Gram umjetnosti (Old School Croats): „Dijasporu ne zanimaju kultura i tradicija”
Već godinu dana kao posljedicu pandemije rado skrolamo jednim domaćim, a stranim umjetničkim profilom. Old School Croats iliti Stara škola Hrvata je vizualno-nostalgična virtualna šetnja našim folklorom, umjetnošću i običajima kroz fotografije koje arhivira i potom živopisno opisuje Sestra Klokanica (ime smo obećali ne otkriti) – i to iz srca Sydneyja.
Australska Hrvatica posvećena skupljanju sličica iskrene povijesti kroz oko i objektive umjetnika, koje na svoja dva profila na Instagramu svakodnevno otkriva svijetu. Ističući njihov potpis, ne revitalizira samo suvenire nepoznate ili zaboravljene prošlosti, nego i imena autora koje smo zanemarili ili ostavili iza sebe. U razgovoru s našom Hrvaticom će vas posebno zaintrigirati njezin stav prema zemlji porijekla, kao i dijaspori unutar koje je rođena.
Klokanice, možeš li ono što moramo znati o tebi staviti za početak u najkraće riječi – jer iz razgovora slijedi uzbudljiv portret, pa da ne odajemo sve na prvi pogled?
Nema problema! Znaju me pod autorskim imenom Sestra Klokanica. Osnivačica sam, urednica i osoba za svaku vražju stvar iza Instagramova profila Old School Croats (aka OSC).
Objasni našoj svekolikoj publici svoje porijeklo kao australske Hrvatice.
Pošalica s kojom se služim kod ovog pitanja je uvijek kod ljudi: „Moje ime, moja krv i moje dupe su je sto posto hrvatsko voće. Ali moj jezik? To je klokanica, bebice!”. Prva sam generacija svoje obitelji rođena izvan Hrvatske. Rođena u Sydneyju. Rođena sam od oca ludog Dalmatinca koji je rođen i odrastao u Splitu, a njegovi su pak roditelji migrirali u Centinsku krajinu i Poljicu između svjetskih ratova. Majka je Bjelovarka odrasla u Moslavini, a i njen je otac iz blizine Metkovića. Nije ni čudo da sam s ovakvim korijenima u rodu s pola zemlje (smijeh).
Tvoja instagramska umjetnička priča o starim Hrvatima kroz arhivsku umjetničku i amatersku fotografiju nije banalna, nego vezana za obrazovanje i to posvećeno svom hrvatskom nasljeđu?
Otkako znam za sebe, opsjednuta sam – učenjem. Iskreno, škola me kao dijete nije privlačila (smijeh). Započela sam visoko obrazovanje u srednjim dvadesetima na polju Kritičkih i kulturalnih studija na kojima sam namjeravala magistrirati, a namjeravala sam i doktorirati u polju. Preselila sam se u tom periodu iz Los Angelesa i, unatoč bivanju među top studentima, osiguravanje krova nad glavom, povratak na australsko tržište rada, u društvo i kulturu, kao i odgajanje autističnog djeteta bilo je vrlo izazovno, pa sam studij morala staviti po strani.
Naposljetku sam diplomirala glumu od svih stvari. Kako me pogone pisanje i gluma, bio je to savršeni medij da istražim ljudska bića, društvo i kulturu iz višestrukih kuteva, a upravo je to svrha profila Old School Croats, gdje kombiniramo staru i suvremenu fotografiju.
View this post on Instagram
Kako si započela s istraživanjem baštine kroz fotografiju?
Samo da prije svega naglasim da se ne bavim baštinom jer ona priziva pojam ‘dijasporskih grupa’, a ja radim izvan ograničenih okvira i konvencija onog što pojam dijaspore ‘prožvakava’.
Početkom 2020. nemaran me liječnički specijalist krivo dijagnosticirao i doveo do ozbiljnijih zdravstvenih problema, netom prije pandemije koja nas je globalno zatvorila. I poput mnogih, digitalna prisutnost mi se povećala u tom razdoblju, kada sam shvatila kako je bilo malo ili nikakvih prevedenih napisa o različitim aspektima hrvatske povijesti društva i umjetnosti.
