Hoće li Hrvatska dobiti muzej medija?
Po uzoru na vašingtonski Newseum, posvećen povijesti masovnih medija, Zagreb bi uskoro mogao dobiti i svoj muzej medija. Tim povodom se u Matici hrvatskoj u četvrtak, 9. lipnja održala tribina pod nazivom Hoće li Hrvatska dobiti muzej medija čiju su ideju predstavili dr.sc. Nada Zgrabljić-Rotar, pročelnica Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija koja je krajem 2015. godine inicirala ideju osnivanja muzeja te pročelnik Odjela za medije Matice hrvatske i umirovljeni direktor Večernjeg lista te diplomirani novinar Branko Lovrić.
Tako je za početak Zgrabljić-Rotar objasnila da se ideja oko osnivanja muzeja poklapa s 20. godišnjicom znanstveno-stručnog časopisa za novinarstvo i medije Medijska istraživanja te da je novinarstvo kao takvo specifičan društveni diskurz koji na poseban način prikazuje društvenu stvarnost, pamti ju i bilježi. Naglasila je da gradonačelnik Grada Zagreba, Milan Bandić, pozdravlja projekt i da su u fazi pronalaska adekvatnog prostora te zaokružila priču kroz misiju, viziju i strategiju muzeja.
MISIJA: “Spasiti od zaborava mnoga imena, značajne osobe koje su gradile novinarstvo i medijski prostor u Hrvatskoj kojih ima mnogo i u tiskanom i u audio-vizualnom prostoru što se osobito vidi u obilježavanju 90 godina radija i 60 godina televizije. Ako i računamo da su novine krenule od 1770-ih onda možemo govoriti o zbilja mnogo imena, o mnogo ideologija i različitih pristupa viđenju svijeta koji su prošli kroz novine, novinarstvo i kroz medije. Tko nema povijest, nema ni budućnost, a možda će nam ta povijest pomoći da na neki način razumijemo i budućnost novinarstva i medija koja je vrlo neizvjesna s obzirom na razvoj tehnologije i tehnoloških mogućnosti. Muzej ne vidim kao skladište prošlosti nego kao interaktivnu instituciju koja će se baviti i suvremenom tehnologijom i konvergiranim medijima te koja će se baviti suvremenom medijskom scenom koja je uveliko promijenila i ekonomski medije i organizacijski pa i sadržajno i koja je stvorila jedan novi trend u medijima koji nam se, očito, sprema.”
VIZIJA: “Kulturna institucija koja će interaktivno kroz pedagoško-edukativni pristup reprezentirati materijalno i nematarijalnu, tiskanu i audio-vizualnu baštinu hrvatskog medijskog prostora odnosno prošlosti.”
STRATEGIJA: “Idemo u pravcu da će biti jedno područje tiskanih medija, jedno radija i jedno televizije. Svako područje će biti složeno po periodima i bogatoj prošlosti, s time da uz to ide zasebno tehnologija odnosno tehnika koja je obilježavala određeno vremensko razdoblje. (…) Pretpostavljam da će biti jedan stalni postav i zbirke koje će se mijenjati te bi bilo dobro imati dvoranu prostor gdje bi novinari mogli raditi s mladima.”
Lovrić je u nastavku predstavio mali segment koji može biti dijelom muzeja u kojem prije 50-ak godina, kada je počeo skupljati prve brojeve (prvi broj prva godina) novina, nije bio ni svjestan broja časopisa koji su izlazili na području Hrvatske. Tako je između dva svjetska rata u Zagrebu izlazilo dvjestotinjak dnevnih novina, što povremeno što redovito što samo kroz jedan broj, ali novinska scena bila je vrlo aktivna. Nakon postanka nove hrvatske države, 90-ih godina prošlog stoljeća pojavilo se, doduše neki vrlo kratkog vijeka, i 500-600 naslova iz tog doba. Naglasivši kako je zbirka koju je decenijama skupljao mukotrpan posao jer on ne može biti samo na pojedincu, dao je do znanja kako iza toga stoji cijeli tim ljudi koji to rade uz neku financijsku korist.
