„Igra sjena” (J. O’Connor): Priča o prijateljstvu, ljubavi i nastanku jednog kultnog romana

Neki roman vas može privući preporukom, sadržajem, naslovnicom koja vam je iz nekog razloga privlačna ili nečim sasvim drugim, kao što je osjećaj da bi vam se upravo taj roman mogao svidjeti. Ja ću ovdje pokušati prenijeti ono što je meni „Igra sjena” dala, kako bih vas nagovorila da ju pročitate. Neću okolišati, želim da ova priča dopre do što više ljudi iz nekoliko razloga, a sve ću ih navesti dalje u tekstu.

Početak nije obećavao mnogo

Mene je, priznajem, na prvu privukla naslovnica svojom viktorijanski gotičkom aurom, a onda i sadržaj u kojem saznajemo da je riječ o povijesnoj fikciji u kojoj mjesto junaka pripada ni manje ni više nego Bramu Stokeru, autoru „Drakule”. Roman istražuje njegove odnose s glumcima Henryjem Irvingom i Ellen Terry te nam kroz usputne sitnice rasvjetljava misterij nastanka već spomenutog kultnog Stokerova romana.

Početak me, moram priznati, nije oduševio. Prvo što sam zamijetila bilo je pripovijedanje u sadašnjem vremenu, što je pomalo neobično i smatra se odmakom od onoga na što smo navikli. Osjetila sam razočaranje jer sam se nadala kako će me priča odmah uvući u nešto magično na tragu serije „Penny Dreadful” (oni koji su gledali znaju na što mislim kad to kažem), a krenulo je s pomalo kaotičnim skakanjem u vremenu i pripovijedanjem u prezentu. No, nisam imala namjeru odustati zbog toga i nastavila sam s čitanjem. Ono što sam smatrala manjkavošću na početku, na kraju se ispostavilo briljantnim pripovijednim postupkom.

Poželjet ćete saznati više

„Igra sjena” je, između ostaloga, i roman o kazalištu jer veliki dio knjige zauzima upravo priča o kazalištu Licej u Londonu kojim je upravljao Henry Irving, a drugi ispod njega bio je baš stari Bram Stoker. Tako sam shvatila da je to, meni omraženo, pripovijedanje u sadašnjem vremenu zapravo oponašanje golemih didaskalija, kao da je sve zapravo jedna velika kazališna predstava. Osim toga, ono što je također zanimljivo je da je struktura romana rascjepkana, tako da se on sastoji od tih već spomenutih „didaskalija”, Stokerovih dnevničkih zapisa, transkripta fonografskih snimki, reminiscencija duha koji opsjeda Licej i dramskih dijaloga. To se na prvu može učiniti kaotičnim, ali nije. Vrlo dobro funkcionira jedno s drugim i stapa se u jednu lijepu i nezaboravnu priču.

Joseph O’Connor služio se informacijama koje su mu bile dostupne, čak je na kraju knjige ponudio i popis literature koju je koristio i koju preporučuje onima koje zanima više o životima i odnosima Stokera, Irvinga i Terry, ali roman je, napominje na kraju i sam autor, prije svega fikcija. Neki su događaji izmijenjeni kako bi odgovarali priči, uzeta je sloboda kod izgradnje karaktera i situacija koje su se možda odigrale slično, nisu se odigrale uopće ili su se odigrale baš tako kako je napisano. Zapravo nije ni bitno. Činjenice možemo saznati iz raznih izvora napisanih na temu, dok je knjiga fikcija koja nas prenosi u neki drugi svijet.

Iako sam uživala u tom fiktivnom svijetu, imala sam potrebu često skakati u stvarnost i provjeravati činjenice. Ne kako bih pobila ono što je napisano u knjizi, nego baš suprotno, kako bih saznala više, i to je ono što mi se svidjelo kod čitanja ovog romana: na neki način je interaktivan. Ne treba se iznenaditi ako se uhvatite na desetoj stranici Googlea tražeći snimku glasa Ellen Terry ili izvedbe Henryja Irvinga. Likovi su na stranicama knjige toliko životni da ih poželite upoznati i „u stvarnosti”.

Inspiracija za stvaranje „Drakule”

Vrijeme u kojem se naša priča odvija vrijeme je prije pojave filma, zlatno doba kazališta, kraj jedne epohe, vrijeme kada je Londonom harao Jack Trbosijek, a društvenom scenom vladao Oscar Wilde. Sve to je, naravno, utjecalo na stvaranje djela koje će u budućnosti biti klasik, a u vrijeme svog nastanka borit će se za čitalačku publiku. Riječ je o romanu „Drakula”, za koji inspiraciju pratimo kroz slagalicu događaja i okolnosti.

Noćne šetnje Brama Stokera po ulicama Londona natopljenima strahom od zvjerskih ubojstava Jacka Trbosijeka, a koje stvaraju trzavice u braku sa suprugom Florence, duh djevojke Mine koji navodno opsjeda Licej (ovdje pripovjedač pomalo skreće i u fantastiku pa i njoj daje glas, iz čega vidimo da ona pomno prati i promatra Stokera koji svakodnevno piše u tavanskim zapuštenim prostorijama kazališta), mladi Jonathan Harker koji dolazi raditi kao scenograf, posjet ludnici u kojoj se Stoker susreće s čovjekom koji jede kukce (progresivno napreduje prema sisavcima i većim životinjama) i na kraju jaka ličnost Gazde, šarmantnog narcisoidnog krvopije u kojeg se ne možete ne zaljubiti, očito utjelovljenje lika i djela samog Henryja Irvinga. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo snimka je Irvingova glasa dok izvodi Shakespearea koja neodoljivo podsjeća na glas grofa Drakule kakav poznajemo iz mnogih ekranizacija.

Roman o prijateljstvu, ljudskim odnosima, ljubavi i odanosti

Iako je ovo roman koji progovara o jednoj epohi, o kazalištu, poznatim ličnostima toga vremena, događajima koji su punili novinske stupce i sablažnjavali javnost, drago mi je reći da je između korica ove knjige poglavito riječ o prijateljstvu, ljudskim odnosima, ljubavi i odanosti. Kad već spominjemo ljubav, „Igra sjena” donosi jednu vrlo lijepu definiciju te emocije izrečenu glasom samoga Stokera:

„Rekao sam joj da je, kad ga je stvarao, Bog stvorio vraški mnogo vremena, a da se kad je stvarao ljude njegovo umijeće nije ograničilo samo na jednu vrstu ljudi, da ljubav nije pitanje tko kome što umeće, nego je ona dobrota i ljubaznost puna poštovanja prema onome kog volimo. Nema te ljubavi koja se negdje ne može skrasiti. Život ima svojih okrutnosti, ali nije baš toliko okrutan.”

Joseph O’Connor nam u ovoj knjizi donosi jednu priču koju smo htjeli znati, a što je još važnije, kroz tu priču budi i znatiželju da saznamo više pa tako kasnije glumicu Ellen Terry prepoznajemo na slikama prerafaelitskih slikara ili, kao što je to bio slučaj kod mene, shvatimo zašto je posljednji Stokerov roman „Brlog bijelog crva” toliko loše napisan i gotovo nečitljiv. Da zaokružim ovaj osvrt reći ću da „Igra sjena” nudi mnogo više od same priče koja se nalazi unutar korica knjige. Ona donosi čitav jedan svijet o kojem možemo poželjeti znati više i o kojem možemo saznati više. Ja sam naučila mnogo toga što prije nisam znala, a to je također jedna od komponenti čitanja koja nas u životu obogaćuje, zar ne?

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.