Izvještaj – Jastreb: Najbolje ikada
Sinoćnji nastup Jastreba u KSET-u je bio standardni spektakl. Light show, umjetni dim, plave lampe, pijanci koji spavaju na vratima videosekcije, pijanci koji stoje, pijanci koji sviraju… sve je bilo na svom mjestu.
Za razliku od prošlog nastupa u Francuskom paviljonu tijekom kojeg se iskristaliziralo da lider benda, Niko Potočnjak, može raditi apsolutno sve što poželi i pritom napuniti prostor, ali i zaintrigirati većinu, ako ne i sve prisutne. Premda je trenutna postava Jastreba na ovaj ili onaj način jajčanom vrpcom vezana za Seven That Spells i ostale egzibicije Posljednjeg Gospodara Atlantide, ne može se reći da se radi o istom bendu budući da je pristup glazbi nešto drukčiji, nije toliko direktan poput rada na Sevenima kada vam se gitarski rifovi i solaže jednostavno guraju niz grlo i tjeraju vas da ih progutate htjeli vi to ili ne. U ovom slučaju se radi o čistom prikazu moći na nešto suptilniji način. Moć je zaista jedina riječ koja mi pada na pamet kada treba opisati koncert na kojem standardna naporna zagrebačka publika vibrira zajedno s bendom, barem onaj dio koji je ciljano došao u KSET. Priznajem otvoreno da sam ponovno uspio zakasniti na koncert, no ne vjerujem da je to ikako naštetilo izvještaju budući da mi je ova cijela disertacija o “moći” pala na pamet upravo u trenutku ulaska u zadimljeni i neonski plavo obojani klub u kojem me utopio sonični val stvoren od tri gitare, sampleova, bubnjeva i već poslovično bezobraznog Rickenbackera.
Sam naziv pjesme Yggdrasil naslućuje da se radi o nečem dubljem od pukog stvaranja zvuka, o određenom stanju uma koje evocira. Vjerojatno previše trkeljam pizdarije budući da mi je lagano klimanje glavom naprijed-natrag poluzatvorenih očiju na navedenu pjesmu izazvalo neopisivu količinu satisfakcije, a to će i nastaviti činiti. Što god netko rekao o repeticiji i formi krautrocka kao takvoj, zaista je teško naći bolju žanrovsku formu za hipnotiziranje mase ljudi do te mjere da se na najmanju promjenu tona nakon desetominutnog mlaćenja cijela dvorana uzbudi. Slično onom efektu koji metalcoreaši imaju prije breakdowna uz bitnu zabilješku da je metalcore i rajcanje na breakdowne notorna abominacija. Ljutite se koliko god želite, ali istina je. Sve to na stranu, Yggdrasil je bio samo uvertira u koncert premda bi bilo urnebesno da je to i bio cijeli koncert.
Kroz cijelu večer svaki je član benda imao svoju priliku “zasjati na pozornici”, tako smo gledali višeminutne trance solaže na bubnjevima, uobičajeno mlaćenje gitare i vokalne sposobnosti Jeremya Whitea koje jednostavno nemaju premca te brojne druge delicije. Od svega sinoć odsviranog najviše je iskakala obrada neke prastare pjesmurine iz trinaestog stoljeća (napisao bi kako se zove, svaki put kada sam upitao članove benda kako se zove dobio sam jedno debelo “nemam pojma” ili “to ti je pjesma iz trinaestog stoljeća”). U njoj su Jeremyeve vokalne sposobnosti pokazale svu svoju raskoš. Jednostavno je teško ne nahvaliti nešto toliko briljantno.
Nažalost, opet ću izvještaj završiti s jednim velikim “nema smisla pričati o tome kako je bilo jebeno jer je bilo jebeno i ako ste bili tamo znate o čemu pričam”. Da. Bilo je baš tako.