Izvještaj – Jesca Hoop: Glazba za udovice, usidjelice i druge žene koje čekaju
Neka vas ne brinu rezultati lokalnih izbora, Zagreb od jučer pripada Jesci Hoop. Kalifornijska kantautorica s manchesterskom adresom stigla je u Tvornicu kulture u pratnji multiinstrumentalistice Kirane Peyton i svoga gibsona. Mislim da na početku koncerta nitko nije ni slutio da će to biti više nego dovoljno da nas potpuno očara.
Jesca i crni country ili glazba za žene koje čekaju
Ova bijela vještica svoju glazbu opisuje kao eksperimentalni folk, ali meni sve to zvuči kao dobra stara americana. Iako je opus Jesce Hoop vrlo eklektičan, jučerašnji nastup bio je tematski i stilski povezana cjelina. Izvodivši pretežito pjesme s aktualnog albuma “Memories Are Now” i “Haunting My Dress” iz 2010., Jesca se predstavila kao izvrsna vokalistica i glazbenica jakog ženskog senzibiliteta. Detalji iz njezine biografije, poput onog da je bila dadilja Tom Waitsove djece, sjeli su jedan po jedan. Njezin glas stvoren je za morbidne uspavanke i sate provedene u stolici za njihanje na trijemu naših američkih snova. Glazba je to čekanja na smrt ili stranca u prolazu.
Utjecaj crnog countryja, kako ja slobodno prevodim goth americanu, iako nenaglašen, vidljiv je u njezinom radu. To je posebno uočljivo u pjesmama poput Songs of Old ili The Coming koje obilježava njezin složeni odnos prema vlastitoj religioznosti. To je crni country za žene i sve one koji ih vole. Čini se nepotrebnim naglasiti da je ženska kantautorica ženstvena, ali nešto je posebno u Jesci zbog čega se ta izjava ne čini suvišnom. Ona je istovremeno ranjiva i neustrašiva, a njezin je glas i karizma čine višom i jačom, nego što uistinu je. Dok pjeva, nešto je napušta, a to nije samo zvuk, niti samo dah.
Jescina praktična magija
Poput likova iz manje poznatih epizoda originalne “Zone sumraka”, ona se pojavila da nam pjevajući o svojim tajnama otkrije naše. Jesca nije došla održati koncert, ona je došla komunicirati s nama. Sve one tišine za vrijeme štimanja gitare, koje je ispunila riječima, bile su dio nastupa. Tako je Sleeping With You najavila kao pjesmu koja će vam pomoći da zadržite dečka, djevojku, muža ili ženu, a Tulip kao murder ballad. Pitala je pišu li Hrvati muder ballads, a glas iz publike odgovorio je: “No, we just murder.” Ovom prilikom ispravila bi neukog. Svi narodi, barem oni sa zapadne hemisfere, pišu balade o ubojstvima i neprirodnoj smrti. Neke hrvatske zabilježene su još u 16. stoljeću.
Baš nedavno sam ponovno gledala film “Practical Magic”. Nije jedan od najboljih filmova ikad, ali Stevie Nicks na soundtracku i Goran Višnjić kao bugarski zombie su vrlo dobri razlozi da se povremeno ponovno pogleda. Najbolji razlog je svakako Sandra Bullock u ulozi dobre vještice koja se pokušava uklopiti u banalnosti gradića u kojem živi. Bullock smo često gledali u ulogama dragih i duhovitih djevojaka iz susjedstva, a ovom filmu je u cijeli miks ubačena i magija. Mislim da je tako nekako Bog stvorio i Jescu Hoop. Osim svojim vokalnim sposobnostima, Jesca je sve prisutne osvojila svojom duhovitošću.
“For now you belong to me in the way storms make grey the sea”
Jesca je vrlo brzo pronašla način da se poveže s nama, iako joj nije legao hrvatski jezik. Vrhunac svega bilo je kada se na svoj račun našalila da je previše pričanja nekad uvali u nevolju. Jedan od hecklera tada je rekao da se to dogodi većini žena. Iako je pokušala ne trošiti energiju na to, dala je do znanja da nije trebao načeti tu temu. Ipak, uspjela je sve nasmijati i ne izazvati nikakav međunarodni sukob. Nastup je završila pjesmama Haunting My Dress te lažnim bisom na kojem je pjevala City Bird. Na kraju je ova žena, u kojoj je više konjskih snaga nego u Wovenhandu, bacila čini na nas a-cappella izvedbom pjesme Storms Make Grey the Sea. I sada smo njezini.
