novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Horor filmovi iz Hrvatske i regije: Mali pregled strave i užasa

Vrijeme čitanja: 9 minute

Na ovim našim prostorima žanr horora nikad nije u potpunosti zaživio, iako potencijal postoji. Gotovo svaki pokušaj nespretno koketira s groteskom i nikako se ne mogu domisliti razlozima zašto je tomu tako.

Ovaj moj pregled nikako nije pravo stanje stvari jer ima još nekoliko naslova koje nisam uvrstila, a vjerojatno sam trebala, dok nekima možda i nije u potpunosti mjesto na listi filmova koje nazivamo hororima ili filmovima strave. Ali tako je kako je. Pomalo nasumično odabrala sam neke naslove, jedva došla do samih uradaka a nadam se da će možda i nekoga od vas ovaj tekst navesti da zagrebete površinu ovog tako zaboravljenog i zanemarenog žanra u Hrvatskoj i susjednim nam zemljama. Krenimo u pregled horor filmova koje sam za vas izdvojila.


„San doktora Mišića” (1973.)


Redatelj: Branko Pleša

Ovaj film iz 1973. godine pogledala sam u vrlo lošoj rezoluciji i moram priznati da sam se poprilično namučila. Srećom, traje samo nešto više od sat vremena, ali ne sumnjam da bi mi doživljaj bio nešto drugačiji da sam mogla doći do kvalitetnije snimke. No, nema veze, što se mora nije teško pa nećemo ni cjepidlačiti.

Film je ekranizacija pripovijetke Ksavera Šandora Gjalskog, čiji scenarij potpisuje Branko Ivanda, a uz male izmjene poprilično vjerno slijedi svoj predložak.

Doktor Mišić primjer je suvremenog čovjeka s kraja 19. stoljeća, koji bezrezervno vjeruje u znanost i stoji čvrsto na zemlji, a kad doseli u staru kuriju Jabučevački susreće se s praznovjerjem i prestrašenim slugama i suseljanima. Naime, oni vjeruju da je kurija prokleta i nagovaraju ga da ode. Mišić, naravno, u to ne vjeruje i ostaje dosljedan svojoj namjeri da upravo u toj kući živi.

Unatoč njegovom realizmu i odbacivanju praznovjerja i „bapskih naklapanja” počinju mu se događati neobične stvari. San se počinje miješati s javom, no on to sve pripisuje uznemirenim živcima. U san mu dolazi mlada djevojka koju sanja mrtvu i, iako je okorjeli neženja, u jednom od snova zaključuje da kad bi ikada ljubio neku ženu, to bi sigurno bila ona.

Tu se isprepliću eros i tanatos, dvije sile od pamtivijeka nerazdvojne, a njegovi snovi postaju sve živopisniji. Na kraju vidi i kako djevojka umire, a nakon tog proročkog sna budi ga sluga kako bi hitno otišao na uviđaj i autopsiju nedavno nesretno stradale djevojke. Mišićevi živci su već na rubu pucanja i više ne razaznaje san i javu.

Ovaj film gotovo napasno koristi tamu i zvučne efekte u službi izazivanja jeze. Neprestano se čuje grmljavina i cijelo vrijeme je oblačno i tmurno i, iako su ti postupci pomalo afektirani, meni se upravo to i svidjelo. Igra svjetla i sjene, suho drveće i hladna atmosfera koja prevladava u eksterijeru, pomalo izvještačeni dijalozi i krupni kadrovi lica u interijeru, sve to daje jedan poseban ton filmu koji djeluje više kao studija tjeskobe nego kao običan horor.

Izvor: https://www.fcs.rs/

„Egzorcizam” (2017.)


