„Take the Sadness Out of Saturday Night” (Bleachers): O živote, što si takav?

Kad sam počeo slušati ovaj album nisam bio poslušao prva dva albuma sastava one-man benda Bleachers. Znao sam samo ponešto o slavnom producentu Jacku Antonoffu, koji je slavu postigao u mega popularnom bendu fun. čijih We Are Young i Some Nights se sigurno sjećate.

Jack Antonoff je od fun.a mnogo radio, izgradio ime za sebe, kao i svojim doprinosom zacementirao imena nekoliko kolegica u povijest pop glazbe. Rekao sam si, ako je frajer radio s Taylor Swift na čak šest albuma, Lanom Del Rey na tri albuma i s Lorde na dva, uključujući nadolazeći „Solar Power”, onda čovjeka i njegov bend treba poslušati. Jack inače ima 5 nagrada Grammy uključujući dva albuma godine (za „1989” i „folklore”).

Jack i Bruce

Novi Bleachers album stvaran je oko synth-popa i indie popa s dodacima pop rocka, folka, čak baroque popa i psychedelic rocka. Da nisam pročitao da na Chinatown gostuje Bruce Springsteen, rekao bih da album zvuči kao Bruce Springsteen.

Početna 91 napisana je, kao i cijeli album, s Patrikom Bergerom (da, frajer nema „c“ u imenu, kao ni ja, i to mi je skroz slatko), ali tu je i Annie Clark (St. Vincent), što je uvijek dobrodošlo. Dojmljivo otvaranje, puno za preuzeti i pročitati. Uz gudačke dionice pokušavamo razumjeti poruku da je sam život dovoljno magije za biti sretan.

Prvi okus albuma uz 45 bila je Chinatown, pjesma s Bruceom Springsteenom (koji, zanimljivo, nije i ko-autor pjesme). Jack pjesmu posvećuje New Jerseyju, od kud i potječe. U sporoj gradnji uzbuđenja nižu se slike događaja s odabranom i nadanja, prijedloga, obećanja, da sve s njom uspije i opstane. Bruce se pridružuje na drugom refrenu. Vjerujem da će se na ovu kotrljati suze uživo. Prava glazbena gozbica koja vrišti na ’80-e. Svojstveno Bleachers.

How Dare You Want More je zabavna numera, koja će zapeti u umu zbog saksofona i tog podmuklog pitanja, kako se usuđuješ tražiti više? Govori o osjećaju srama koji osjećamo kada želimo više od onoga što obitelj, prijatelji ili društvo misli da trebamo tražiti ili zaslužujemo. Prijeko potrebnoj slobodi bivanja samo onoga što jesmo. Stvar definitivno prirasta srcu. Prirodan nastavak je Big Life gdje Jack verbalizira te iste želje za odmakom. Brzo prođe, kao da ni ne dođe.

Jedan, drugi, treći život, doći će i Secret Life gdje pjeva i Lana Del Rey. Pošteno uljuljkavanje u Antonoffovu filozofiju. Pjesma je o dosadi, čežnji i razmišljanju. Big Life i Secret Life su dvije suprotne strane njegovih želja. Jedna gdje želi pobjeći, izgarati i jedan gdje se želi sakriti i živjeti ljubav koju je pronašao. Uloga Laninog glasa je gotovo sanjiva, predstavljajući djevojku kojoj se Jack stihovima obraća.

Kuc, kuc, euforija

Stop Making This Hurt će nas uspraviti i vjerojatno dići sa stolaca. Zvuči kao osjećajima nabijen kraj zapravo dosta kvalitetne romantične komedije sa scenama svadbe jednog para kojemu smo istu cijeli film priželjkivali. Ne, čekaj, tekst ide „Stop making this hurt, just say goodbye like you mean it”. OK, mijenjam scenarij u super pijani fajrunt maturalne zabave gdje naši protagonisti slave kraj quasi tiranije jedne etape školovanja. Sve u svemu, euforično, zapravo pamtljivo i… Hit. Ima singl tretman, srećom.

Početkom Don’t Go Dark prva pomisao mi je bio Arcade Fire. Što je uvijek dobrodošlo, zar ne? Gdje su oni usput? Javi ako znaš. Antonoff je Don’t Go Dark napisao s Del Rey i super mi je što ju ovdje ne čujem, samo zamišljam. Veselje pjesme ranije se i dalje osjeti. Kad se sve zbroji i oduzme, ovoj ću se vraćati. Iako je album u globalu prolazno izdanje. I to je mrvicu tužno s obzirom na to da je zaista lijep, ispeglan, ugodan i kvalitetan.

45 je pričica o odmaku od svojih korijena i posvećivanju karijeri. Pod 45 Jack mislim na tip vinyla (7“) i time se referira na to kako vrijeme curi, ali on drži to što treba u svojim mislima. Njegov glas je ječan, malo starinski, i to mi se sviđa, koliko god da s reverbom i jekom treba dozirati. Na ovom albumu za umjerenost u tome nema baš mjesta. 45 je još jedna melankolična, životna, rekao bih i velika, pjesma koju će ovaj album čuvati.

O živote, što si takav?

Uspavljujuća Strange Behavior svojim će višeglasjima, divnim klavirom i produkcijom koja podsjeća na Bon Ivera, ispričati bolnu lekciju da stvari nisu kakvima se čine i da su očekivanja zeznuta, ali to smo već znali. U sličnom stilu s još pitanja bez odgovora dolazi What’d I Do with All This Faith? Antonoff se uzalud pita „What do I do with all of this faith” i zaključuje „’Cause ain’t no faith could take your place” te to poprilično udari s obzirom na to da album cijelo vrijeme dosta plaho obrađuje ljubav i taj ludi period koji zovemo život.

Treći Bleachers album zvuči kao ugodan soundtrack za nedjelju ujutro i parcijalno uspješno liječenje ‘post-party’ depresije zbog subotnjeg uspjelog izlaska. Djelomično zato što otvara neke druge rane, ali toliko malo da je možda i zanemarivo. U trenucima kada album slabi instrumentali izvlače, što će mu, vjerujem, poslužiti uživo. Sumnjam da se nešto stigne dokazati u jedva 34 minute, ali mislim da je cilj ovdje bio zabaviti se i učvrstiti neka prijateljstva i glazbeno. I malo bolje razumjeti što se do sada proživilo.

Kratki „Take the Sadness Out of Saturday Night” je bio užitak, ali nekako neusmjeren ili čak nedorečen. Možda je novi Bleachers rađen terapeutski bez velikih ciljeva, ali ako i je, onda tim gore. Prvo slušanje je najbolje, sljedeće će biti ponavljanje, a svako iza vjerojatno samo uplov u vaše vlastite misli. Bacite uho, lijepo je, a toga nam uvijek fali. Nismo svjesni koliko.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.