Izvještaj – Moskau: Još jedan u nizu dokaza da se radi o najboljem domaćem underground bendu
Umjetnički kolektiv Moskau čiju jezgru čine tri Ivana (Trivana?) nastupio je još jednom u Zagrebu, ovog puta u AKC Attacku što se pokazalo kao odlična odluka budući da se mračna estetika samog benda odlično stopila s onom prostora u kojem su nastupali.
Stvari nisu izgledale najbolje u pola devet u Attacku budući da je prostor bio apsolutno prazan te se čak činilo da bi se moglo dogoditi nešto vrlo neugodno, no kako je vrijeme prolazilo i kada su se izvrtili Bowieji, Blixe i ostali mračnjaci, na bini su se pojavile mračne figure članova benda u vidno (ne)raspoloženom stanju. Posljednje izdanje Moskaua predstavilo je nešto drugačiji koncept albuma od prethodnog, naime, radi se o obradama gospela, nešto podosta neuobičajeno kada se radi o domaćim bendovima rock ili sličnog izričaja. Gotovo bi se moglo reći da su gospel i blues u Hrvatskoj elitistički žanrovi koji se sviraju u specijaliziranim klubovima te se na taj način odmiču od svojih prljavih i teških korijena, a samim time se i konotacije publike uz navedeno mijenjaju (kao što je sasvim evidentno iz ovog cijelog odlomka). Uglavnom neki domaći blues bend čine tri starčića ili pak sredovječna čovjeka sa Stratocasterom u ruci i Claptonom ili nekom drugom istrošenom blues legendom na repertoaru. Na svu sreću, Moskau nema nikakve veze s tim.
Zapravo, Moskau nema previše veze ni sa čim na domaćoj glazbenoj sceni, vjerojatno ni sami sa sobom. Prvi nastupi Moskau kolektiva kojima sam imao prilike svjedočiti prikazali su ih kao potpune divljake opčinjene vizualnom i soničnom estetikom Nicka Cavea, Blixe Bargelda i inih glazbenika, ne može se reći da je to sinoć izostalo ali je definitivno evoluiralo i postalo još mračnije i opakije, na momente gotovo i groteskno, tjeskobno i sjebano. Kroz večer odsvirali su covere legendarnih pjesama, našao se tu i John The Revelator, Ain’t No Grave preminulog Johnnya Casha, vjerojatno i najuspješniji cover večeri budući da su ga zaista maestralno aranžirali i potpuno “uhvatili” samu bit kulturološki besmrtnog Casha u vrijeme kada je kontemplirao vlastito postojanje i pripremao se za neizbježno.
Očito je da Moskau evoluira iz nastupa u nastup i bavi se temama koje nisu ni lake ni ugodne što im definitivno daje dozu prijeko potrebnog karaktera na našoj sceni ili čak glazbenoj sceni uopće. Osim impresija kolektivom kao takvim, jednostavno ne bi bilo fer ne spomenuti glavne aktere i idejne začetnike samog “projekta”. Ivan Laić već dugo je odličan frontmen, vokal ali i sama mimika su mu na vrlo visokoj razini i premda se tu i tamo čuje onaj dobri stari balkanski tvrdi engleski bilo bi jednostavno debilno zamjeriti to pa ćemo reći da dodaje dodatan šarm cijelom nastupu. Druga dva Ivana više su se pozabavila intrumentima i njihovim imitiranjem/maltretiranjem. Grobenski je izvodio odlične intrumentalne podloge na gitari, dovoljno jednostavne da se ne uništi sama srž nekog covera, no opet dovoljno zanimljive da se povremeno pogleda što radi. Gundić je… radio što već Gundić radi. Gundirao je. Već poslovično se na pozornici našlo previše ljudi – tako je ovaj put bio prisutan i zbor sastavljen od članova drugih bendova, povremeno su se dodavali i instrumenti poput klavijatura i harmonike, a sve to bilo je taman. Ni previše ni premalo, već sasvim dovoljno da zaokupi poveći broj okupljnih i utopi ih u valovima tjeskobe, gnjeva i sličnih emocija, a sve to dok imate osmijeh na usnama.
Lako je pretjerivati u izvještajima, biti preoduševljen atmosferom, biti pijan i tako si učiniti eventualno prosječnu večer boljom, no sve to na stranu, Moskau su održali koncert koji publika neće tako skoro zaboraviti. Odradili su sve što su mogli, začudili su, iznenadili i oduševili, a svaku od tih emocija vezali uz neku numeru ili više njih i upravo zato je naslov izvještaja takav kakav je. Moskau je stroj za atmosferu. Moskau je bend koji opetovano dokazuje svoju kvalitetu uživo i studijski. Moskau je najbolji underground bend nastao zadnjih desetljeća na ovim prostorima, a lišen je svih pretenzija. Moglo bi se diskutirati o eventualnim greškama i tipičnim kritičarskim pizdarijama poput analize svakog intrumentalnog dijela i uspoređivanja istog s bendovima iz prošlosti i sadašnjosti, no čemu? Dovoljno su iskreni u svojoj izvedbi da na prvi pogled postaje evidentno da se radi o originalnoj glazbi i u ovom slučaju, iskrenim coverima.