„Never Look Back” (Goldfinger): Tropske punk vibracije za kraj godine
Praktički bez ikakve najave novi album izbacio je jedan od najzabavnijih bendova s mojih polica i tako sjajnim predbožićnim tajmingom uljepšao ovu (ne)zaboravnu 2020. „Never Look Back” je klasični Goldfinger – malo ska, malo punk, malo pop, malo rock – i puno pozitive, simpatične blesavosti i prstohvat il’ dva nostalgije.
Karantena obilježena zajedništvom
Tematski je to lijepi nastavak na njihov prethodni uradak, ploču „The Knife” iz 2017., s tim da je ovdje bend obogaćen povratkom originalnog gitarista Charlieja Paulsona. Bubnjeve i ovdje praši Travis Barker (Blink 182), bas rastura Mike Herrera (H2O), druga gitara je Phillip Sneed (Story of the Year), a tu su još povremeni članovi i gosti koji pjevaju ili neodoljivo sviraju trube ili kojekakve druge puhačke instrumente.
Glavni tekstopisac, producent i vokalist je, još od 1994., John Feldmann, kojem se za mikrofonima u mnogo pjesama pridružuje još nekoliko grla. Kako je sam Feldmann rekao, ovaj album je rezultat velike kolaboracije svih članova, unatoč karanteni.
Pola sata čiste dinamike
Osmi album za Goldfinger broji tucet pjesama u trajanju od dinamične 33 minute, što je za moj ukus aman-taman. Pogotovo kad je raspored posložen tako da se stilovi ne ponavljaju jedan za drugim, čineći tako stvar interesantnijom. Brzi punk-rock, lagani ska i luckasti pop lijepo se nadopunjuju, a lirika također prati tempo – malo ljubavi, malo refleksije, malo zajebancije i malo ljutine u smislenim vremenskim razmacima.
Jedini singl i uopće objavljena pjesma prije samo albuma je veselica Wallflower, svakako već sad klasik za bend. Za mene su hitovi ovdje prvenstveno opušteni ljetni brojevi poput The City, California on My Mind i The Best Life glazbom i tekstovima bacaju pijesak u uši, kokos u glavu i lansiraju u neka lepršavija i lakša vremena
Woke up, it’s a beautiful day again
One love, it’s trippin to the air
It’s 10 A.M and I’m feeling just fine
Rolled up to the liquor store on Diamond Street
Skated down the pavement to the palm trees
And I’m feeling just fine
Nothing to do
Nowhere to go
And that’s alright
Nešto ljuće su nabrijana Nothing To Me i melodična Good Guy. Suprotne njima, nešto bespomoćnije stvari su Infinite, žestica kojom započinje album, i Cannonball, klasična punk-rockerica, u kojima se može očitati miks emocija.
Gore spomenuta simpatična blesavost najviše se odnosi na pjesmu Dumb (Everybody else is dumb except you, You make my heart go boom, boom boom). Zaključna Standing on the Beach baca na 80-e i The Cure, kojih je Feldmann veliki fan.
Kao najveću pjesmu albuma proglašavam Golden Days koja je od početka do kraja jednostavno Goldfinger – notama i riječima skida prašinu sa svih mladenačkih uspomena i želja skrivenih u našim unutarnjim tavanima i bocka direktno u srce.
Zarazna energija koje bi se mlađi kolege posramili
Produkcijski ovdje ima dosta materijala, instrumenata, vokala i sitnih detalja koji se otkrivaju svakim novim slušanjem, a sve skupa zvuči fino povezano, glasno, tečno i jasno. Instrumenti su čujni i konkretni, solažice fino naglašene, glasovi su prirodni i topli, atmosfera je živa i osjetna.
Fino uglađeni zvuk koji bez problema može u 90-e, otkud je i došao. Zarazna energija po kojoj je Goldfinger poznat dostižna im je i u pedesetima.
Brutalno vrijeme traži brutalnu zabavu, a ova vesela i talentirana skupina je svojim toplim zimskim iznenađenjem to i isporučila.
