Frano Mašković: ”Gluma je takav posao da ti sa svakom novom ulogom kao malo dijete učiš hodati”

Zagrebačko kazalište mladih poznato je po svojim eksperimentalnim projektima, predstavama koje su često neprihvatljive širokom društvenom sloju, predstavama o kojima se nastavlja pričati mjesecima nakon premijere. No, ZKM dramatizira klasike, daje široku sliku javnosti o problemima o kojima se samo kroz jednu jedinstvenu ekspresiju može govoriti. ZKM je naprosto dragulj hrvatske teatrologije. Preko svih trofeja, uspješnica, neprihvaćenih predstava, ovo jedinstveno hrvatsko kazalište daje javnosti i nevjerojatne glumačke talente koji svojom dušom, glasom, dikcijom i ekspresijom ulaze u onaj sloj ljudi o kojima se može napisati cijeli roman samo ako uzmemo u obzir likove kroz kojih su dodirivali kuteve naših snova, maštanja i razmišljanja. Jedan od njih je i Frano Mašković, koji je stalni član ansambla ZKM-a. Frano iza sebe ima mnoštvo predstava, nekoliko filmskih i televizijskih uloga, a zadnja o kojoj se priča je uloga pisca Nikolaja u predstavi Bergmanove žene. Kada Frano stupi na pozornicu sve oko njega nestane i ostane samo on sa svojom zavidnom dikcijom, dojmljivom ekspresijom i mnoštvom toga za pokazati u to kratko vrijeme koliko traje predstava. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, glumio uloge na kojem mu mnogi zavide, a za ziher nam se otvorio ne kao Miškin, ne kao Nikolaj i ne kao Car neuspjeha, nego kao Frano Mašković, skromni dubrovčanin nevjerojatnog talenta, ambicije i perspektive.

Sreli smo se zbog predstave Bergmanove žene koja je premijerno prikazana u petak u ZKM-u. Predstava je savim nekovencionalna, a kritike su zasad pozitivne. Kako je bilo raditi na toj predstavi, surađivati sa Jeanom Claudeom Beruttiem?

Sa Jeanom Claudeom Beruttiem sam surađivao prvi put na predstavi Polet koju je režirao u ZKM-u prije par godina. On je iznimno drag, talentiran, divan redatelj i naravno da ti je uvijek napeto raditi s takvima. Kada me pozvao raditi predstavu Nikolaja Rudkovskog Bergmanove žene po motivima filma Persona i naravno cijelog Bergmanovog opusa, nisam se ni minute mislio hoću li pristati na to. U glumačkoj ekipi su Ksenija Marinković, Lucija Šerbedžija i ja.Riječ je naime o medicinskoj sestri i pjevačici koja igrom slučaja ostane bez glasa. Pjevačima je, a i glumcima, glas važan instrument kojim se služe i jedna od najvećih tragedija koje ti se u takvoj karijeri mogu dogoditi je da ostaneš bez njega. Kroz tu njenu muku se negdje rađa i jedan bizaran ljubavni odnos sa medicinskom sestrom koja je njeguje. Ja igram ulogu pisca koji pokušava intervernirati u tekst, pa onda u jednom momentu igram i liječnika i moderatora priče i samog pisca Nikolaja.. Mislim da smo imali jedan divan, pošten proces, nitko nije ušao s figom u džepu od cijele autorske ekipe pa do svih glumaca. Napravili smo jednu drugačiju predstavu, atmosfersku predstavu. Zezali smo se jedno vrijeme da je ovo ustvari koreodrama, ali mislim da smo sve u svemu na jedan lijep način iznijeli dramu jedne pjevačice.

Predstava je u mnogim svojim segmentima poprilično tjeskobna i depresivna. Koliko je to utjecalo na tebe?

To je neminovno, ti si medij kroz koji taj lik mora proć. Naravno da je najteže bilo Luciji koja je bez ijedne izgovorene rečenice morala odigrati lik pjevačice. Kao lik moraš ući u to stanje i bilo je u jednom momentu baš onako tjeskobno. No, na kraju se sve isplati jer volimo je igrati i mislim da je lijepo imati jednu takvu predstavu na repertoaru kazališta koje je kao samo takvo poznato po eksperimentima, a ujedno i po klasicima. Zbilja se na repertoaru ZKM-a može pronaći sve.