Redatelj: Dalibor Matanić

Za razliku od većine filmova na ovome popisu, „Egzorcizam” je nešto novijeg datuma. Film našeg dobro poznatog redatelja Dalibora Matanića navodno je inspiriran istinitim događajima, što je uvijek dodatak koji pojačava efekt strave i ja ga osobno ne volim vidjeti u najavi jer sam, unatoč velikoj ljubavi prema hororima, ipak dosta strašljiva (rijetko kad ih gledam kad sam sama u kući).

Priča se vrti oko mlade djevojke Maše Artuković koja živi gotovo pod željeznom čizmom vlastite sestre Vere. S djevojkom, čini se nešto nije u redu, a već na samom početku filma vidimo i što. Ekipa s Obiteljske televizije, sastavljena od poprilično iritantne novinarke i snimatelja kojeg ova ponižava cijelo vrijeme, dolazi snimati obavljanje egzorcizma nad mladom Mašom.

Egzorcizam treba izvesti svećenik Viktor Supilo, a prisutna je još i psihijatrica Sofija. Svi su oni likovi s mračnim tajnama i ono što je meni najjači adut filma, upravo je to otkrivanje tajni poput kakvog krimića. Glumci koji su utjelovili likove (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Janko Popović Volarić, Senka Bulić, Lana Gojak i Marko Braić) odradili su ovdje dobar posao, posebno Nika Ivančić u ulozi Maše. Bilo je tu puno vrištanja, egzibicija i potencijalnog ozljeđivanja, a ona je sve to itekako uvjerljivo odradila.

Ako tražite hard core horor „Egzorcizam” možete preskočiti jer se zapravo sva napetost prebacila upravo na te mračne tajne pojedinih likova. Ništa vam o tome neću otkrivati jer ovo nije niti osvrt niti kratki sadržaj, ali film ne bi bilo loše pogledati jer, ako ništa drugo, barem je netko iskoračio u žanr toliko zapostavljen u Lijepoj našoj. Materijala imamo, ne znam što se čeka.


„Izbavitelj” (1976.)


Redatelj: Krsto Papić

„Izbavitelj” je jedan meni vrlo drag film koji sam gledala više puta. Jedan od rijetkih primjera horora u hrvatskoj kinematografiji ekranizacija je pripovijetke ruskog pisca Aleksandra Grina pod naslovom „Štakoraš”. Pripovijetka je na neki način kritika ruskog društva s početka 20. stoljeća i ekranizacijom je postala i kritika našeg društva. Grad u kojem se radnja odvija nije imenovan, ali to nije ni potrebno jer su društveni slojevi u svakom gradu i državi isti.

Mladi pisac Ivan Gajski siromašan je i ne uspijeva prodati svoju priču, a gubi i mjesto za život pa je tako prisiljen spavati na klupi. Tamo ga nalazi prijatelj Rupčić koji mu ponudi da prespava u nekakvoj napuštenoj zgradi. Tamo Gajski pronalazi nezanemarive količine hrane, a i svjedoči vrlo neobičnom događaju oko ponoći: skupljaju se gospoda koji planduju i plešu, ali se također pretvaraju u – štakore. Ispostavlja se da je to rasa ljudi-štakora koja zauzima sve značajnije pozicije u gradu i pretendira na osvajanje svijeta.

Naravno, neću otkrivati cijeli zaplet i rasplet, ali alegorija je itekako vidljiva. Moram samo još napomenuti da bi bilo jako zanimljivo napraviti remake ovoga filma u današnje vrijeme.


„Kičma” (1975.)


Redatelj: Vlatko Gilić

Opis ovog filma na IMDB-u učinio mi se potencijalno vrlo blizu žanru horora kakvim smo ga skloni danas karakterizirati, ali čini se da sam se prevarila. Odrednice na istoj stranici su drama i horor, a po mojoj skromnoj procjeni, koja je laička, riječ je o umjetničkoj psihološkoj drami, ali ostavit ću ga na ovome popisu zbog osjećaja intenzivne tjeskobe koji za sobom povlači.

