Istaknuto
20.10.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

18.10.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute „Toma” je jedan stvarno dugi film i nitko tko ima zanimljiv život ne bi ga trebao pogledati.

Knjige

“Hodočašće” (T. Aleksejev): Roman neiskorištenog potencijala

28.07.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 3 minute

Vrelo mogućnosti koje roman ne iskorištava

Križarski ratovi? Bitke srednjeg vijeka? Odlične teme koje su me i nagnale da dohvatim ovaj roman za koji je autor dobio Nagradu europske unije za književnost. Ali, avaj! Sve ono što se činilo da bi me moglo vezati uz knjigu nije se pokazalo dovoljno jakim da mi do kraja zadrži pozornost. „Hodočašće” opisuje putovanje prema Svetoj zemlji i, unatoč neiscrpnom vrelu mogućnosti koje to okruženje i taj svijet nude, cijela me je priča ostavila poprilično hladnokrvnom. Iako korektno napisan, ovaj roman zakazuje na nekoliko razina, a ovu svoju tvrdnju pokušat ću što jasnije elaborirati u nastavku.

Plošni likovi i monotono pripovijedanje

Za početak, pripovijedanje teče vrlo monotono, događaji se nižu jedan za drugim istim intenzitetom kao da pripovjedač ne radi razliku između dosadne večere uz vatru i scena bitke ili napetog prelaženja uskih staza uz provaliju u koju se surva svaki drugi hodočasnik. Tim tempom čitanje nakon nekog vremena postaje više napor nego užitak, a kad negdje na drugoj trećini romana prestane pripovijedati u prošlom vremenu i kreće govoriti u sadašnjem, postaje još i teže.

Osim monotonije pripovijedanja, ovome sam romanu zamjerila i neiskorišteni potencijal karakterizacije likova. Svi su, uključujući i protagonista Dietera, pomalo plošni i nedovršeni pa se čitatelj ne može identificirati ni s jednim od njih. Ne može s njima suosjećati, voljeti ih niti ih mrziti. Osjeti se da tu postoje pokušaji da se opišu i važnima učine prijateljske veze, pa čak i jedna ljubavna, ali mi s druge strane papira ne osjećamo ništa od toga.

Ne treba sve biti „Igra prijestolja”, ali…

Ovim kritikama ne pokušavam reći da bi ovakav roman trebao ići stopama Georgea R.R. Martina, ali malo intrige i životnosti ne bi mu bilo naodmet. Pokušala sam pronaći razloge takvom pripovijedanju u činjenici da je autor, Tiit Aleksejev, povjesničar i da su mu neke povijesne istine bitnije od same dinamike radnje, ali onda bih mu savjetovala da se okane fikcije i vrati se znanosti.

Daleko od toga da svaka priča mora biti dinamična i ispunjena intrigama, ali ako se ne „igra” na tu kartu, onda mora postojati barem neki eksperiment u jeziku, igra s nekim drugim elementima, eventualno skakanje u vremenu i prostoru, bilo što. Od ove sam knjige tražila doslovno bilo što i nisam našla ništa osim suhoparnog opisivanja puta do Jeruzalema s likovima koji su se izmjenjivali, umirali, ljubovali i sve to bez neke posebne emocije. Pri kraju čitanja mi je postalo toliko teško da sam željela preskakati stranice kako bih što prije došla do kraja i završila to svoje mukotrpno hodočašće, svoj križni put.

Ironija gotovo da spašava cijelu stvar

Iz ove pozicije gledano, možda jednostavno nešto u svemu tome nisam dobro razumjela, možda se tu krije nešto više, ali s višegodišnjim čitalačkim iskustvom i izletima u sve moguće žanrove, mogu sa svojevrsnim samopouzdanjem zaključiti da nisam naišla ni na jedan dokaz da sam možebitno u krivu. Ono što bih ipak izdvojila kao ugodno iznenađenje i lagani otklon od monotonije bio je pomalo ironičan stav prema samom cilju hodočašća.

Jedan od najzanimljivijih likova (koji nije protagonist, ali neću puno otkrivati kako ne bih spoilala onima koji će čitati) prekaljeni je vojnik, čovjek koji je prošao svašta i vidio svašta i koji nema apsolutno nikakve iluzije o pozivu hodočasnika, niti se klanja ili divi crkvenim autoritetima. Danas bismo rekli da „ne puši njihove priče”. Zamišljala sam ga pomalo kao lik Antoniusa Blocka kojeg tumači Max von Sydow u Bergmanovom „Sedmom pečatu”. On je ujedno i najživotniji i najinteresantniji lik, dok je onaj koji nam pripovijeda cijelu priču dosta „mlitav” i neodređen. Ponekad ga poželite čak i pljusnuti, ali vas ne uspije dovoljno ni iziritirati.

Voljela bih da me netko razuvjeri

Kad sve zaokružim na kraju osjećam da mi se knjiga mogla svidjeti da se samo malo više potrudilo oko likova, da su zaživjeli makar kao lutke u lutkarskoj predstavi, a ne samo kao dvodimenzionalni likovi od papira. Voljela bih da ljubitelji povijesnih romana pročitaju „Hodočašće”, voljela bih i da mi netko argumentirano pobije dojmove pa da romanu dam novu priliku, ali sumnjam da će se to dogoditi…

(Visited 74 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 2.000 out of 5)

Komentari