“To su ljudi koji inače prekopavaju tavane, podrume, tone bačenog papirnatog otpada, spašavaju stvari iz reciklaže i oni pronalaze ono što mene i vas zanima, a to su prvi brojevi prve godine novina što je izuzetno rijetko. U toj zbirci se nalazi mnogo primjeraka koje sam dobio od prijatelja, poznanika i novinara koji su ih imali, a nešto sam i sam našao, ali mogu reći da je 90% moje zbirke nastalo upravo na način da jedna cijela četa ljudi i ovog trenutka zna da ja to skupljam. Otkupljujem sve jer kad ne bih otkupljivao sve, nekih primjeraka imam i do 10 kopija, ljudi bi izgubili motiv da skupe. Oni znaju da što meni donesu, to će i biti kupljeno. Ne bih rekao da je zbirka kompletna i da imam sve prve brojeve koji su u Hrvatskoj izašli, ali bih mogao reći da imam puno prvih brojeva koje ni Sveučilišna biblioteka nema”, izjavio je Lovrić.
Od najstarijih novina Lovrić ima glavninu, osim onih kojih više nema, a to su Ephemerides Zagrabienses (prve zagrebačke novine na latinskom jeziku koje su izdane 1771.) kojih nije nađen nijedan primjerak. Prve hrvatske novine su Gajeve Novine Horvatske (1835.) s književnim prilogom Danicom Horvatskom koja je poslije promijenila naziv u Ilirske narodne novine i, na kraju, u Narodne novine koje su danas službeni list.
Na tribini je otvorena i izložba njegovih 30-ak odabranih rariteta (od par tisuća koje posjeduje u zbirci!), a koji su i u procesu digitalizacije. Lovrić napominje kako je to kompliciran posao jer svaku novinu treba upisati i pronaći one elemente koji su bitni za nju – glavnog urednika i izdavača uglavnom nađe, ali period trajanja i kada je izašao zadnji broj dio su nešto težeg posla.
U čemu je bit skupljanja prvih brojeva novina?
“To ima i povijesnu vrijednost, ali ne isključivo povijesnu na način kako je govorila profesorica Zgrabljić-Rotar koju imaju kompleti novina, nego bi ovdje novinarski aspekti bili važniji. Novinarski aspekt kako ga ja gledam – u prvom broju novina, bez obzira kakav bio motiv izdavanja, politički, socijalni, prigodni ili neki drugi, je genijalnost ili količina truda koju grupa ljudi novinara ili novinskih zanesenjaka koja se tog trenutka našla i okupila je najizraženija, najveća i najjača. Taj prvi broj onda ima svoju povijest. Netko preživi samo jedan broj, netko se ide modificirati, ali nikada taj trud više nije takav kao u prvom broju. Znači ono što možemo vidjeti na izložbi i što će biti u toj zbirci jest zbroj najvećih novinarskih brojeva (i ideja i genijalnosti),” dodaje Lovrić.
Uz to navodi Kraljski Dalmatin kao svoj najvrijedniji primjerak iz zbirke jer su prve novine štampane i na hrvatskom jeziku, bez obzira što ih smatra više talijanskim nego hrvatskim novinama. Kao najdraže uzima Večernji list jer je u njemu proveo radni vijek i Poglede, list gimnazije Trešnjevka u kojem je bio glavni urednik u 4. razredu gimnazije.