U studenome ove godine gostujete s Bergmanovim ženama u u Francuskoj. Koliko si uzbuđen zbog toga i kako napreduje učenje francuskog jezika?

U studenome je turneja, dvadeset dana Marseillea. Imati ćemo tjedan dana proba i onda krećemo. Mislim da ćemo odigrati otprilike 7-8 predstava ondje. Ksenija i ja intezivno učimo francuski, koji nikad prije nismo učili. To je isto u jednu ruku lijepa stvar jer naučiš vještinu i jezik za koji nikad prije nisi mislio da ćeš ga učiti. Ja se od jezika jako dobro služim engleskim i njemačkim pomalo, ali nikada nisam mislio da ću učiti francuski. Za ovu se predstavu intezivno pripremamo, idemo na sate francuskog, a predstavu ćemo u Marseilleu igrati na francuskom što je velika odgovornost. Ne znamo kako ćemo se provesti, jer govoriti francuski pred francuskom publikom je pomalo riskantno. Ako zamislimo francuske glumce koji igraju predstavu na hrvatski jezik možemo shvatiti kakav je to ustvari pothvat. Ali radimo i vrijedni smo !

U Francuskoj si već glumio i to u Parizu sa predstavom Car neuspjeha. Reci mi nešto o tome.

Da, gostovao sam u T2G Théâtre de Gennevilliers Pascala Ramberta sa predstavom Car Neuspjeha koju je Jan Fabre radio u ZKM-u. Riječ je o monodrami, o klaunu koji strašno želi postati anđeo. On preispituje sebe i sve ljude oko sebe na samom putu do toga da postane anđeo .

Za koju ulogu smatraš da ti je bila najveće dostignuće u životu?

Uloga oca u Buljanovoj Garaži , uloga Miškina u Dostojevskovljevom Idiotu, uloga Klaudija u Hamletu, to su sve divne uloge za koje sam jako sretan da sam ih dobio priliku igrati. Uloga ustvari bira tebe, a ne ti nju. To je ono nepisano pravilo, tako da mi je drago da su me te uloge izabrale. Glumiti u Caru neuspjeha mi je bilo iznimno zahtjevno, što fizički, što po količini teksta. Sama ta forma monodrame uvijek je zeznuta, a meni je to bila prva monodrama u životu. Imao sam sreću da dosta uloga do sada odigram, a i još me ne svrstavaju u kategoriju starog glumca tako da.. Ne bih ti znao odgovoriti na pitanje koja mi je predstava dosad bila ”najveća” , ali ako baš moram izdvojiti onda su to uloge u Garaži, Idiotu i Caru Neuspjeha.

Kako si reagirao kada si prošle godine od teatra.hr dobio nagradu publike u kategoriji najboljeg izvođača godine ?

To me prilično iznenadilo. Istina, ja sam prošlu godinu zaista mnogo radio. Radio sam Pisma Heineru Mulleru u režiji Bojana Đorđeva po tekstu Gorana Ferčeca, odmah nakon toga bez dana pauze počeo sam raditi Cara Neuspjeha u režiji Jana Fabrea. Poslije toga sam radio Idiota sa Ivanom Popovskim i nakon toga Žutu crtu sa Ivicom Buljanom. Tako da su to bile četiri velike uloge u jednoj sezoni. Drago mi je da to publika prepoznala, jer ti kazalište radiš radi publike.Kazalište nije jedan zatvoreni sustav, kazalište je uvijek interakcija s publikom, a kada publika tvoju ulogu ocijeni kao dobar posao uvijek ti je drago. Međutim, za nagrade ti je uvijek drago kad dođu, ali se ne smiješ na nju oslanjati. Moraš je zaboraviti istog onog trenutka kada je dobiješ, jer gluma je takav posao da ti sa svakom novom ulogom kao malo dijete učiš hodati. Nijedna uloga ti ne smije biti ista, ne bi smio otvarati ladice, nego uvijek kopati po sebi, istraživati, donijeti nešto novo, zanimljivo, svježe. Drago mi je radi nagrade, ali sam je morao zaboraviti odmah nakon dva dana, čim je ta euforija nagrade završila.

