novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Safer Grbić: Ima nešto nagonsko u meni, nešto poput divlje zvijeri što me tjera da pišem o Bosni

Foto: facebook.com/Safer Grbic
Vrijeme čitanja: 6 minute
Foto: facebook.com/Safer Grbic
Foto: facebook.com/Safer Grbic

Mladi bosanskohercegovački književnik Safer Grbić ovogodišnji je laureat nagrade “Trifun Dimić”. Riječ je o prestižnoj nagradi koja se dodjeljuje u Srbiji, a osim nje i ostalih nagrada o kojima je Grbić pričao u intervjuu, izdao je i knjigu u hrvatskoj nakladi. Grbić već iza sebe ima zbirku pjesama Noćni čuvar Tešnja, scenarije za kazališnu predstavu Legenda o dervišu i radio dramu Kudret voda, knjigu Prijestolonasljednikovićka, Orient et Occident, a  i autor je ciklusa slika pod nazivom Srebrenica. Njegov rad možete pratiti na Saferovoj facebook stranici, a o čemu smo s njim razgovarali pročitajte u intervju.

Kako je biti književnik u Bosni i Hercegovini?

Nisam naročito prisutan na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni i znatno sam prisutniji na književnoj sceni regiona, ali ne mogu kazati da ne znam kako je biti književnik u Bosni i Hercegovini. Prvotno, nisam razmišljao o ulozi književnika, nego sam pisao kako bih ostvario habitus bića kojega nosim sa sobom… naprosto sam morao u prostor kriknuti. Docnije, s vremenom, kako sam poprimao određene obrise nekog mladog književnika nove/postratne generacije, počeo sam osjećati kako je biti književnik u Bosni i Hercegovini. I nije nimalo zgodno, jednako kao i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i uopće na Balkanu. Razlika je u nijansama – kao što sam pročitao u jednom od godišnjaka kulture.

U tvojim pjesama Bosna je česti motiv. Samo inspiracija ili ujedno i tiha patnja?

Bosna je zemlja natopljena krvlju književnika koji su pisali najljepše stihove o njoj; pišem nekrologiju o njima. I zato pjesma, kao stećak – pored puta. Izniman je broj književnika koji su zbog svoje riječi, pa nerijetko i angažiranosti u Beogradu i Zagrebu, bivali vođeni u logore, strijeljani, mučeni, ubijani u tajnosti pod plaštom noći. Kada je arebicu zamijenjena latinica, narod Bosne je ostao nepismen, a oni koji su studirali na Istoku ili Zapadu zapisivali su ono što se zbiva u Bosni. Zbog toga su i nestajali, nitko i ne zna kako. No, ostali su sačuvani njihovi zapisi koje, kada danas čitamo, ne možemo vjerovati da su baš zbog tih stihova ubijani, pa čak i zbog dječjih pjesmica, sve kako bi se smanjio broj onih koji pišu. Stoga ima nešto nagonsko u meni, nešto poput divlje zvijeri, što me tjera da osv(ij)et(l)im – što me tjera da pišem o Bosni.

Može li umjetnost biti (uspješan) ambasador u vremenima kada ljudi zatrpani informacijama i svedeni na materijalizam propuštaju (svojevoljno) kritički vidjeti stvari oko sebe?

Definicija u pitanju je izvrsno postavljena. Prodali smo duh onoga trenutka kada smo pristali na tekovine kapitalizma. Sada prodajemo tijelo, a tijelo kada prodamo – veliko je pitanje što od nas ostaje!? U vremenu kapitalizma, umjetnost se usko prožima s tekovinama u kojima se nalazi, pa, nerijetko, kada posjetite gradske knjižnice vidjet ćete brdo knjiga stranih autora s luksuznim tehničkim rješenjima, dok je unutar njih tekst suh, isprazan, bajat, lišen svake književne, estetičke, etičke vrijednosti. I šta imamo? Bestseller – kao pobačaj kapitalizma. Takve knjige čitaju ljudi koji rade unutar ustrojstva kapitalizma i koji su na intelektualnoj razini dnevnoga tiska koji u mnogočemu ima složeniji vokabular od najprodavanijih knjiga 21.stoljeća. Danas umjetnost prelazi u naličja kapitalizma pa ćete vidjeti boce na kojima su citati književnika, likovne umjetnike koji dizajniraju ambalažu za keks, kompozitore koji su napustili filharmoniju i otišli u folk muziku, a primjera je, doista, mnogo.

Foto: facebook.com/Safer Grbic
Foto: facebook.com/Safer Grbic

U knjizi “Prijestolonasljednikovićka” pišeš o ženi. Smatraš li da je ostala pojam muze ili da je u pokušaju svoje emancipacije izgubila nešto od toga?

Kod nas, na Zapadu, kada se govori o ženi, odmah se počinje s tekovinama američke industrijske revolucije, preko francuskih feministica, zatim britanskih ženskih lobija pa sve do današnjeg Pussy Riota, kao da žena nikada prije i nikada drugdje nije postojala. Mi, na Zapadu, mislimo kako je to i samo to povijest žene, a pritom govorimo o nekoj globalizaciji. Prijestolonasljednikovićka kazuje jednu drugačiju priču koja označava sve žene svijeta u oličju onoga što žena, zapravo, jeste; univerzalizam.

“Prijestolonasljednikovićka” je libreto, a radnja je smještena u imaginarno kraljevstvo matijarhata u kojemu Ona stupa na prijestol izuzetno mlada i preuzima ulogu liderice svojega kraljevstva. Surađivao sam s Dubravkom Palanovićem iz Zagrebačke filharmonije glede komponiranja scenske kantate, no projekt je trenutno u fazi zastoja, mojom inicijativom.