Pavle Gvozdenović mladi je mikrobiolog koji proučava krv samoubojica, ne bi li otkrio što ih je nagnalo na taj tragični čin. Također, pokušava otkriti izvor strašnog smrada koji se širi ulicama Novog Beograda i povezati ga s porastom samoubojstava u gradu. Smrad dolazi iz spalionice leševa koja je pretrpana, a zbog tog istog smrada stanovnici su zatvoreni u svojim domovima i ne usude se izaći van. Upravo to što su zatvoreni pokazuje koliko su ljudi osamljeni, nervozni, tužni i čemu su sve skloni.

Sve to zvuči kao jako dobar zaplet, ali „Kičma” naginje art filmu, događaji se uglavnom odvijaju u tišini, scene se izmjenjuju bez uvoda i veze s prethodnima i da nisam znala o čemu se radi, jednostavno ništa ne bih shvatila. Svi nekamo idu, likovi se pojavljuju i odjavljuju, a vama ništa nije jasno. Iako nisam sklona takvim filmovima jer volim da mi se ispriča priča, što ću, po tom sam pitanju jednostavna osoba, ono što „Kičmi” moram priznati je da mi je uspjela proizvesti tjeskobu, prenijeti taj osjećaj posvemašnjeg očaja, toliko da sam nekoliko puta prekidala film i sve mi je bilo teže nastaviti.

Je li nesnosni smrad bio poput kakvog plina koji nagoni ljude na samoubojstvo? Ako je smrad izravno proistekao od viška leševa zbog porasta samoubojstava, kako je to onda moguće? Ne znam. Ali čini mi se da je u ovom filmu ljudska duša siva i osamljena i kad taj besmisao ubije čovjeka, on iz njega ne izlazi sve dok i samo tijelo ne sagori te on izađe u dimu i vraća se natrag u ljude kao u nekom začaranom krugu. Čini mi se da počinjem shvaćati što se na ovim našim i susjednim prostorima smatra istinskim hororom.


„Glava šećera” (1991.)


Redatelj: Dejan Ćorković

Na popisu horor filmova iz regije naišla sam i na ovaj naslov, a nekako se kao kroz maglu sjećam da se taj film spominjao i u mom djetinjstvu i da je, navodno, u njemu bilo nešto jezovito. Brzinska pretraga ukazala mi je na činjenicu da uopće nije riječ o hororu, već o ekranizaciji pripovijetke Milovana Glišića, koja očito spada u lektirne naslove u Srbiji. Kad sam već bila na rubu da odustanem od gledanja u svrhu ovog teksta, vrag (no pun intended) mi nije dao mira jer mi se film doista gledao pa sam išla još malo kopati da vidim ima li ipak ‘jezivih’ elemenata. Naišla sam na spominjanje takozvanog ‘crnog deteta’ koje se pričinjava glavnom junaku Radanu i napada ga na groblju. Pogledala sam film i nisam požalila.

Možda, na kraju krajeva, i nije horor kakav bih stavila na ovaj popis, ali je definitivno horor, i to egzistencijalni. Nakon gledanja ostavio mi je gorak okus u ustima jer sam shvatila da se ustaljene matrice društvenih podjela i situacija nikada ne mijenjaju.

Radan je seljak koji na svom nevelikom imanju živi sa ženom i troje djece. Zadužen je do grla kod lokalnog zelenaša Uzlovića (primijetimo nomen est omen ovdje) i čini se kako se nikako ne može izvući, a prijeti mu i deložacija. S druge strane pratimo lokalnog šerifa, kapetana, i njegovog potrčka Đuku koji smišljaju kako zaraditi na sirotinji pa navuku Radana da u gradu kupi glavu šećera za svoje novce, a kapetan će za njega srediti dugove s Uzlovićem.