Ono što je postojalo mahom su napisali anglo-britanski ili angloamerički autori iz polja akademije, a budimo iskreno, ne prodru duboko u našu kulturu prije negoli se sami proglase stručnjacima ua nju. Primijetila sam i kako stranice ove teme na engleskom uglavnom spadaju u četiri do pet polja: stranice dijaspore pogonjene sportom (uglavnom nogometom), zastavom, šahovnicom; sjećanjem na rat, a koje je fokusirano prije svega na Vukovar; prizori koji uglavnom površno pristupaju hrvatskom (uglavnom kontinentalnom) folkloru i to kroz prizmu religije.
Puno je ekstremno desničarskih stranica dijaspore s opsesivno-agresivnim političkim fokusom na 1945., a onda na period od 1991 do 1995., i tu je pak fokus na Bosnu i Hercegovinu. Ne čudi s obzirom na to da njihovi kreatori dolaze iz susjednih zemalja Hrvatske sa željom rekonfiguracije modernih granica unutar današnje Hrvatske. Slijede ih pak stranice jugonostalgičarskog karaktera koje i same imaju svoja ograničenja i pristranosti. Sa sveukupnošću tih živih pristupa i kuteva prema regiji, čovjek bi pomislio da se preklapaju, ali ne, barem ne konvencionalno. Zajednički im je nazivnik da malo koja od njih odražava nevjerojatnu kreativnost, kulturu, humor, povijest i nijanse tisuća Hrvata koje sam upoznala u četrdesetak godina života. To me potaknulo i rekla sam si: „jebote, pa dat ću svoje viđenje ‘hrvatskog’ i to na engleskom jeziku, pa da vidim hoće li se kome dopasti”. (smijeh)
Koji su ti kriteriji prikupljanja i filtriranja fotografija?
Moja kolekcija je kombinacija nekoliko izvora. Tisuće sam digitalnih fotografija skupila iz vjerodostojnih internetskih izvora, no pravi su ponos i sreća one skupljene iz fizičkih knjiga, razglednica i samih fotografija skupljenih od ljudi. Tada ih skeniram i koristim za Old School Croats.
Stranica mi se razlikuje od ostalih u fokusu na fotografiju i fotografe rođene u Hrvatskoj. Manji je broj onih fotografa koji nisu bili hrvatskog porijekla, a fotografirali su Hrvate i život u zemlji prošlog stoljeća (npr. Bresson, Riboud, Jiru etc).
Element koji ovaj profil izdvaja jest tematski pristup: dok većina profila ovog tipa objavljuje bez jasnog smjera, na našem se radi o programu tematskih mjeseci. Pristup mi je da ako radim nešto riskantnije, onda tome prilazim pažljivije, kako bi različiti segmenti, kao i različiti fotografi, bili istaknuti u danom mjesecu i – zasjali.
View this post on Instagram
Svaki od svojih prizora vizualno tagiraš: obilježavaš fotografije imenom autora i godine.
Društvene su mreže krcate minama i plagijatima. Već sam zaboravila koliko su mi fotografija pokrali, a onda te stranice koje ih prenesu dobivaju veliku pažnju i sljedbu na Instagramu, dok sam se mukotrpno trudila pribaviti ih. Ne očekujem poštenje od neetičkih ljudi, jer oni su ovdje zbog svog interesa, a za druge ih nije briga. No iskreno me povrijedilo i frustriralo preuzimanje materijala bez kreditiranja fotografa i umjetnika. Neke stranice i dalje to odbijaju. Još gore, vidjela sam i korištenje istih na majicama, posterima i naljepnicama zbog zarade, a bez dopuštenja i privola umjetnika. Nepojmljivo mi je to. Mnoge profile vode mladi ljudi vješti s tehnologijom, a koji zanemaruju kreativno i intelektualno vlasništvo u svrhu dolaska do zarade, pa ni ne moraju razvijati neke vlastite vještine.