Napisao si da je svaka pjesma kritika za nešto. Postoji li u BiH dovoljno kritike od strane mladih na kompletnu političko/društveno/socijalnu scenu?

Nadasve, upravo sam i počeo pisati kao znak protesta. “Noćnik…” je smišljena kritika onih negativnosti patrijahalnog društva, “Prijestolonasljednikovićka” predstavlja kritiku aktualne uloge žene u društvu, a “Orient et Occident” na određen način kritizira stanje nekonstruktivnih naroda u Bosni i Hercegovini, u političkom smislu, kao i odnos prema neabrahamskim religijama i nereligijama; no i svojevrsni nokturno suvremenog društva, misleći pritom prvenstveno na Poeticu Demonicu. I zapravo, sve je kritika, naravno, osim ukoliko su vam jedine životne preokupacije igra i razonoda jer kao što sam drugdje zapisao: „ …, zar smo stvoreni za igru?“ Uzgred, pisanje je kritika koja vječito biva iščitavana i stoga je konstantna i reflektirajuća, a potom, opet, s arhaičnim vizijama onoga pročitanoga – pjesma je stećak, pored puta. Stoga, u Bosni, iz dana u dan, upoznajem nove mlade pisce s većom ili manjom književnom vrijednošću, koji predano kritiziraju i kritiziraju i…

Sada, nedavno, osvojio si nagradu “Trifun Dimić”. Ona je uslijedila nakon nagrade i tvog uvrštavanja među deset najboljih mladih pisaca na Balkanu od strane 50. Organizacionog festivala kulture mladih Srbije i Drugog programa Radio Beograda 2011. godine. Zatim dolazi i međunarodna nagrada “Magda Simin”. Gdje slažeš sve te nagrade? 

Nagrade su, mislim, potvrda o vrijednosti onoga što radimo. Iznimno me čini sretnim kada na nekom od festivala Organizacioni odbor navodi kako je od nekoliko hiljada radova u konkurenciji jednoglasno odlučio dodijeliti baš tebi prvu nagradu, a pritom nemaš potrebu za medijskim skrivanjem jer ne poznaješ osobno članove žirija, nagrada nije stranačka/politička, nisi je kupio… Srbija zasigurno ima najaktivniji književni život u regionu i možda je to jedan od razloga zašto su mi sve nagrade do sada dodjeljenje tamo, a ne u Bosni gdje obitavam.  Bosna još uvijek živi sukladno stihu “prkosna od sna (…)”, a književni život je rasparčan, haotičan, nesređen… i doveden sam u situaciju da se omišljam da li prihvatiti ponudu Hrvatskog književnog društva za članstvo u ovoj udruzi, kako bih, naprosto, nešto značajnije “uradio” za književnost.

Foto: facebook.com/Safer Grbić
Foto: facebook.com/Safer Grbić

Knjiga “Orient et Occident” govori o spajanju Istoka i Zapada u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je izašlo nekoliko članaka prof. Karača koji govori o Hrvatskoj kao najzapadnijoj islamskoj baštini. Ostaci te iste baštine se u Hrvatskoj tek počinju otkrivati. Kako, s tvog stajališta, BiH pomiruje razlike Istoka i Zapada i ima li uopće potrebe za tim?

Naravno da prof. Karač ima pravo, napose, to za sebe mogu kazati i Slovenija i Austrija, ukoliko govorimo o nekim pređašnjim dometima islama i baštini, no, govoriti o aktualnome spoju Istoka i Zapada u Sloveniji kada instrumentalizirani politički amaterizam isključuje nepodobne pojedince iz zajednice muslimana, ili u Hrvatskoj gdje se poziv na molitvu ne bi smio čuti dalje od platoa džamije je iluzorno. Namjerno akcentiram na Bosnu i Hercegovinu kao kapiju Istoka i Zapada, onu Bosnu u kojoj ćete čak i u ruralnim područjima pronaći crkvu, džamiju i sinagogu jednu pored drugih, s potpunom slobodnom ispovijedanja religije. Odrastao sam odlazeći u džamiju i crkvu i sinagogu i to je jedan od razloga koji me inspiriraju da o Bosni pišem i što me čini radosnim. Bosna je zapravo europski Jeruzalem. U osnovi, Istok i Zapad nemaju razlika, jer smo svjedoci trenutačnoga prelaska Istoka na Zapad, a Zapada na Istok, pred našim očima.

Istu tu knjigu objavio si kod hrvatskog izdavača. Kako je došlo do suradnje?

Zašto je aktualna knjiga tiskana u Hrvatskoj i zašto je nakladnik ove knjige ponudio meni kao autoru ugovore o tiskanju i mojih prethodnih knjiga u tekućoj godini? Mislim, razlozi tomu su mnogobrojni, a ono osobno što mogu uvidjeti sa svoje točke gledišta, jesu nesređeni odnosi između administrativno – upravnih jedinica i nakladnika u Bosni i Hercegovini što rezultira nesređenim odnosima između nakladnika i književnika; i to je vjerojatno ključni razlog – politika haotičnosti, kao što sam već negdje drugdje i pomenuo. U pripremi je odabir mojih 100 pjesama u odabiru Tomislava Dretara pod nazivom “Atidiwan” u kojemu je uvršten moj cjelokupni opus i nagrađivana poezija, a za koje bih volio imati nakladnika u Bosni i Hercegovini.

 

 

Be social

Komentari