Kad ovaj doista i kupi tu glavu, vraća se s njom noću pored groblja kad ga napadne prikaza crnog djeteta i otkrhne vrh glave šećera. Prestravljeni Radan pomišlja da je sišao s uma, ali nastavlja i odnosi taj nesretni šećer kapetanu. Kapetan i Đuka smislili su sljedeću situaciju: seljaci trebaju kapetanove usluge, a on se pravi ljut i nedostupan pa im onda Đuka ponudi da od njega kupe glavu šećera s kojom će kapetana udobrovoljiti. Glava je opet tako kod ove dvojice i tako ukrug, na jednoj zarađuju po dukat, dva ili tri. Rekla bih da je to jedna vrsta pranja novca na seljački način.

Kako je Radanova glava šećera otkrhnuta, pada joj vrijednost i kapetan se zarekne da će ga srediti i zajedno s Uzlovićem stavlja Radanovu kuću na bubanj.

Za to vrijeme jadni seljak od brige i muke sve češće viđa crno dijete i čini se kao da potpuno silazi s uma. Ono što je očito ovom filmu namrlo taj horor epitet metafora je za psihički rastroj, mentalnu bolest prouzrokovanu brigom i strahom. Radan je doživio svojevrsni burnout koji se manifestirao kao prikaza demonskog djeteta. Ono što je zapravo u ovome filmu jezivo jest to koliko je aktualan. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je to ekranizacija pripovijetke iz druge polovine 19. stoljeća, a beskrupuloznost i bezosjećajnost ljudi na poziciji ostala je ista.


„Leptirica” (1973.)


Redatelj: Đorđe Kadijević

„Leptirica” je jedan od onih kultnih filmova koje morate pogledati, unatoč tome što su i kostimografija i efekti za današnje standarde pomalo naivni i čak smiješni. Film je inspiriran legendom o vampiru Savi Savanoviću, srpskom seljaku za kojeg se priča da je nakon smrti postao vampir i terorizirao lokalno stanovništvo, posebno one ljude koji bi se odlučili raditi u mlinu. Ista je legenda inspirirala i pisca Milovana Glišića po čijoj je priči (kao i prethodno spomenuti film) „Posle devedeset godina” i napisan scenarij za „Leptiricu”. Priču, nažalost, nisam čitala, ali ono što sam o njoj pročitala daje naslutiti da je redatelj Đorđe Kadijević ipak izmijenio neke ključne momente te sam rasplet.

Ukratko, u selu Zelinje svakog čovjeka koji dođe raditi u lokalni mlin ubrzo nalaze mrtvog, a među stanovništvom šuška se da ih ubija legendarni vampir Sava Savanović. Nakon što siromašni mladić Strahinja zaprosi lijepu Radojku, kćerku ili nećakinju lokalnog šefa koji ga nakon prošnje otjera s imanja, grupica seljaka vrbuje ga da postane idući mlinar.

Mladić prihvaća i već prve noći napada ga vampir, ali nekako ostaje živ. Zajedno s tom grupicom seljaka tada kreće u lov na čudovište kojemu prvo moraju naći grob, probiti ga kolcem i uloviti mu dušu u obliku leptira. U pronalasku uspijevaju, ali leptir im bježi i njihovim mukama nije kraj.

O ovome filmu više neću otkrivati detalje jer doista mislim da ga treba pogledati pa ne bih voljela spoilati onima koji će to i učiniti. Iako su efekti, kako sam spomenula, pomalo naivni, ono što je meni stvaralo jezu jest glazba. Tijekom cijelog filma čuju se narodni napjevi i to je jedan od jačih aduta filma. Uspješno prizivaju stravu narodnih vjerovanja, nešto neobjašnjivo i iskonsko u čovjeku i pun su pogodak.

Osim toga, ono što bih izdvojila kao plus je – humor. Ekipica koja vodi priču tih je nekoliko seljaka u društvu sa svećenikom koji je mlad i često mrtav pijan (kao i svi oni, uostalom) pa svi zajedno funkcioniraju poput kakvih karikatura kojima ćete se nerijetko do suza nasmijati. Uz „Leptiricu” se vjerojatno nećete preplašiti nasmrt, ali svakako vjerujem da ćete uživati.