Moji standardi me tjeraju da poštujem i imenujem svoje izvore. Ne ispisujem cjelovite bibliografije svojih eseja jer je to jednostavnije preuzeti plagijatorima negoli napisati svoje. No ako je neki određeni akademik ili novinar istražio manje poznati prizor ili osobu, uvijek ih javno ističem i usmjeravam ljude na njihov rad o kojem ovisi i samo moje poznavanje materije. Rasprostranjenost nepoštivanja me motivirala da sve obilježavam. Stoga ako netko spazi zanimljiv prizor, može posjetiti našu digitalnu kuću i dobiti informacije o ljudima, umjetnicima i kulturi. Iznimke su slučajevi poznavanja samih fotografa ili njihovih obitelji, pa onda njima dajem označavanje na izbor.
View this post on Instagram
Svaku fotografiju prati i razračeni opis, pa vjerujem da motive i autore onda pojedinačno istražuješ?
Svaku sam fotografiju osobno opisala i to vrlo opširno i inspirativno. Bez iznimke. Citirani dijelovi upućuju na literaturu i autora, kako bi se promicala osobna i kulturna pismenost prema mnoštvu nevjerojatno talentiranih umjetnika i akademika kojima se Hrvatska ponosi. Ponosna sam na nadarenost Hrvata, posebice na ključnu ulogu hrvatskih žena u očuvanju naše kulture: od mode, preko plesa, do povijesti performativnih umjetnosti.
Duboko bih se posramila kad to ne bih činila jer njihov je mukotrpan rad proširio moje znanje o ljudima i kulturi, oni zaslužuju lovorike i izloženost. Takav etos dolazi uz cijenu. Dvije sam godine živjela prema hrvatskoj vremenskoj zoni i postala noćni vampir u Sydneyju (smijeh). Sada imam trajnih problema s vidom od rada uz noćne lampe i s leđima od čitanja, istraživanja, pisanja i kuriranja. Šalim se da sam u dvije godine odradila diplomski, a na kraju nemam od toga kvalifikaciju.
U dvogodišnjem si radu zacijelo imala i neke zanimljive kontakte na svoja dva profila (javnom i zatvorenom)?
Prvi sam profil zaključala od javnosti u prosincu 2021. godine zbog neumoljivog plagiranja, ali sad je profil blagoslovljen stotinama umjetnika i kuratora s kojima sam u fantastičnim odnosima. Sve mi na svijetu znači dobiti poštovanje ljudi koje volim kao umjetnike. Pomalo sam i slomljena srca što nikad nisam uspjela komunicirati s Mladenom Tudorom i Aleksandrom Kukecom prije njihove smrti 2021.
Takvi fotografi su zadnje perjanice jedne generacije fotografa, čije je priče i iskustva danas pojelo vrijeme. Skromno njihove divne prizore danas i dalje činim živima na profilu Old School Croats. Srećom Slavka Pavić je i dalje među nama i dobiva tretman rock zvijezde koji i zaslužuje. Neću lagati, obožavam kako je mnogi Hrvati poštuju, kao i njezin kanon. Jebiga, na takve stvari zasuzi moje klokansko oko.
View this post on Instagram
Ovo sve znači da se javljaju i sami umjetnici, kao što si istaknula?
Definitivno! Nedavno se javio rođak podijeljenog umjetnika u sklopu tematskog mjeseca, koji je slikao upravo njegovu majku, a ona je pak umrla nekoliko godina prije negoli se javio. Sućut je izražena, ali također znati tko je bila voljena žena s fotografije je nešto posebno. Sad ima svoje trajno mjesto na javnoj stranici i to me veseli jer je doista jedna od „starih Hrvata”, a dio nje živjet će i dalje, ne samo u uspomenama obitelji, nego i na ovakvoj stranici.
Dobra sam i s obitelji Jose Špralje čiji su mi sin Leo – također izvrstan umjetnik – i supruga Shirley stalno zahvaljivali na promicanju Josinog dara i nasljeđa. Mogu dovijeka navoditi primjere, ali kako je jedan od naših renomiranih fotografa rekao vječne riječi: „Ja sam samo seljak i ribar”. (smijeh)
Kakva je recepcija naših fotografija i nasljeđa u Australiji među iseljeništvom?
