Ado Hasanović: Bitnije mi je da film bude prikazan na festivalu nego na televiziji

S imenom Ade Hasanovića prvi put susrela sma se na stranicama Cinema for Peace. Kako oni kažu na svojoj službenoj stranici ...fondacija Cinema for Peace funkcioniše kao globalna platforma za spajanje filma, politike i društva kroz njegovanje univerzalne moći pokretnih slika sa ciljem da objedini svjest o drugim kulturama. Fondaciju vodi čvrsto ubjeđenje da film može uticati na globalnu percepciju kršenja ljudskih prava i humanitarnih kriza… U cijelom tom projektu Ado, kao student režije u Sarajevu, zadužen je za post produkciju.

Kulturni indetitet Srebrenice, Ja sam iz Srebrenice, Plavi viking u Sarajevu samo su neki od njegovih filmova. Autor je zanimljive koncepcije filma Anđeo Srebrenice koji prikazuje balerinu koja svojim plesom gledatelju dočarava dijelove grada – onoga tada i onoga sada. Ova osoba čiji su filmovi bili prikazivani od Amerike do Australije i koja sebe opisuje kao duhovitu, ludu i seksi priča za Ziher. Njegove filmove i rad možete pratiti na Facebook fan pageu ili njegovoj službenoj stranici.

Reci nam nešto o sebi!

Ja sam mladi režiser iz Bosne i Hercegovine. Sudjelovao sam na 19 filmskih festivala plus 22 ostala festivala. Oko 40 festivala različitih fokusa za kulturu. Moji filmovi su učestovali od Amerike do Australije.

Koji ti je festival ostao najviše u pamćenju? Kao najviše emotivniji?

Nisam na svim tim festivalima bio, ali ono što moram reći jest da sam izuzetno sretan da sam dobio prvu nagradu za film The viking in Sarajevo u Amsterdamu. To se desilo nekako krajem prošle godine. To je festival koji se zove Balkan Snapshots. To mi je posebno iz mnogo razloga, možda jer nikako nisam očekivao nagradu i lijepo je bilo družiti se sa cijelom tom ekipom. Ali također, nijedan festival ne mogu usporediti sa Sarajevo film festivalom. Prvi put sam bio gost na tom festivalu 2007. godine, a 2008. godine sam već učestovao na Sarajevo Talent Campusu kao režiser, a 2009. i sa mojim prvim filmom koji se zove Ja sam iz Srebrenice s kojim sam 2008 godine u Mostaru na festivalu kratkog filma dobio nagradu za najbolji studentski film. Moram reći da je SFF jedan od najprestižnijih i najboljih festivala na Balkanu i jedan među jačim europskim festivalima. Drago mi je kada se prepozna moj rad koji ima te kvalitete da bude prikazan. Ove godine bi se također moj film trebao prikazati. To je diplomski film s kojim završavam Sarajevo Film Academy. Trebao bi premjerno biti prikazan na SFFu u bh. programu. Bitnije mi je da mi film bude prikazan na festivalu nego na televiziji iako je veća gledanost po pitanju televizije. Draže mi je da film bude prikazan na festivalu zato što su to iskreni gledaoci, iskrena publika koja zaista voli filmove. Iz kuće možemo svi sve da gledamo, a ti ljudi koji dođu na festival, dođu zbog vas i vašeg filma.

Kakvi su tvoji počeci s kamerom?

Ja sam bio novinar. Zapravo kako je to sve krenulo ja sam se od malena počeo baviti snimanjem zato što je moj tata tijekom rata u Srebrenici snimao, s obzirom da je bio veliki zaljubljenik kamere. Mi kada smo preživjeli genocid u Srebrenici i došli u Tuzlu ja sam gledao te snimke i igrao se s kamerom i uvijek sam osjećao tu posebnu moć kada imam kameru. To je baš jedno neopisivo stanje. Ja snimke počinjem praviti nekako sa 8-9 godina. Ratno stanje ne bih želio da se ikom desi jer je to te uspori u vlastitom životu, uništi planove za budućnost. Poslije srednje škole sam upisao Pravni fakultet u Sarajevu, odjeljenje u Srebrenici i nekako kroz cijelo to razdoblje radio sam na poziciji kreativnog direktora festivala kratkog filma Srebrena Taka u Srebrenici od 2008. do 2011. Cilj nam je bio da Srebrenica bude prepoznatljiva po nečemu drugom i da u Srebrenici postoji život pored toga što se osjeti velike posljedice rata.

Ja sam se sa tvojim imenom i prezimenom susrela na stranici Cinema for peace. Koja je tvoja uloga o tome?

Ja sam  u fondaciji Cinema for peace od samoga početka, od februara 2012. godine. U fondaciji stažiram i uglavnom radim u odjelu za post-produkciju gdje montiram intervjue.