Još jedna zanimljivost je da mlin Save Savanovića i dan danas stoji u selu Zarožje uz rijeku Rogačicu i može se posjetiti.


„Prokletinja” (1975.)


Redatelj: Branko Pleša

Na redu je još jedan film Branka Pleše nakon „Sna doktora Mišića” i opet je riječ i ekranizaciji pripovijetke, samo ne neke naše domaće, nego pripovijetke „The Damned Thing” Ambrosea Biercea. Film neobično vjerno slijedi priču, pa tako scenografija i kostimi nisu prilagođeni ovim prostorima, nego su ostali vjerni američkom zapadu 19. stoljeća. Mjesto radnje je koliba u močvari koja može biti bilo koja močvara na svijetu, posebno jer nisu vidljiva nikakva distinktivna lokalna obilježja. Likovi su odjeveni kako bismo očekivali od ljudi s američkog zapada toga vremena, a imena su vješto izbjegnuta.

Pratimo mladog lovca koji živi u kolibi i opsjednut je stvorom za kojeg je siguran da postoji, a kojeg naziva ‘Prokletinja’. Scene njegove potrage i zapisivanja cijeloga procesa u bilježnice izmjenjuju se sa scenama u kojima njegovo mrtvo i izmrcvareno tijelo leži na stolu, a u sobi se nalaze ljudi koji čekaju da istražitelj ispita glavnog svjedoka koji iznosi cijelu priču na vidjelo.

Ono što mi se svidjelo kod ove priče i filma koji ju vjerno prati jest taj određeni horor prirode, nešto što sam prije toga našla kod Algernona Blackwooda čitajući njegove „Vrbe”. Strašno je ono što ne vidimo, priroda koju ne razumijemo i ne znamo što sve krije u svojim redovima. Film donosi izravne citate iz priče u vidu promišljanja o prirodi same Prokletinje te o prirodi općenito. Osim očekivane naivnosti prikaza koju možemo pripisati vremenu nastanka i vjerojatnom manjku budžeta, ovo je solidan film u čijim bih umjetničkim snimkama močvare i vode uživala još i više da opet nisam bila prisiljena gledati sažvakanu snimku na YouTubeu.

I za kraj…

Svega i svačega sam se nagledala ovdje, ali nisam požalila. Zanimljivo je tako zaroniti u povijest kinematografije, posebno ako zaranjamo u neki specifični žanr ili kinematografiju samo jedne zemlje. Najveći problem na koji sam naišla bio je pronalazak filmova (neke koji su mi izvorno bili na popisu nisam pogledala jer nisam našla načina za to), a jedini koji sam uspjela pogledati u normalnoj rezoluciji bio je, naravno, Matanićev „Egzorcizam” jer je noviji i jer sam ga pronašla na HBO-u. Oni koje zainteresiraju filmovi s ovog nevelikog popisa mogu većinu pronaći na YouTubeu, ali upozoravam da su najčešće na rubu gledljivosti, što je po meni velika šteta.

Mogli bismo sada nagađati zašto u Hrvatskoj, a kao što vidimo i u susjednim nam zemljama, horor nije zaživio i vjerojatno nećemo doći do smislenog rješenja. Možda smo previše opterećeni dramom i surovom realnošću da bismo još skretali i u nadnaravno, ali to mi objašnjenje ne drži vodu. Negdje sam još prije par godina pročitala da je kod nas horor na neki način još uvijek tabu jer je zemlja katolička i sve to u ovako maloj sredini ima utjecaja. Moguće. Ali uz toliko legendi, priča i bogate starine prava je šteta da nešto od toga ne iskoristimo za veliko platno. Ili barem kakvu dobru knjigu.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari