranog stila kaligrafije). Dakle – zapravo se trebate vratiti u prvi razred osnovne i vježbati potpuno iste poteze kao prvašići, ali ste ovaj puta koncentrirani na finese kao što je nagib i pritisak olovke na papir! I to je onda čisti dril. Odrediš dnevno 15, 20 minuta za drilove i za pola godine si već na jednom pristojnom nivou.
A što je najizazovnije u kaligrafiji? Recimo u karikaturi je najveći izazov pogoditi mimikriju ili gestikulaciju odabrane osobe i onda to prenijeti na način da će ostali prepoznati tu crtu. Vjerujem da u ovom likovnom žanru mora postojati neki ekvivalent tome?
Najizazovnije je postići konzistentnost u pritisku, nagibu slova i nečemu što se u grafici zove kerning, odnosno individualnom razmaku između slova. Dalje, ako se pišu neki duži tekstovi, tu se treba paziti i na to da razmak između redova teksta (taj se pak zove leading) bude uravnotežen, onda da ukrasi na slovima imaju smisla i da budu na sličnom nagibu… što sve onda doprinosi vizualnoj ravnoteži i ljepoti napisanog teksta. Ako radiš lettering ili neki znak, treba postići ravnotežu u stilovima i boji koje koristiš, kao i međuodnosu veličine slova. To je zaista teško postići i za to treba jako puno konstantne vježbe i eksperimentiranja, jer nema neke univerzalne upute kako se to radi. Ujedno, važno je ispravno postaviti ruku u odnosu na papir, točnije koristiti čitavu ruku (iz ramena) za pisanje, a ako ste profić, onda je važno čak i disanje! Također, ljudi misle da je korištenje pomoćnih linija pri pisanju „varanje“, ali to je nužno kako bi tekst bio lijep. Samo majstori koji se kaligrafijom bave godinama mogu pisati savršeno bez pomoćnih linija.
Postoje li neke nekonvencionalne metode i varijante kaligrafije koje su se dogodile spontano, a onda te apsolutno oduševile?
Uh oh… bilo je situacija u kojima ti neki flomić krene umirati pa shvatiš da takav suh ostavlja super trag i to je upravo ono što ti je nedostajalo da tekst izgleda mrak. Bilo je pisanja po snijegu, pijesku pa čak i rasutim chia sjemenkama i svakakvih drugih eksperimenata. Nisam još pokušala pisati paprikom (smijeh). Ponekad kada radim slike dogodi se da mi kapne boja na papir pa od njih nastanu zvijezde, točkice i ostala čudesa, koje onda sasvim slučajno povežu cijelu sliku i tako. Vodim se krilaticom Boba Rossa pa ih sagledavam kao „vesele omaške“.
Ako se ne varam, udružena si i s ostalim regionalnim kaligrafičarima (mogu li vas tako nazvati uopće?) u Balkanske slovoljube. Vrlo mi je prikladna ta kovanica pa me zanima što znači ljubav prema slovima?
Baš ti hvala na ovom pitanju! Balkanski Slovoljubi su divan primjer kako se putem Instagrama i njegovih (ne)sretnih algoritama spoje ljudi vrlo sličnih interesa i strasti, iz čega onda proizađu i jako lijepa prijateljstva. Od 2018. godine maštam o mjestu virtualne podrške i sastanka ljubitelja slova s, uvjetno rečeno, našeg govornog područja. Ove sam godine upoznala svoju super Zagorku Lizu sa stalnom adresom u Irskoj, koja je tek ove godine počela vježbati kaligrafiju, i tako je nastala naša suradnja u vidu vođenja i administriranja profila @balkanskislovoljubi. Instagram je prepun inspirativnih natpisa na engleskom pa smo htjele te algoritme nahraniti natpisima koji će biti bliski, razumljivi i lijepi našim ex-yu Instagram prijateljima. Jer nas ima dosta, a svi smo se nekako pogubili u šumi objava. Smišljajući ime, spotaknule smo se o naš divan jezik koji baš nije mekan i fluidan, već pun nekih kvrgavih ogromnih riječi.
Tu imamo i taj famozni lettering (crtanje slova) i signpainting (sliko-pisanje, odnosno ispisivanje znakova) pa na kraju i tipografiju (oblikovanje znakova). Svima je u srži znak, a najčešće slovo – i tako Slovoljubi. Tijekom blokade, u travnju, krenule smo s prvim pisačkim izazovom, a svi su slobodni pridružiti se trenutnom lipanjskom. Također, krenule smo s inicijativom koju smo nazvale „umjetnici utorkom“, kako bismo na jednom mjestu istaknule ljude koji se ovime bave na našem području, a ima fenomenalnih! Da nisu potopljeni sebićima (se to tako zove) i promotivnim IG profilima.
Što ti omogućava instagram kao platforma?
Instagram doživljavam kao neki mega-časopis. Kako sam vizualni tip, to mi jako odgovara. Volim pronaći nove talentirane umjetnike, prekrasne profile s fotkama cvijeća koji me ludo inspiriraju, naše male obrtnike koji proizvode sve i svašta… Rado druge podržim podjelom objava, da ih i drugi ljudi vide pa i kupovinom njihovih proizvoda. Zaboli me srce kad naiđem na nekoga tko radi nevjerojatne stvari, a ima svega par pregleda, jer eto… nije platio da ga botovi dignu pa da više ljudi vidi što radi. To mi ujedno i najviše smeta, činjenica da je marketinški programiran. Sama koristim Instagram kao „book“, a na taj način i puno lakše komuniciram s potencijalnim strankama, jer im mogu pokazati što se sve može pa je i njima lakše izabrati neki smjer kod narudžbe.
Jel ti gori inbox?
Pa sad baš da gori… bilo bi to lijepo (smijeh). Ali da, jave se ljudi. Imala sam tri baš velika giga zbog toga što su me našli na Instagramu. Ako ovo pročitaju i prepoznaju se, hvala im na tome!! Najluđe je oko Božića, onda baš gori (smijeh). Ove zime sam morala neke ljude i odbiti, jer ne bih sve bila stigla. Da je tako čitave godine… to bi bilo ostvarenje snova.
Kako gledaš na Instagram kao komunikacijsku platformu s ostalim umjetnicima?
Kako sam gore rekla, super je kada nekoga otkriješ. Ali problem Instagrama je što ti se ti ljudi izgube ako nemate stalne interakcije. Znalo se puno puta dogoditi da mi netko padne na pamet nakon dva mjeseca, a nije objavljivao često, pa se još ne mogu dosjetiti imena i ne mogu ih više pronaći. Zato koristim onu oznaku za spremanje radova pa imam kategorije „naši umjetnici“ i slično… I zato dosta često dijelim objave drugih – da ih održim u cirkulaciji Instagrama. Divno je što stvarno od nekih ljudi koje ne poznaješ možeš dobiti velik vjetar u leđa, ali i konkretne savjete pa se izgradi prava mala on-line zajednica. Svakome je to važno, a posebno umjetnicima, jer konstantno propituješ kvalitetu svog rada i ne možeš izbjeći povremena razdoblja usporedbe s drugima koji su, uvjetno rečeno, malo više napredovali na tom svom umjetničkom putu. Ali evo, desili su se Slovoljubi, a također, s jednom manjom grupom umjetnica, koje sam upoznala putem Instagrama, planiram organizirati izložbu. Malo nas je korona u tome usporila, ali smo uporne u svojoj namjeri.
Moramo te sad nažicati jednu ziherašku kaligrafiju za kraj!
Plati, pa ćeš dobiti (smijeh) Šalim se, jasno da može!
