Izvještaj – Chris Cornell u Lisinskom: Elegantnija verzija kvalitetnog rocka

Dočekao se i taj trenutak kada je jedno veliko svjetsko ime kao Chris Cornell zasviralo po prvi puta u našem malom Zagrebu. Na krilima novog studijskog albuma “Higher Truth” Cornell je doletio i održao nam lekciju. Možda da je doletio na krilima ljubavi ne bi skoro zaspala pred kraj koncerta, ali to ćemo gurnuti pod tepih, ipak je to bio Chris Cornell. Nemojte me krivo razumjeti, ne kažem da je koncert bio dosadan, bilo je odlično. Što bi uopće više trebalo očekivati od akustičnog koncerta u sjedećoj varijanti i to u Lisinskom nego poseban doživljaj glazbe koju slušamo? Pa nisu to ove moje barabe koje se deru za mikrofonom i prolijevaju pive po publici u znojnoj potkošulji. Ovo je svjetski događaj, jedna viša i vrlo elegantnija verzija rock glazbe. Jednom u životu se odlazi na ovakve koncerte.

Velika koncertna dvorana Lisinskog rasprodala se mahnitom brzinom od dva i pol sata nakon što su ulaznice puštene u prodaju, što je mnogim okorjelim fanovima i istinskim grungerima zadalo velike tuge, muke i glavobolje. Tko je bio, bio je. Tko je vidio, vidio je. Akustični koncert ovog rock velikana jest bio poseban, ali opet se ne bih baš usudila reći da je bio nešto najposebnije na svijetu.

Sve je započelo kako je i najavljeno. Satnica s najpristojnijim odstupanjem od  pet minuta za predgrupu i petnaest minuta za princa rocka. Fantastic Negrito u osam sati skromno se popeo na pozornicu i započeo s izvođenjem pjesama dok su poveće mase još uvijek neprestano ulazile u dvoranu i tražile svoje sjedeće mjesto. Pola sata šarmantne svirke prošlo je u trenu. Komunikacija s onim dijelom publike koji je na njih obraćao pozornost bila je ugodna. Između pjesama se jasno vidjelo da je netko učio hrvatski, a doživljaj velebnosti same dvorane učinilo je svoje te pridonio atmosferi. Fantastic Negrito bio je solidan uvod u večer pred nama. Svoj nastup je otvorio pjesmom Honest Man, koja me podsjetila na Seven Nation Army u izmijenjenom aranžmanu. Nakon toga je uslijedio Nirvanin cover Where Did You Sleep Last Night. Izdvojila bi još Lost In A Crowd kao jedan od boljih momenata za vrijeme izvođenja njegovog repertoara. Možda bi više preferirala da su se organizatori pobrinuli da sva publika bude već na svojim sjedećim pozicijama prije samog početka cjelokupnog programa. Smatram da je Fantastic Negrito zaslužio jednak tretman kao i glavna zvijezda večeri. Mislim da Fantastic Negrito energiju svoje glazbe iskrenije može prenijeti u nekim manjim prostorima. Iz nekog razloga sam ih cijelo vrijeme zamišljala kako sviraju u poluotvorenom zadimljenom baru negdje na ulicama New Orleansa mnogo godina prije mog rođenja.

Tek je devet sati, a publika skandira i doziva Chrisa Cornella na pozornicu. Njegova pojava izaziva ovacije, glazbenik silazi u prve redove i pozdravlja se s publikom. Sve je od samoga početka djelovalo vrlo opušteno i ležerno. Jedino mi činjenica da sam u Lisinskom i da su svuda oko mene nepoznati ljudi nije dozvoljavala da se u potpunosti opustim. Nastup je započeo pjesmom s novog albuma Before We Disappear, nakon toga smo se jednostavno prepustili jer je uslijedilo putovanje u glazbenom vremenskom stroju. She Can’t Change Me nastavila je, a nakon toga na red je došla obrada Bob Dylanove The Times They Are A Changin’ i to je bilo ono što me emocionalno dotuklo jer sam shvatila da bih mijenjala sve na svijetu da budem negdje drugdje u tom trenutku, ali to ćemo na stranu. Ako za vrijeme koncerta dosegnem barem jedan ovako emocionalan trenutak, smatram da je koncert bio i više nego uspješan.

Emocionalno se nastavilo s još jednom novom pjesmom Nearly Forgot My Broken Heart. Prije početka same pjesme Cornell je iskoristio priliku da publici skrene pažnju na talentiranog multi instrumentalista Bryana Gibsona koji mu je pravio društvo na pojedinim pjesmama. Svega je tu još bilo, izvlačenja prijatelja iz publike, odličnih prerada Zeppelina pjesmom Thank You, Princeova Nothing Compares 2 U i odličan mash up pjesme One s riječima pjesme Metallice na melodiju one U2. Izvodila se Seasons, Black Hole Sun i Say Hello 2 Heaven. Imali smo čak prilike čuti i You Know My Name koja je dio službenog soundtracka jednog od Bondovih filmova. Kako je vrijeme pretakalo pjesmu u pjesmu, ulazili smo dublje u osobne Cornellove trenutke, male razgovore s prijateljima i kolegama i sjećanja na one kojih više nema.

Voljela bih još samo da je izričitije i u samom Lisinskom za vrijeme ulaska u dvoranu posjetiteljima napomenuto da blicevi i kamere mobitela ili bilo kojeg drugog uređaja nisu dopušteni. Jasno mi je da svatko želi ovakvu noć zadržati u pamćenju što je dulje moguće, ali što smo postali u današnjem svijetu, nego robovi tehnologije i svojih pametnih uređaja. Iskrenije je ako se uspomena na ovakav koncert nosi u golom sjećanju. Sjećanje ne traje vječno baš kao ni ništa drugo na ovom svijetu.

Posebna je večer iza nas, odličan koncert gesla manje je više, predivan prostor i vrlo grandiozan zvuk s neizmjerno kvalitetnom izvedbom. Snaga Cornellovog vokala vrijedna je svakog divljenja i savršeno je ispunila prostor velike koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog odbijajući se o zidove malenih zvučnih hodnika u svakom od nas. Scenografija upotpunjena lightom koje je tokom cijelog koncerta diskretno oponašalo usporene otkucaje srca. Dva sata predviđenog repertoara obogaćeno je s još dvadesetak minuta bisa. Igralo se efektima, zabavljalo publiku anegdotama, zadanim taktovima pljeskanja. Chrisa Cornella smo čekali dugo, ali zaključila bih da se u svakom slučaju to silno čekanje isplatilo. Neka polu obećanja su pala, pa možda se u skorijoj budućnosti Chrisu Cornellu posreći još jednom da u rekordnom roku rasproda koncert u Hrvatskoj.