Straight Mickey and the Boyz: “Svi smo mi majmuni pred tamnim ekranima”
Od najbolje, a za FER-ovce i KSET-ovce jedine brucošijade u gradu, dijeli nas samo tjedan dana. Te će subote, 4. studenog na drugom FER-ovom stageu, između velikana istarskog fundergrounda Alena Vitasovića i žurkadeličnog kolektiva koji se hrani radošću publike DemeNtronomesa, nastupiti Miki i njegovi dečki. Kažu da ih Zagreb nikada nije vidio u punom sjaju, a u nastupu na bruciFERu vide priliku za iskupljenje. Dok s nama zurite u tamne ekrane, pročitajte što sve ovaj beogradski trio ima u planu nakon što konačno pokori zagrebačku publiku.
Primijetila sam lapidarnost vašeg izraza kad je riječ o odgovorima na pitanja pa bih ovaj intervju počela s nekoliko anti-pitanja.
Prvo, da možete nakratko posuditi ime bilo kojeg benda na svijetu, što stvarnog, što izmišljenog, koje biste ime uzeli?
Posudili ne. Pure Mickey and the Sinners je bio predlog za ime benda pre nego smo se odlučili za SMATB! I pod tim imenom ćemo objaviti treći album.
Drugo, da umjesto svoje glazbe prodajete priču o bendu, koji bi vam film ili knjiga poslužili kao inspiracija za likove Boška, Miodraga i Danila?
Odiseja u svemiru 2001, svi smo mi majmuni pred tamnim ekranima.
Treće, da ste novinari, što biste pitali jedan drugog?
Kada će drugi album?
U vašim sam nastupima vidjela tragove različitih razdoblja rocka i to vidim kao vašu veliku prednost. Koliko važnim za stvaranje glazbe smatrate glazbenu edukaciju, ne u smislu formalnog obrazovanja, već u smislu naslušanosti i poznavanja različitih žanrova i izvođača?
Jako važnim. Super je imati naslušane članove benda koji poznaju žanrove, izvođače itd. Pored toga, tema “koji poznati gitarista je bio sa devojkom poznatog nekog pevača pa se ovaj prvi naljutio na drugog” sjajna je za ubijanje vremena na putovanjima. S druge strane, imati u bendu nekoga ko slabo sluša muziku i ideje crpi iz nekih ne tako bliskih aktivnosti je također super jer nudi jedan drugi oblik slobode u izrazu, ali to drugo ima smisla samo ako su prvo ili dva ispunjena.
Čini li mi se ili mladi bendovi danas vole reći da nikada nisu slušali bendove s kojima ih uspoređuju ili da stvarnih utjecaja nema i da sve proizlazi “iz njih”?
Ne znam da li ti se čini tj. koliko tu ima istine, ali svakako nije istina, a zapravo je! Iz njih proizlazi sigurno, a od uticaja ne mogu da pobegnu, bilo da se isti prepozna ili ne.
Svi u prvi plan, ispred albuma, stavljaju vaše live nastupe. Mislite li da live nastupi mogu, čak i kada su kvalitetni, dugoročno funkcionirati kao trademark?
Zašto da ne?
Više ljudi mi je reklo kako više ne mogu slušati Repetitor, jer sviraju posvuda i već su ih se zasitili. Istovremeno, još postoje ljudi koji ih prvi put čuju i ostanu *paf*. S obzirom na to da je riječ o bendu koji vrlo dobro poznajete i s kojim imate više toga zajedničkog, mislite li da vas čeka slična sudbine?
Ne!
Što ako jednog dana dosadite i sebi i drugima? Imate li backup karijere spremne?
Mislim da je svima jako stalo do ovoga što radimo, a to i jeste razlog zašto opstajemo pored svog ludila koje nas okružuje, često i zakači, bla, bla… A u ludilu retko ima dosade… S druge strane, Boško ne zna ništa osim muzike i to toliko dobro radi da mu na nekom normalnom mestu ništa drugo zapravo i ne bi trebalo, Miki već koristi svoj drugi talenat i znanje da nam (i drugima) snima spotove, a ja se godinama spremam da ne uradim ništa! Tako da, svi smo baš tu gde treba da budemo, (ne)zasluženo 🙂
Sada ste već svirali više-manje po cijeloj Hrvatskoj. Album ste snimali u Rijeci. Volite li doći tu? Zašto? Recite nam neki “nikad nisam u Hrvatskoj (a volio bih)”…
Nikad nisam u Hrvatskoj jeo ćuretinu, a volio bih!
Svirali smo, da, baš dosta i teško je realno izdvojiti… Volimo da dođemo, posebno kada smo pozvani. Rijeka je prelep grad i posebno nam drag na nivou benda pa onda i individualno. Split, od frke, muke do sjajnih koncerata nakon 11 sati puta, da, da! Zagreb na primer nikada nismo svirali onako kao što umemo, ne znam zašto, ali evo sada jedna činjenica: Zagreb nas nikada nije video u punom sjaju, eto i razloga da se dođe na Brucošijadu FER-a! U Osijeku bilo sjajno, Makarska je divna, onda SuperUho letos, mmmhm. Hvar, Sućuraj i Tam Tam i ti divni ljudi, prijatelji. Da, volimo da dođemo.
Postoje li mjesta, događaji ili bendovi s kojima bi vas bila trema ili sramota podijeliti pozornicu?
Trema ne. Sramota ne znam, malo mi čudno čak i kad razmišljam… Ali sigurno da postoji negde neka glupost na koju verovatno ne bi nikada ni bili pozvani. Zapravo, takvih gluposti kad bolje razmislim ima svuda i stalno, ali nas niko na iste nije zvao, ko zna, možda bi se ušetala i sramota. Na primer neki kulturno zabavni televizijski svinjac koji predstavlja sve osim kulture, a nudi zabavu za obogaljenu glavu, pojačava moralnu bedu koja u kombinaciji sa socijalnom ističe sve razlike dok stimuliše glupe navike, guši kreativnost, oduzima igračke, zatvara boje i ubije po koje jagnje… Znaš, čisto da se zasladimo!
Koliko znate o kultnom statusu Brucošijade FER-a? Čemu se nadate? Na što želite da vas se upozori?
Ne puno, Artan Lili kažu da je bilo super. Nadamo se dobrom provodu, dobrom koncertu i ne, ne treba nas upozoravati, spremni smo na sve 🙂
Hvala vam! Za kraj, treba li publika nešto naučiti pjevati za Brucošijadu?
O da! Treba… Neki refren, po izboru, imamo ih malo.
