Alen Brlek: “Pratišina je dio mene i nečeg općeg”

Alen Brlek (1988, Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. za zbirku pjesama Metakmorfoze (2014, Algoritam). Objavljivan je u raznim časopisima i na internet portalima posvećenima književnosti. Sudionik mnogih regionalnih festivala te međunarodnog festivala za mlade pjesnike (2016) u Istanbulu kao predstavnik Hrvatske.

Alen i ja razgovarali smo u zagrebačkom bircu Zrin. Njega je tada mučio raspored vlakova, a mene nedostatak memorije mobitela koji je mogao ugroziti čitav intervju. Kad smo riješili te sitnice, okrenuli smo se važnim temama – vremenu, prirodi i ljubavi. O njima govori Alenova Pratišina, zbirka pjesama koja, u inat naslovu, probija zvučni zid.

Priču oko Metakmorfoza manje-više znamo. Pobijedio si na natječaju Na vrh jezika, izbacio zbirku u izdanju Algoritma, a ubrzo su došle i jako dobre kritike… Tvoju drugu zbirku poezije objavio je beogradski Kontrast. Možeš li opisati kako je došlo do suradnje? Koliko je trajao stvaralački proces, koliko redakcija i je li Pratišina zasad tvoja najglasnija zbirka?

Nakon prve zbirke pjesama kontaktirao me urednik iz Kontrasta Danilo Lučić i pitao imam li u pripremi nešto novo. Taj novi rukopis postao je Pratišina, a objavljen je u Kontrastu nakon što je naše Ministarstvo kulture odbilo dati financijsku potporu. Ipak, mislim da sam bio u dosta zahvalnoj poziciji jer mi je urednik sâm pristupio.

Što se tiče stvaralačkog procesa, on je trajao vrlo kratko, kraće nego u slučaju Metakmorfoza. Na valu inspiracije zbirka je nastala u manje od godinu dana. Urednik je pritom minimalno intervenirao, uglavnom oko stvari koje se tiču ritma, i te intervencije rezultirale su sjajnim rješenjima.

Kad usporedim prvu i drugu zbirku, zadovoljniji sam drugom. Od Metakmorfoza sam se vrlo brzo emotivno distancirao, što nije slučaj s Pratišinom. Ona je, valjda jer sam još od ukoričenja Metakmorfoza bio u prostoru pratišine, dio mene, ali i dio nečeg općeg.

Tvoja poezija, iako u izrazu smirena, iskazuje bunt naspram modernih vremena tramvaja, liftova, satova i mržnje. U Opisivanju svakodnevnog, ako sam u pravu, parket je metafora za cjelokupno izrabljivanje prirode. U Hipotezi čežnje navodiš da smo svi hibridi davne prašine i svjetla, a u Arhitekturi zazivaš namjeru koja ne uskraćuje, uspoređujući je s branama koje grade dabrovi. Čini mi se kako u poeziji stalno podsjećaš na identitet prirode i (prirode) čovjeka, raskinut nuspojavama civilizacije. Možeš li opisati prevladavajući ton zbirke?

Prevladavajući ton je kontekst prirode i ljubavi na općem nivou. Već u Metakmorfozama ukazivao sam na otuđenost čovjeka od prirode, a u Pratišini je to još naglašenije. Jezik je pritom vrlo zahvalan alat. Jason Silva, američki filozof i futurist, kaže kako je jezik prva točka singularnosti u kojoj smo se kao vrsta odvojili od prirode. U međuvremenu je taj identitet s prirodom koji spominješ svima postao apstrakcija. Sav napredak, parket, uništavaju ono od čega smo potekli, a čemu se nužno moramo vratiti. Nije li najbolji alat za to upravo jezik?

Da, čini mi se da Pratišina čini upravo to – oslobađa prirodu…

Mi prirodu stalno sažimamo, oduzimamo joj  prostor, a ona je naš jedini dom. Jedino tu možemo biti. Danas je sve podređeno potrošačkom uživanju, ali onome koje agresivno djeluje na prirodu. Ne moramo se nužno odricati hedonizma, samo shvatiti da ga možemo prakticirati i u prijateljstvu s prirodom.

Zaron čitam kao mušičavu odu životu. S jedne strane, u njega treba bez oklijevanja zaroniti jer čekanje je put u astigmatizam, a s druge strane, treba ga lagano zajahati, što signaliziraju stihovi ne počešati leđa uvijek kada zasvrbi, ne zaboraviti detalje. Dobiva li život na intenzitetu i/ili težini s prijelazom u drugu polovinu dvadesetih? Kakav je tvoj doživljaj vremena? Na festivalu Prvi prozak na vrh jezika otkrio si mi da si dugo vjerovao da imaš dvadeset i jednu. Jesi li napokon prihvatio prolaznost vremena i koliko te iritiraju njegovi zahtjevi?

