Veton Marevci: “Dirigiranje je poziv, a ne posao”

Veton Marevci (24) apsolvent je na studiju dirigiranja zagrebačke Muzičke akademije. Jedan je od predstavnika najmlađe dirigentske generacije. U dosadašnjoj je karijeri ravnao Zagrebačkom filharmonijom na više javnih nastupa te Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, a uskoro ga očekuje angažman u Slovenskoj filharmoniji u Ljubljani te Zadarskom komornom orkestru.

Zašto si odlučio upisati upravo dirigiranje?

Veton: Iako sam na početku srednje škole htio studirati fiziku, glazba je uvijek bila prisutna u mom životu. Ostvarivao sam dobre rezultate na državnim natjecanjima iz solfeggia, zbog čega sam jedno vrijeme razmišljao da upišem teoriju glazbe ili klavir. No, kada se približilo vrijeme odluke, pjevao sam u Prvom hrvatskom pjevačkom društvu „Zora“, koje je tada slavilo veliku obljetnicu pod vodstvom Bojana Pogrmilovića. On je zapravo osoba koja je, znao on to ili ne, zaslužna što sam odlučio upisati dirigiranje. Ne toliko zbog njegovog dirigiranja, koliko zbog fasciniranosti time da točno zna što želi dobiti od zbora, što želi čuti. Bio sam oduševljen kako se nakon samo nekoliko rečenica, nekoliko pokušaja  potpuno mijenja zvuk koji dolazi iz ansambla. Mama mi je rekla da sam jedan dan samo došao s probe i rekao: „Moramo razgovarati. Idem na dirigiranje.“

Kako izgleda prijemni ispit na studiju dirigiranja?

Veton: Spremanje za taj prijemni bilo je zahtjevno, a pomagao mi je jedan stariji kolega. Prijemni ispit je sigurno najteža stvar na studiju jer traje pet, šest dana. Ispituju se razne vještine: solfeggio, polifonija, harmonija, harmonija na klaviru, dirigiranje, sviranje partitura. Dirigira se neka repertoarna simfonija uz pratnju klavira. Osim toga, kandidat  nekoliko sati priprema jednu zborsku i orkestralnu partituru koje  onda svira pred komisijom. Također, dobije se klavirski izvadak i note a prima vista, dakle one koje vidimo prvi put i odmah ih treba svirati. Konačno, ispituje se literatura na način da se sviraju neke poznate teme simfonija koje treba prepoznati, a moramo znati i određene informacije iz povijesti glazbe.

Kako izgleda diplomski rad na studiju dirigiranja?

Veton: Kao i na drugim fakultetima, piše se diplomski rad, koji se treba i obraniti pred komisijom. Često je vezan za program diplomskog koncerta. Drugi dio je diplomski koncert, odnosno dirigiranje koncerta, na kojem također treba biti prisutna komisija.

Smatraš li da te tvoje fakultetsko obrazovanje dobro pripremilo za tvoj budući posao?

Veton: Studiranje mi je dalo široko i kvalitetno znanje iz raznih teorijskih disciplina. U tom smislu je Muzička akademija u Zagrebu zasigurno jedna od vodećih u Europi. Specifičan problem na mom studiju je što dirigenti najviše rade s pijanistima ili na način da se međusobno prate.

Trenutno si asistent dirigenta u Akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“. Što je točno tvoj posao?

Veton: Asistiranje u Akademskom zboru „Ivan Goran Kovačić“ više i ne doživljavam kao posao. Taj zbor je moja glazbena obitelj od kada sam čuo njihovu izvedbu Verdijeva „Requiema“ još u četvrtom razredu srednje škole. Tada sam znao da ću pjevati u tom zboru u kojem sam sada već sedam sezona. Nakon dvije godine sam uz pjevanje počeo korepetirati određene probe, a nedugo zatim su mi tadašnja uprava i dirigent zbora Luka Vukšić ukazali priliku te sam počeo voditi probe.  Danas imamo neki ustaljeni raspored gdje obično Luka i ja radimo svaki s jednim glasom u odvojenim prostorijama koje kasnije spajamo. Zbor raste godinama kvalitativno i kvantitativno, u to nema sumnje, funkcioniramo većinu vremena kao pravi švicarski sat.

Kako se pripremaš za dirigiranje koncerata?