Opiši mi svoje iskustvo glumljenja u filmu 7Sex7?

To je jedno bizarno iskustvo ! Ja sam taj film krenuo raditi kao akademsku vježbu sa Irenom Škorić i Anom Majhenić koja je moja kolegica. Takvi scenariji su uvijek škakljivi. Svi kada vide scene seksa u scenariju misle si: ”Uu seks”, a u biti mislim da je svima nama glumcima to ustvari knedla u grlu. Te se scene trebaju napraviti da izgledaju dovoljno uvjerljivo. Mislim, nije bilo teško, ti trebaš napraviti taj jedan lik koji stoji i kojem se vjeruje, a na publici je da odredi koliko smo u tome uspjeli. Takvi filmovi se vrlo malo rade u Hrvatskoj, pa je ipak bilo i lijepo raditi na takvom projektu. Ja sam ustvari završio na tom filmu igrom slučaja, jer ja sam mislio da radim akademsku vježbu, a na kraju je to završilo u omnibusu 7 sex 7 i krenulo živjeti neki svoj život.

Je li ti se ikad dogodilo da si čitao neku knjigu, i pronašao se u nekom liku da ti je jedino na pameti bilo da ga želiš igrati?

U svakoj knjizi koju čitam pronađem lika kojeg bi igrao! To mi je navika od srednje škole. Dosta čitam i svaki put kada čitam knjigu zamišljam sebe negdje u svemu tome, a ne neke desete likove. Uvijek vidim sebe, u svakoj ulozi, a sad hoću li ikada u životu dobiti priliku odigrati neke od tih uloga, vidjeti ćemo.

Osjećaš li još uvijek tremu?

Svaki put. Kada sam bio mlađi osjećao sam baš onu žestoku tremu prije bilo kojeg akademskog ispita ili premijere predstave. Međutim, ja mislim da je najbitnija stvar u ovom poslu priprema. Ako si ti spreman 120%, ako si napravio sve prije premijere, tu nema straha. Trema ti ustvari nestane nakon 5 minuta igranja, jer se počneš više baviti ulogom a ne samim sobom. Sad imam tu pozitivnu tremu prije početka svake predstave, naime uvijek osjećam napetost u vidu da sve bude dobro i da iz izvedbe u izvedbu rastem. Zadajem sebi neke zadatke, što još trebam napraviti, što treba popraviti. Predstava je ustvari jedan veliki proces, jer kad izađe premijera tebi predstava nije gotova već se iz izvedbe u izvedbu nadograđuješ. Netko je jednom rekao nešto čega se ja uvijek držim, a to je da je zadnja izvedba predstave ustvari premijera.

Kako reagiraš na loše kritike?

Prije su me dosta pogađale, jer mi je nakon Akademije bilo stalo da se dokažem prvenstveno sam sebi, a onda svojim kolegama i publici. Bilo mi je potrebno nać taj svoj prostor u glumi. Tako da su me tada najviše pogađale loše kritike, jer sam se tek pronalazio u svemu tome. Premda smatram da je konstruktivna kritika uvijek dobrodošla. Nisam taj tip da na konstruktivne kritike reagiram zatvaranjem, uvijek pokušam promisliti o tome što je napisano pa popraviti ono što se može popraviti, naravno, ako se slažem s tim što čitam. Ako se ne slažem, i ako ne vidim ikakvih argumenata u toj lošoj kritici jednostavno je zanemarim. Sada me kritike pogađaju puno manje. Nakon toliko utakmica u nogama, ti više i sam znaš kada si napravio dobru ulogu, kada je predstava dobra, a kad nije. Zaključno mogu reći da s godinama sve bolje i bolje reagiram na loše kritike.