Ostao sam u formatu 21, lijepa mi je ta brojka. Prolaznost me jedno vrijeme progonila, taj raskorak između vremena koje imamo na raspolaganju i načina na koji živimo. Također, suludost suvremenog života, zahtjevi društva koje spominješ. No u jednom trenutku shvatio sam da imam vlastiti princip djelovanja, da nije potrebno udovoljavati društvenim konvencijama. Tako je, nakon te duge dvadeset i prve, intenzitet napokon popustio.

Što se tiče Zarona, on je zaista moja posveta mladenaštvu i životu, no sve moje pjesme pisane su tako da govore više stvari – kroz sve njih provukao sam svoju intimu, iskustva o vremenu, prolaznosti, ljubavi, politici… Svoje osobno iskustvo, ali i iskustvo kolektiva. To je oda svim nama.

Kad smo kod Zarona, nedavno ste ti, Darko Šeparović i Emil Andreis otvorili festival Prvi prozak na vrh jezika poetsko-glazbenim eksperimentom pod istim imenom. Događaj je vrlo dobro prošao, o čemu dovoljno govori dupkom puna Polukružna dvorana &TD-a. Kako ste došli na ideju Zarona, kakvi su odjeci projekta i kakva je njegova budućnost?

Na ideju Zarona došli su Darko Šeparović i Emil Andreis. Dva puta su nastupali sami, a nakon toga stvorila se potreba da se čitava stvar proširi. Ideja je bila stvoriti dijalog, dugo smo birali pjesme i, iako su one stilski drugačije, mislim da motivski i atmosferski međusobno nalikuju. Neki ljudi su mi čak prišli i pitali jesu li te pjesme planski pisane za Zaron.

Što se tiče budućnosti, ideja je nastaviti u rujnu i razvijati priču, uključivati ljude iz drugih umjetnosti, medija, stvoriti nešto što bi funkcioniralo kao performans, kazalište…

Kruno Lokotar na poleđini knjige kaže da te kao pjesnika odlikuju sloboda i poštovanje. Tvoje pjesme su uglavnom kratke, nenametljivog ritma, ostvarene eufonije (Dorta Jagić u pogovoru primjećuje kako je puno, prepuno rečeno, a nigdje viška). Kao da upravo suptilnošću želiš iskazati poštovanje elementima i emocijama. Čitajući takvu poeziju, dobivam dojam da je riječ o rukopisu koji je prošao kroz puno filtera, da su svaka točka i zarez precizno postavljeni. Kako načelno izgleda tvoj proces stvaranja?

Proces fizičkog stvaranja sveden je na minimum, ali u glavi sam 99% vremena u jeziku i u pisanju. Kad pjesmu stavljam na papir, sve je točno na svome mjestu. Također, ponekad ne pišem mjesecima, a ponekad radim dva mjeseca bez prestanka. Trudim se da moj proces stvaranja odražava današnje vrijeme, da je on intuitivan, nasumičan, shizofren.

U tvojoj poeziji naglašena je i igra sintaksom (umiri um, ne umiri; svjetlom, svijet lom; otkineš katkad od nutrine, katkad okineš od nutrine), asonancom, upotreba regionalizama (memla), tuđica (seppuku, amigo) i neologizama (rukelokve, nebodelte). Takva rješenja u tvojoj poeziji funkcioniraju i na akustičnom i na tematskom planu. Osjećaš li ih dijelom svog autorskog potpisa ili si iscrpio taj obrazac? Jesi li našao novi prostor za jezičnu igru?

Mislim da se jezik nikad ne može iscrpiti, osim u ekstremno desnim sistemima, kada ga se pokušava kontrolirati. Ovaj ocrtani obrazac mi je zanimljiv i njime ću se vjerojatno uvijek služiti. Onog trenutka kad u jeziku spojiš nespojivo otvaraju se novi prostori promatranja. Fascinira me koliko se nešto u jeziku (i jezikom) može proširiti i suziti.

A kako nastaju tvoji neologizmi? Vidiš li ih prvo u fizičkoj formi pa prenosiš na papir ili su oni rezultat dugotrajnog razmišljanja?

Ponekad ih stvarno vidim, a ponekad dugo proizvodim. Ponekad mi trebaju da sažmem dva ili tri stiha. Mislim da se jednom dobrom riječju otvara puno širi prostor percepcije nego s dva ili tri direktna stiha.