Ma apsolutno nikakva (smijeh). Naravno, uvijek ima pojedinaca koji će podržati stranicu jer su klokani poput mene ili u ranoj dobi doselili u Australiju. No najviše je zainteresiranih među baš hrvatskim Hrvatima (75%), a onda im slijede prve generacije ovdje, pa supružnici ljudi hrvatskog porijekla i među onima koji se naprosto zanimaju za Hrvatsku.
Najmanje potpore dolazi od „dijaspore”. Ja se ne fokusiram na nogomet i zastavu kao jedine dijelove hrvatskog identiteta, a oni se ne identificiraju s prizorima i pričama iz Hrvatske, kakve dijelim. Međutim, onima kojima se sviđa rad stranice, pokazuju i poštovanje prema različitim predodžbama Hrvatske.
View this post on Instagram
Pa kako onda ti percipiraš Hrvate u dijaspori u odnosu na nas ovdje s kojima si u komunikaciji i s kojima se povremeno tek susrećeš?
Jao, koje kontroverzno pitanje me pitaš (smijeh)! Mogla bih disertaciju napisati samo kao odgovor na to pitanje, ali šalu na stranu, znam da bi moj odgovor mogao izazvati bijes pojedinaca iz takozvane „dijaspore”. Osobno su za mene to dva odvojena svijeta: posebice za nas koji nismo nimalo etno-religiozni.
Gledam na Hrvatsku kao naciju i ljude koji su se prilagodili ključnim promjenama unutar i izvan zemlje. To nisu ljudi zapeli u vremenu ili relikt nekog ranijeg naroda kao Hrvati odavde. Vidim Hrvate odande kao ljude koji su prilično živi i prisutni, sa svojom međunarodno priznatom zemljom nastalom tijekom krvavog i traumatskog rata iz kojeg su se odmakli na mnogo razina. Posebice u odnosu na bivše republike SFRJ, koje nisu najbolje prošle nakon raspada.
S druge pak strane, kad bi razmotrio motive Hrvatske kod prekomorke „dijaspore”, pomislio bi nešto posve drukčije: vidio bi zajednicu duboko ukorijenjenu u nostalgiju, bez prave veze s Hrvatskom kao modernom nacijom. Koliko filmskih festivala hrvatskog filma možeš naći izvan Hrvatske? Ili neke druge odjeke prisutnosti? Ne baš onoliko koliko bi očekivao od „dalekosežne” i patriotske „dijaspore”.
Što misliš zašto je to tako?
Imam hipotezu: najveći masovni egzodus hrvatskih migranata dogodio se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Tada je vizualna kultura, kakvu danas poznajemo kroz film, fotografiju i slično, bila u povojima, te nije bila sveprisutna i dostupna kao u naše digitalno doba. Kad su emigranti došli u nove zemlje, njihovi načini održavanja spona s hrvatskim korijenima i želje da puste nove u novoj zemlji pretpostavljali su crkvu, folklor, nogomet i, u manjoj mjeri, grupiranje u političke pokrete.
Primjerice, tu je bio Sokolski pokret (pogledaj u našoj arhivi sokole iz Čilea). To se moglo povezati s ilirsko-panslavenskim pokretima u težnjama Hrvata za formiranjem manjih nacija pod čizmom Austro-ugarske monarhije. Dodaj tome i oštre političke promjene u Kraljevini Jugoslaviji, dolazak „dijasporske” NDH i potom Titove SFRJ do 1991., i vidjet ćeš puno nijansi političkih, društvenih i kulturnih promjena koje su pogodile ljude i njihovu naciju u manje od stoljeća. A sve to nije gotovo utjecalo na ljude izvan same zemlje.
View this post on Instagram
Znači možemo reći da dosta toga ovisi i o individualnoj percepciji “Hrvatstva”?