Tvoj prvi film je Predrasude. O čemu se radi u tom filmu i koliko si filmova snimio?

Vrlo je zanimljiv taj moj početak, odnosno način da uvidim da ću se početi ozbiljno baviti filmom. 2007. godine sam preko udruženja Prijatelji Srebrenice imao priliku da putujem s jednom grupom ljudi iz Srebrenice u Makedoniju, u Strugu i mi smo se tamo susreli s jednom grupom mladih iz Francuske, Italije i Makedonije. To je bio projekt koji se zvao Let’s do together – it’s better i to je bio jedan multimedijalni workshop gdje je trebalo uraditi jedan kratki film. To je bio projekt grupe autora raznih kultura. S obzirom da smo mi iz Srebrenice imali opremu dogovor je bio da mi snimamo i ja sam na tom projektu bio režiser. To je bio moj prvi film koji sam uradio. Ukupno sam snimio 11 filmova, od toga 4 kratka i ostali su dokumentarni filmovi.  Pored toga, bio sam asistent režisera na 4 kratka filma.

Poražavajuća je misao da mladi izvan Hrvatske, BIH i Srbije ne znaju mnogo o onome što se desilo u Srebrenici.  Kakva su tvoja iskustva po tom pitanju i koji je krajnji cilj filmova koji se tiču tvog rodnog grada?

Moj glavni cilj filma Anđeo Srebrenice je bio da nešto napravim za moju dušu, a u isto vrijeme sam želio napraviti film kroz koji će me cijeli svijet razumijeti. To je film koji nema dijaloga i koji je drugačiji od svih ostalih filmova koji su napravljeni o Srebrenici. Mislim da je film bez riječi (tako je kinematografija i film krenuo) najbolji film koji nam sve govori slikom. Zato se kaže – Slika govori hiljadu riječi. Taj film je dobro prihvaćen od publike. Prikazan je na 13 filmskih festivala na službenom programu i bio je sigurno uz tih 13 festivala i na preko 50 projekcija diljem svijeta. To je emotivna veza s mojim rodnim gradom. Glavni cilj je, da se podigne svijest o genocidu koji se desio u Srebrenici, a posebno potenciranje na ubijanje nevine djece.

Koliko smatraš da je Srebrenica kao kulturno središte uznapredovala, sada 18 godina od rata?

Radio sam jedan film koji se zove Kulturni indetitet Srebrenice. To je jedan dokumentani film koji traje 10 minuta. Kada uzmemo neke druge gradove oni nemaju čak toliko kulturnih dešavanja kao Srebrenica. U redu, grad živi ili ne živi, svi različito doživljavamo Srebrenicu. Iako posljednje tri godine nisam tamo, ne živim u Srebrenici nego u Sarajevu pa je posve drugačija percepcija grada. Srebrenica je predivan, miran grad s prelijepom prirodom. Upravo sam u Srebrenici upoznao mnoge bitne ljude koji su utjecali na mene i na moju karijeru i zasigurno na moju budućnost. Nekako je sve krenulo iz Srebrenice.

Dočaraj nam malo kulturnu scenu Sarajeva!

U Sarajevu svaki dan i svaku noć imate razne događaje. Sarajevo je grad gdje su se sudarile dvije svjetske sile – Austro-Ugarska i Osmansko carstvo i jasno je o kakvom se multikulturalnom gradu radi. Osim toga, to je grad dobre enrgije, dobrih ljudi.

Jesi li radio možda projekte s nekima iz Zagreba?

Bio sam učesnik na festivalu u Zagrebu koji se zove Silent Film Festival. U mom posljednjem filmu koji je dobio 2 nagrade, jedna od glavnih protagonista mi je bila fotografkinja Marta Mijić koja je jedna vrlo spontana osoba jer se Emilio i Marta, kao glavni protagonisti zapravo prvi put susreću u filmu.  Taj film još uvijek putuje po festivalima. Moja 3 filma – Anđeo Srebrenice, Plavi viking u Sarajevu i Crvena linija Sarajevo prikazuju se na 3. Balkan festivalu u Poljskoj. Ovaj festival se organizuje u pet gradova u Poljskoj (Katowice, Lodz, Lublin, Rzeszow i Poznan).

Kakvi su ti daljnji planovi?

Ponovo sam aplicirao na Silent Film Festival u Zagrebu i planiram ga posjetiti ove godine. U septembru ću diplomirati režiju na Sarajevo Film Academy u sklopu Sarajevo School Of Sceince and Technology  i onda planiram da specijaliziram režiju. Imam neke ponude od ljudi iz Italije, a u narednim godinama imam plan raditi svoj dugometražni film.