Tribini su prisustovali i članovi udruge Stripforum koji su ukazali na to da je skupljanje stripova kompleksno jer nije dovoljno skupiti samo prvi broj nego se skupljanje proteže ponekad i do broja 1000 ukoliko želite imati kolekciju. U tom smjeru Frano Dulibić, profesor povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da bi bilo dobro u sklopu muzeja imati povijest karikature (nemamo nijednog kustosa koji sustavno skuplja karikaturu u Hrvatskoj nego se u različitim muzejima čuvaju dijelovi, a ne sustavno kao medij), stripa i novinske ilustracije koja je posve neistraženo područje te na koncu grafičkog dizajna. Osim toga, bitna je i suradnja s kompatibilnim ustanovama, kao što su Nacionalna sveučilišna knjižnica koja radi na digitalizaciji tiskane baštine i Tehnički muzej jer je važno izložiti pisaću mašinu kao muzejski primjer koju mlađe generacije nisu nikad ni vidjele. Osim toga, lokacija muzeja bi trebala biti, kao što su i prakse u mnogim europskim gradovima, centar grada. Dulibić navodi Muzej suvremene umjetnosti kao primjer manjka publike upravo radi prostorne komponente. Većina prisutnih se složila da bi se pitanje vlasništva muzeja trebalo dijeliti između Grada Zagreba i države jer govorimo o projektu od nacionalnog interesa. To je potvrdila i Mirna Rudan Lisak, stručna savjetnica za muzejsku djelatnost u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport koja je izjavila da je gradonačelnik dao podršku projektu bez obzira na poteškoće oko pronalaska adekvatnog prostora (prostora je sve manje, mnogi su pod povratom i imovinsko-pravne situacije nisu čiste) te da postoji inicijativa da Grad Zagreb preporuči projekt državnom uredu za imovinu.
“Moja je želja, ali vjerujem i svih, da taj muzej ne bude dosadan, da on bude prikazan kroz različite narative o tim razdobljima kojima je pripadalo, s obzirom da je kroz medije prošlo puno ideologija, puno razdoblja, puno likova, a mi više ništa ne možemo popravljati iz toga. Što su mediji pokazali – pokazali su, što je naslovnicama – na naslovnicama je, što je napisano – napisano je, gotovo je. (…) Te postavke će se mijenjati i to je posebno vezano uz tiskano novinarstvo gdje su novinari možda najjače bili integrirani u sve te političke procese jer kad govorimo o muzeju moramo znati da razgovaramo i o kulturnoj memoriji i o političkom sjećanju i o nekoj vrsti našeg identiteta kojeg ćemo kroz to prikazati i tu će se morati uključiti svi koji budu smatrali da u nekom području mogu dati svoj prilog muzeju. Mi se ne možemo uspoređivati s Newseumom koji se bazira na velikim donacijama, ali voljela bih da hrvatski muzej medija obuhvati cjelokupnu medijsku scenu, sve medijske sadržaje jer su oni sami po sebi isprepleteni i govore o našem identitetu. Naravno, baziramo naše nade na europskim fondovima, to moram reći, to je ono što bi moralo omogućiti da se takva institucija isfinancira,” izjavila je gospođa Nada Zgrabljić-Rotar.
Novinar Dušan Miljuš iz Jutarnjeg lista dao je ideju da se po uzoru na američki muzej medija neki sadržaji komercijaliziraju kako bi se novac koji bi se uložio mogao i vratiti – od prodaje CD-a s tekstovima koji su značajni i temama koje su obilježile medijsku povijest pa do osnivanja portala koji bi putem SMS-a pružao određeni sadržaj.
“Milijuni kuna uloženi su u dokumentaciju koja se nije provela. Autorsko-pravni odnosi nikad nisu riješeni. Kutije i kutije sadržaja su raznesene i to je strašno. Ni Grad ni država više nikada ne smiju dopustiti takav kulturocid,” spomenuo je novinar Siniša Hančić, voditelj projekta digitalizacije i fotodokumentacije arhive Večernjeg lista, koji se izjavom osvrnuo na arhivu Vjesnika koja je ustupljena HINI, a zatim Hrvatskom državnom arhivu u Kerestincu.
Tribina “Hoće li Zagreb dobiti muzej medija” održana je u sklopu Medijskih susreta koje organizira Matica Hrvatska.