Pratišinu otvara i zatvara Portret, iako je riječ o različitim pjesmama. Unutar zbirke nalazimo još pet Portreta, pa tih sedam pjesama možemo prepoznati kao raspršeni ciklus, minijature kojima je čitava zbirka prokrvljena. U njima fantastično ocrtavaš povijest svijeta (od vode, preko zagrljaja do distorzije), ali je i proročki zaključuješ donjom crtom. Imam skoro cijeli A4 papir ispisan asocijacijama koje su mi pobudili Portreti, ali želim da mi ti kažeš više o njima. Gradi li tih sedam portreta jedan portret?

Ideja Portreta je simulirati kičmu zbirke, u njima sam najbliže došao do toga da govorim o (svojoj) povijesti svijeta i budućnosti. Portreti su nastali u nekoliko dana, gotovo nekontrolirano izašli su iz mene. Oni čine portret jedne osobe, kolektiva, sjemena, svemira.

Zapravo, čitava zbirka sastavljena je od ciklusa – Portreti, Plavo, Opisivanje svakodnevnog i Opisisvanje izvanrednog. To su krugovi koji se preklapaju. Plavo su, recimo, pjesme o vremenu, generacijskoj tjeskobi koja se ogleda u mržnji prema ponedjeljku. To je dan koji perpetuira našu nemoć i nezadovoljstvo, a nedjelja kao zlokobni dan odmora u sve to prigodno uvodi.

U pjesmi Jutros napisao si da grad gubi gustoću. Zanima me tvoje iskustvo grada – je li on gostoljubiv ili razoran? Koliko je grad gust?

Svi gradovi konstantno gube gustoću, postaju kosti ptica, šuplji. Nikad nisam bio povezan s gradom jer sam živio u njih bezbroj, pa nijedan nije postao dijelom moga identiteta. Gubljenje gustoće znači gubljenje tog identiteta koji grad pokušava uspostaviti, njegovih obrazaca, kretanja.

Meni je ta gustoća zvučala kao intenzitet. Budući da živim na periferiji, centar grada uvijek je značio zgušnjavanje, intenziviranje iskustava. Što kažeš na to?

Da, grad je uvijek čarobno mjesto. U gradu se, kao, treba biti, tu se uspostavljaš. A zapravo je potpuno svejedno gdje si – u gradu, pustinji, na 13. katu… Bitan je tvoj intimni prostor uspostavljanja. Vjerojatno ljudi postaju sve svjesniji toga, pa bježe od betona, od intenziteta koji ovdje vlada.

U intervjuu za Kameleon svoju poeziju opisuješ riječima Punk’s not dead. Sviđa mi se takav opis s obzirom na tvoju poetičku originalnost i suvremenost. Jesi li s novom zbirkom našao i neki novi opis?

Još uvijek je Punk’s not dead. Kad god negdje ugledam taj natpis, postane mi toplo oko srca. Ta izjava uspostavlja utopiju, naivna je, romantičarska, ali uvijek iznova moguća.

Kad smo već kod glazbe, kako je bilo na koncertu Alt-J na INmusicu?

Poluprisutno! Stajao sam toliko blizu stejdža da sam ih mogao pogoditi pivom (naravno, nisam :)). Fascinira me taj bend, njihovo muzičko i liričko pomicanje granica.

Prije godinu dana izjavio si kako još uvijek ne uspijevaš naći zajednički jezik s prozom. Je li se otada nešto promijenilo?

Jest, puno sam proučavao mehanizme stvaranja kratke priče, čak sam se uhvatio da gledam videa poznatih pisaca, savjete nobelovaca i slično. Uhvatio sam se kako pristajem na te obrasce i pokušavam uspostaviti nešto što nije u meni. Najveći problem mi je izrazito poetiziranje izraza. Ali kad sam shvatio da ne mogu napisati priču na temelju savjeta autora, oslobodio sam se, shvatio sam da mi je i poetiziranje dopušteno. Sada tome pristupam kao pisanju poezije.

Hoće li tvoja zbirka kratkih priča imati neku poveznicu?

Da, svakako. Patim na povezanost. Ideja je napisati nekoliko priča kroz koje će se likovi ispreplitati, bilo kroz susret na cesti, bilo kroz rečenicu. Iza svega toga ideja je da tekst mora iskazivati i opće i konkretno. Proza ima svoje zakonitosti, moraš izgraditi čvrsti lik, lik s vlastitom reakcijom. Pisac je u tom smislu samo zapisničar.

U istom intervjuu kao glavnu pjesničku preokupaciju naveo si ljubav. Je li ona, napokon, gustin ili klaonica?

Ljubav je oboje. Povezuje stvari, daje im gustoću i dimenziju, a zatim ti skine ti glavu s ramena. Ljubav je u životu najbitnija.

U facebook slengu, Alen je na kraju dodao #samoljubav.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.