“Father of All Motherfuckers” (Green Day): Što je zeleno i traje 26 minuta?
“Father of All Motherfuckers”, njihov daleko najkraći uradak , je grandiozno malen, maestralne tehnike, bombastično penetrativan i prije nego se snađeš – ‘štrc’ – daj vlažnu maramicu i idemo opet.
Fun fact: Album se službeno zove “Father of All…”, a “Motherfuckers” dio izbačen je zbog marketinga. Billie Joe, koji je smislio ime, predložio je da se, kako bi svi bili zadovoljni, preko te riječi nakelji ‘jebeni jednorog’, što na kraju tako i bi. Naslov se ne odnosi se na Trumpa i zapravo ne znači ništa – ‘jednostavno zvuči dobro’, kaže Armstrong.
Ljeto 1994. i ikonični “Dookie” dugo nisu bili ovako bliski, barem ne duhom, a megapopularni kalifornijski trio dugo nije bio ovako zabavan, barem ne meni. Kao opuštena djeva koja križa noge u reklami za uloške, Billie, Tre i Mike lepršaju od bezbrižnosti.
To se osjeti prvenstveno u zvuku – on je moćan i uglavnom veseo, prepun plesnih ritmova, eksplozivnih bubnjeva, divljih i zaigranih gitara, doo-woopa, sintića, pljeskanja, smiješnih back vokala i in your face napnutog basa. Neobuzdana lirika, na prvu pomalo i besmislena, je u drugom planu. Uz ovakvu glazbenu podlogu zapravo me i zaboli što laprdaju, samo nek’ je energično i iole eksplicitno.
Fun fact: Naslovnica albuma, izuzev nekoliko detalja, zumirana je verzija covera za “American Idiot” (2004.)
Garažno-stadionski glam-pop-punk, s velikim naglaskom na klasični rock’n’roll, na trenutke ni ne djeluje kao Green Day. Naslovnu stvar Father of All… ili plesnjak Meet Me on the Roof, jedno od najugodnijih mi iznenađenja ovog izdanja, vjerojatno ne bih prepoznao na slijepo. Ili na gluho.
Prije bih posumnjao na The Black Keys, The Hives, Arctic Monkeys i slične. Produkcija je čista, a svaka nota je snažna i bitna. Tapkanje nogom je zagarantirano.
Fun fact: Na pomalo generičkoj power-pop stvari Oh Yeah Dayevci su po prvi put koristili sample. Posudili su ga od Joan Jett, točnije njene obrade pjesme Do You Want To Touch Me, i sve bi bilo u redu da jedan od njenih originalnih autora nije osuđeni seksualni prijestupnik. Iz benda su se naknadno ispričali i sav prihod nastao od tog single donirali u dobrotvorne svrhe.
Tematski prevladava ‘jebe mi se za sve, meni se pleše’ stav, s ponešto adrenalina, emocija, izgubljenosti i nesladunjave romantike. I hvala bogu na tome. Trebalo mi je nešto tinejdžerskog naboja, ‘zeleno’ i vrckavo. Mozak na pašu, barem na kratko.
Ima i nešto zadovoljavajuće u tome kad 50-godišnjaci zaborave na godine, otpuste kočnicu i naprave nešto ovako jednostavno i živo. Pomalo generičko, ali živo. Politike nema, a društvenih komentara ima tek u pokojem stihu. Možda ima još nečeg zakopanog dublje ispod površine, ali meni se ne grebe.
Fun fact: Green Day i američka hokej liga NHL potpisali su dvogodišnji ugovor koji NHL-u omogućuje korištenje novog albuma u promotivne svrhe što dovoljno govori o njegovom nabrijavajućem efektu.
Ipak, ne bi to bio Green Day da nema pjesama poput ultra himnične i podugačke (preko 10% trajanja albuma) I Was a Teenage Teenager, koja će se oriti sobama diljem svijeta, i zaključne Graffitia, instant bis-worthy materijala. Funky-eskna Junkies on a High najsporija je stvar albuma, ali dobro dođe kao predah.
Cijela ploča je prožeta nekom nevinom ljetnom nostalgijom i meni bi puno više odgovarala uz jeftino vino na plaži – umjesto jeftinog vina pod dekom i s duplim čarapama.
Zaključak u duhu ‘tate svih mamojebača’: trinaesti Green Day album je jebeno kratak i jebeno sladak – ništa više, ništa manje.
