Izvještaj – Toto: Obiteljska atmosfera u Domu sportova

Iako je zauzimanje prvih redova i ganjanje kapljica znoja svojih idola vrlo često želja većine koncertnih posjetitelja, postoje svirke koje treba gledati s vrha tribina. Ne zbog toga što idoli nakon ohoho godina na sceni na pozornici više ne izgledaju osobito reprezentativno, već zato što se s vrha najljepše doživi ritam pljeska i poskakivanja ostatka publike koje vam osnaži žmarce u trbuhu i nožnim prstima te dobijete želju obuhvatiti cijelu dvoranu u zagrljaj. Gurajući se sa ostalim fanovima grupe Toto u maloj dvorani Doma sportova, tugaljivo sam poželjela da je isti koncert bio održan u većem prostoru gdje ne bi bilo barijera za nesputano ispoljavanje euforije kojom me sinoćnja svirka ispunila.

Koncert na kojem su Steve Lukather, Joseph Williams, David Paich i Steve Porcaro Zagrebu prvi put uživo predstavili hitove iz svoje četrdesetogodišnje karijere bio je doživljaj kojeg ste mogli podijeliti i s djevojkom ili momkom, i s ocem i majkom. Neću lagati, bila sam uvjerena da je mlađa publika, uronjena u kulturu memeova i fenomena poput Stranger Things ondje došla prvenstveno čuti “najbolju pjesmu na svijetu” ili, u nešto složenijem slučaju, dati oduška svojoj ”posuđenoj nostalgiji”, no promatrajući kako pjevuši većinu Totovog opusa, skrušeno sam morala priznati da sam bila u krivu.

Koncert je započeo točno u najavljeno vrijeme, i to bez predgrupe. Nedovoljna zagrijanost publike osjetila se tijekom izvedbe prve pjesme, no već drugom, s oduševljenjem dočekanom Hold the Line, bilo je jasno da će idućih gotovo dva i pol sata Totov glazbeni “gulaš” nailaziti samo na ushićeno odobravanje. Prvi dio koncerta nastavljen je žešćom i razigranijom svirkom, a kao protagonisti za mikrofonom izmjenjivali su se Joseph Williams i Steve Lukather. Williams je ponajviše na Rosanni pokazao da još uvijek izvrsno barata svojim vokalom, a Lukatheru je pripala odgovornost odraditi pvi emotivni trenutak večeri sa melankoličnom I Will Remember. Bend je odsvirao i nekoliko novih pjesama, snimljenih za nedavno objavljenu kompilaciju “40 Trips Around the Sun”, a zbog njihove dopadljivosti i prepoznatljivosti unutar Totovog dosadašnjeg opusa dočekane su s jednako euforičnim angažmanom publike.

Energična svirka naišla je na zatišje u drugom dijelu koncerta u kojem je bend izvodio akustične verzije pjesama koje za svakog od članova imaju neko osobno, drago značenje. Prigodno ga nazvavši Storytelling, s publikom su započeli osobniju komunkaciju te podijelili priče iza nekih od svojih radova. David Paich, smješten iza klavira i pored stalka sa šeširima, započeo je komentarom o svojim splitskim korjenima, zaključivši “You are my people!'” I doista, atmosfera rock koncerta ustupila je mjesto doživljaju obiteljskog okupljanja, doduše s nekoliko tisuća rođaka, no ipak dovoljno intimnog da se podijele posebne stvari.

Tako je klavijaturist Steve Porcaro otkrio da je ideju za pjesmu Human Nature koju je otpjevao kralj MJ dobio kada mu se kći požalila da ju je udario školski kolega, a on se morao suočiti sa spoznajom o zbunjujućoj i neshvatljivo okrutnoj naravi ljudskog bića. Saznali smo i da je Holyanna Lukatherova najdraža pjesma, a pomak prema zadnjem dijelu koncerta označila je I Can’t Stop Loving You, ponizno priznata kao izazov za Williamsove glasnice, no ne i za romantične primjerke u publici.

Vrativši se žestokom tonu, Toto je pozornicu i publiku oborio sa Girl goodbye, Angelom, Lionom i drugim snažnim ritmovima, a posebno su oduševljenje izazvale Lukatherove instrumentalne dionice. “Stevo ubojica” bio je poklik osupnutog obožavatelja nekoliko redova iza mene, dok je drugi poslije gitarske solaže izjavio da je čuo sve što je trebao čuti u životu. Prateći glazbenici nisu ostali zakinuti za pažnju te su članovi benda više puta afirmirali njihovu svirku. Ne znam adekvatno dočarati kvalitetu onog što se čulo pa ću se samo referirati na još jednog susjeda iz publike: “Tako j****o sviraju!”.

Kulminacija večeri desila se nakon Lukatherovog poklika “Are you ready for THAT song?” i, sasvim očekivano, svi mobiteli bili su usmjereni prema pozornici. Skromnog sam mišljenja da ako vam se srcem ne rasprši radost kada čujete Africu, onda ga ni nemate. Osjećaj koji u meni ona pobuđuje podsjeća me na gledanje obiteljskih komedija devedesetih – radnja je otrcana, možda i besmislena, no likovi i mjesta su poznati i sigurni, prizori su šareni i neopterećeni, i vi se nađete poneseni vrtlogom životnog veselja. Toto je obzirno prihvatio ushićenje publike i koncert priveo kraju dugačkom verzijom tog hita.

Na povratku s koncerta zatekla sam se s koferom optimizma i nevinosti. Kao kada ste na obiteljskom ručku i nitko vas ne pita kako napreduje faks, već se samo zajedno smijete i obuzima vas titrava razdraganost i zahvalnost što ste u prisutnosti tih ljudi. Tijekom koncerta pored mene je stajao postariji gospodin koji je od prve do zadnje minute zadržao na licu uporan i iskren smiješak, i mislim da će mi to ostati najdraže sjećanje. Toto je svoju dugogodišnju bogatu karijeru Zagrebu predstavio sasvim solidnim glazbenim doživljajem prihvaćenim od publike različitih generacija, no vjerujem da se prava kvaliteta njihovog koncerta ipak krije u tome što će publika svaki dan iznova poželjeti posegnuti za šalicom njihove euforije i radosti.

Autorica izvještaja je Sara Tomac.