Veton: To je jedan jako zanimljiv proces, koji me zapravo i najviše ispunjava. Lijep je osjećaj kada kompoziciju koju moraš dirigirati s vremenom sve bolje i bolje poznaješ sve do razine da se stvarno vrlo sigurno osjećaš pred sam koncert. Važno je djelo smjestiti u odgovarajući povijesno-sociološki okvir, potruditi se doći do raznoraznih informacija vezano uz djelo ili uz kompozitora u tom periodu njegovog skladateljskog opusa. Važno je poznavati materijal koji se dirigira iznimno dobro, analizirati kompoziciju s raznih aspekata gdje mi teorijsko znanje dobiveno na Akademiji puno može pomoći. Ipak, možda i najvažnije je da zadanu partituru odsviram na klaviru. Naravno, neke su neodsvirljive kompletne. U tom trenutku dolazi do izražaja tehnika i način sviranja partitura što smo kod dragog, pokojnog nam profesora Saše Britvića jako dobro naučili.

Sviram i razmišljam o liniji svakog pojedinog instrumenta, obraćam pažnju na zahtjevna mjesta za svakog izvođača, za koja znam da će se morati najviše ponavljati na probama. Na neki način pokušavam predvidjeti što se može dogoditi na probi i kako spremno reagirati i nastaviti mirno probu. Na kraju, ono što prati svakog dirigenta u spremanju nekog djela jest osobni pečat. Glazba je živa umjetnost, nijedna izvedba nije identična nekoj drugoj pa na taj način svaki dirigent uporno i ispočetka traži svoj mikrokozmos, kako bi to rekao moj profesor dirigiranja, slovenski maestro Uroš Lajovic.

Koliko traje prva faza, odnosno samostalno sviranje partiture?

Veton: Ovisi o tome koliko rano dobijem poziv za koncert. U našem poslu važno je biti fleksibilan i što ranije se naviknuti na nepredviđene, često i neugodne situacije. Kad sam bio asistent u Zagrebačkoj filharmoniji, velike kompozicije sam ponekad prolazio u samo nekoliko dana. No, iz takvih stresnih situacija čovjek puno nauči. Uostalom, retorika u ovom svijetu je vrlo jasna i jednostavna: Ako nećeš ili ne možeš ti nešto odraditi, sigurno će se pronaći netko tko može i želi!

Spomenuo si AZ Ivan Goran Kovačić i Zagrebačku filharmoniju. S kojim si još orkestrima dosad surađivao?

Veton: Zagrebačka filharmonija je svakako najveći i najznačajniji orkestar s kojim sam dosad surađivao. Nakon što sam dobio priliku dirigirati polovicu koncerta u hvalevrijednoj suradnji Akademije i Filharmonije, primio sam poziv da budem asistent dirigenta u Filharmoniji. U tih godinu dana odrađivao sam dosta proba s raznim programom, a dirigirao sam i izvedbama „Carmine Burane“, na kojima su osim Filharmonije, sudjelovali i solisti, AZ Ivan Goran Kovačić te Djevojački zbor „Zvjezdice“. To je pokrenulo druge angažmane. Ravnao sam Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Karlovačkim komornim orkestrom, s kojim bih jednom volio napraviti i veće stvari. Krajem prvog mjeseca ravnat ću Slovenskom filharmonijom u Ljubljani i Zadarskim komornim orkestrom. Surađujem i s HRT-ovim orkestrom i zborom od kraja prošle sezone.

Koje su razlike između suradnje s amaterskim i profesionalnim ansamblom?

Veton: Tu mogu više govoriti o zborovima, s obzirom da surađujem uglavnom s profesionalnim orkestrima. Pjevanje je za razliku od sviranja instrumenta nešto što svaki čovjek osjeti i isproba kroz život. Oni koji su malo više uspješni mogu početi pjevati u zboru, a s vremenom i taj amater može razviti vokalnu tehniku i osjećaj za muzikalnost koje krase profesionalne pjevače. Netko tko ima prirodno postavljen ton i lijepu boju glasa se može radom probiti i u profesionalne vode dok jedan violinist može postati profesionalni violinist samo ako uzme violinu i počne vježbati s nekoliko godina. Ne može biti prirodno talentiran violinist kad violinu ne nosi sa sobom kako svaki čovjek nosi svoj instrument – glas. Muzička ostvarenja do kojih se dolazi radom s profesionalnim ili amaterskim zborom ovakvog kalibra mogu biti stvarno nevjerojatnih razmjera . Velika, očita razlika je što se profesionalnom zboru treba puno  manje objašnjavati kako doći do nekog zvuka. Također, amaterski zborovi imaju manje koncerata, zbog čega je i njihov pozitivni naboj prije koncerta veći.