Tako je, objasnit ću zašto to mislim. Gore navedenom pridodajemo i činjenicu da Hrvati imaju prepoznati nacionalni identitet i snažnu vezu s regionalnim identitetima, kao i partikularne identitete vezane uz grad i selo, pa je bivanje „Hrvatom” bogata lepeza značenja, koje za pojedinca nikad ne može biti homogeno u stvarnosti jer je svaki identitet u Hrvatskoj doista iskustvo više identiteta.
Kako su Hrvati nastavili i adaptirali se, dijaspora nije. Ne mogu naprosto jer nisu aktivni sudionici u dinamici hrvatskog društva. Zato smatram mnoge stranice i profile na engleskom ukorijenjenima u nostalgiju. Dok naša stranica naglašava prošlost, mi ne živimo u njoj.
Važna promjena je i promjena same dijaspore koja će biti drukčija za pedeset godina. Znamo da su Hrvati emigrirali uglavnom iz ekonomskih, a ponekad iz političkih razloga. Danas ljudi emigriraju u zemlje bliže svojima. Ne samo da unutar EU mogu legalno živjeti i raditi, nego i zarađuju ozbiljnije novce u Europi, nego što bi mogli izvan kontinenta. Nastaje nova dijaspora s modernijim, fluidnijim odnosom prema Hrvatskoj. Njihova djeca mogu nastaviti ove veze jer im obitelji mogu priuštiti redovitiji posjet Hrvatskoj.
Lakše mogu prelaziti između ova dva svijeta negoli ranije generacije koje su se otisnule na brodovima i održavale spone s domom putem pisama. Da ne spominjemo da mnogi Hrvati ispod četrdeset godina tečno govore engleski ili njemački i premošćuju ranije jezične barijere.
View this post on Instagram
MIsliš li da se migranti u današnje vrijeme češće odluče na povrata u domovinu, nego prije?
Prema razgovoru s poznanicima, mnogi emigranti odluče se vratiti. Većina mladih Hrvata s kojima sam studirala naposljetku se odlučila vratiti kući. Zašto? Jer unatoč problemima zemlje, Hrvati imaju doista snažne društvene veze koje nevjerojatno cijene. Postoje birokratski izazovi, ali s druge pak strane Hrvatska je zemlja koja je sigurnija i čišća od takozvanih zapadnih zemalja.
Ne treba nikad ni podcijeniti ljepotu govorenja materinjeg jezika, koji je meni melem za uho. Ono što polako odumire jest dijasporino grčevito držanje za neki zamišljeni ideal i polaganje prava na oblikovanje ‘domovine’ prema njihovom viđenju, dok istovremeno žive s povlasticama australskog, kanadskog ili američkog života. To će najbolje pokazati podaci popisa stanovništva. Australija više nije odredište hrvatske masovne imigracije.
Svakih deset godina primijetim pad broja Hrvata rođenih u Australiji. Također, taj popis zavarava utoliko što se etnički opredjeljujemo prema uvjerenjima, bez pozivanja na porijeklo roditelja ili djedova i baka.
Preporučujem zainteresiranima za demografske statistike da budu kritični prema brojkama nekih dijaspora koje pokušavaju prenapuhati prisutnost i važnost iseljenika u svoje svrhe. Kažem nekih jer mnogi emigranti iz Hrvatske žive kao sretni, zdravi i aklimatizirani u novoodabranim zemljama. Nisu možda rođeni u zemlji, ali nose osjećaj ponosa kad Hrvatska briljira u nogometu ili tenisu, ljudi koji su potaknuti slijediti obiteljsko stablo, posebice u umirovljeničkoj fazi kada potomcima prenose osjećaje ponosa koji ih potiču da recimo i posjete Hrvatsku i njezinu jadransku obalu za praznike.
Dragi Ziherovci, Old School Croats dolazi u dvije varijante na našoj omiljenoj društvenoj mreži – otvorenog i zatvorenog profila (Old School Croatia Archives), a mi vas upućujemo u muzej prošlosti koji ćete besplatno nositi u svom džepu, ali nakon prvog posjeta i u svom srcu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
