Punkoplov: 5 godina od albuma „California” (Blink–182)
Punkoplov #9
Blink–182 – „California” (Deluxe Edition)
Datum izlaska: 01.07.2016. / 19.05.2017. (BMG)
Koji je to …ac?
Osmi album za pop-punk heroje Blink-182 i prvi bez originalnog člana Toma DeLongea, kojeg je zamijenio Matt Skiba, pjevač i gitarist benda Alkaline Trio.
Album California, prvi album nakon „Neighborhoods” iz 2011., je prvo izašao 2016. sa 16 pjesama, a potom 2017. kao prošireno izdanje s još 12 pjesama. Prema mnogima, deluxe izdanje je ono što je ovaj album iz prve trebao biti i prema mojem mišljenju tu se zaista kriju neke od najboljih stvari s albuma „California”.
Kako to zvuči?
Kad je za produkcijskim sedlom John Feldmann (Goldfinger), tada albumi znaju zvučati previše isproducirano, zbrda-zdola, skompresirano i pomalo repetitivno, što je donekle i ovdje slučaj, ali isto tako John zna napraviti zabavnu, dinamičnu i mega catchy ploču, što je ovdje također slučaj. Njegov utjecaj se osjeti u gotovo svakoj pjesmi, ali i dalje je to onaj poznati Blink-182 zvuk s izraženim bubnjevima Travisa Barkera, velikim pop refrenima, puno back vokala, whoah-oh uzvika i dobrog starog pop-punka.
Deluxe verzija također sadrži i nešto eksperimentalniju stranu benda, a za sam kraj i akustičnu pjesmu. Nešto mračniji vokal i stil Matta Skibe fino se uklopio uz onaj Marka Hoppusa, tako da ih obojicu možemo čuti na većini pjesama. Osim klasičnog gitara-bas-bubnjevi comba, na albumu se mogu čuti klavijature i elektronika.
A o čemu oni trkeljaju?
Nešto ozbiljnija i emotivnija tematika (nerijetko tinejdžerskog štiha) prevladava, ali našlo se mjesta i za zajebanciju. Pjesme su uglavnom laganijeg i pozitivnijeg duha, ali našlo se tu i nešto težih i depresivnijih brojeva, što dolazi do izražaja na ovom proširenom izdanju.
Zajebantske stvari djeluju forsirano – nezrele su i nepotrebne, ali barem su toliko kratke da ih ne stignete ni preskočiti. Suradnja Marka i Matta u lirici donosi razna raspoloženja i stilove od kojih je jedno od dominantnijih nostalgija, a osjećaji tu su još izgubljenost, nesigurnost i žaljenje.
Ima li u ovom osvrtu nešto zanimljivo?
Na čak dvije pjesme možemo čuti glas spontanog Travisa – u Cynical gdje se zaderao pri bubnjanju i u Built This Pool gdje je začuđeno upitao: „Is that really it?” – obje situacije su završile na albumu.
Album „California” izašao je 1. srpnja što je inače 182. dan u godini, ali ta godina bila je prijestupna pa je bio 183. Neki od prijedloga za naslov albuma bili su OB-GYN Kenobi, No Future, Nude Erection, No Hard Feelings, Riot i Los Angeles.
Zašto bi me ono bilo briga?
Uši glazbenog svijeta bile su uprte u ovaj album jer cipele Toma DeLongea nije bilo lako popuniti, ali bend je pokazao da može i bez njega. Možda to više nikad neće biti onaj Blink-182 koji svi znamo, ali u 120 minuta „California” proširenog izdanja, ovaj novi-stari Blink-182 nudi mnogo toga zabavnog i neočekivanog – kao i mnogo toga poznatog.