Smatraš li da mladi dirigenti u Hrvatskoj dobivaju dovoljno angažmana?

Veton: To je kompleksno pitanje na koje mogu odgovoriti i da i ne. S jedne strane, mislim da svi apsolventi ili nedavno diplomirani dirigenti dobiju barem nekakvu šansu. Međutim, upitno je je li u redu da ta šansa bude dana studentu dok još nema dovoljno iskustva. Iz tog razloga, zna se desiti da studente jednostavno bude strah, trema je prevelika pa se zbog nedostatka iskustva  spotaknu  već na prvoj pravoj prilici, zbog čega drugu ne dobiju ili ju dobiju nakon dugo vremena. Smatram da nijednu stranu ne treba kriviti zbog toga, ni studenta koji nije još dovoljno spreman,  ni orkestar kojemu ne treba nedovoljno spreman dirigent. Potrebna je i doza sreće kako bi netko mogao iskoristiti svoju priliku.

Smatraš li da možeš zadobiti autoritet, s obzirom na svoje godine?

Veton: Dirigent predstavlja autoritet, no ne onaj koji se veže uz neka stara vremena. Pozicija dirigenta zapravo se mijenja u skladu s režimima u kojima rade. Danas dirigenti ne shvaćaju svoj položaj kao apsolutistički. Takvi su danas endemska vrsta. Sada se naglasak stavlja na zajedničku suradnju. Uostalom, današnji glazbenici u orkestru su puno obrazovaniji i zvuk je puno bolji od onog prije četrdesetak godina. Svaki orkestraš ima svoju interpretaciju djela, a dirigentov je zadatak da vlastitu interpretaciju učini njihovom. Jedini autoritet je osobnost, kompletna ličnost.

Što ti je najteže u dirigentskom poslu?

Veton: Najteže mi padaju stvari koje nemaju veze s glazbom: dogovori, programi, administracija. Bude i na probama nekih neugodnih situacija. Svjestan sam da i sam pogriješim, nekad kažem nešto što nisam trebao. Sve je to dio mog odrastanja kao osobe i dirigenta.

Tko su tvoji dirigentski uzori?

Veton: Teško je reći uzor jer da bi mi netko bio uzor, treba biti više od lica na laptopu dok gledam snimku nekog koncerta. Nažalost  nisam imao priliku osobno upoznati velike dirigente. Ipak, najdraži dirigenti su mi Abbado, Carlos Kleiber, Karajan, Bernstein, Ricardo Mutti, Zubin Mehta…

Postoji li neko glazbeno djelo koje bi volio dirigirati?

Veton: Ne samo jedno. Postoji čitavo more, plejada takvih djela. Da imam sto života, ne bih ih sve mogao dirigirati. Na Akademiji sam najviše znanja stekao iz klasičnog, standardnog simfonijskog repertoara, a nadam se kako će opera i druge instrumentalno-vokalne vrste također postati dio mog repertoara. No, da moram birati samo jedno, mislim da bi to bila Beethovenova „Missa solemnis“.

S kojim bi ansamblom ili solistom volio surađivati u budućnosti?

Veton: Naravno da bi svatko volio raditi s najboljima, međutim, danas vrhunsku glazbu možete stvarati s mnogim ansamblima, ne mora to biti nužno Bečka filharmonija. Za mene je ogroman uspjeh već to što dirigiram po  Hrvatskoj, a zakoračio sam i u Slovensku filharmoniju, iako sam tek na početku karijere. Prilika se vrlo lako ukaže, ali u ovom poslu još lakše se zatvaraju vrata tako da u sve ulazim mirno, korak po korak. Nisam osoba koja živi u snovima i dalekoj budućnosti.

Svojevremeno si bio član klape „Voneti“. Kako baš klapa, s obzirom da si kontinentalac?

Veton: Klapa je najljepši period mog sazrijevanja. Iako službeno ugašena, privatno postoji i dalje. Postojala je sedam godina. Vrhunac je bilo osvajanje Državne smotre amaterskih vokalnih sastava u Bjelovaru. Tada smo odlučili da je najbolje da se raziđemo jer više nismo u mogućnosti održavati redovite probe. U klapi su bili Leon Košavić, jedan od naših najperspektivnijih mladih baritona, Marijan Monič, Tomislav Božičević i Ivan Šimatović. Oduvijek smo znali da će nas druge obveze razdvojiti, no htjeli smo raditi i pjevati više sebi „za gušt“ nego išta drugo.