Izvještaj: Treći dan INmusic festivala nije donio kišu, ali ni ništa drugo
Dočekali smo i taj udarni i završni dan jedanaestog po redu INmusic festivala. Najveća radost organizatora i posjetitelja nevezana uz glazbena događanja bila je ta što nas je prve godine otkako pamtimo – kiša zaobišla. Parada je gotova pa smo pomalo tužni, za neke je vrijeme da prestanu odgađati povratak u surovu realnost. Drugi će pomaknuti osobne granice i nastaviti festivalsko raspoloženje na zadnjem danu Zagreb Callinga. Vikend je pred vratima, nema razloga za nezadovoljstvo. Ili možda ima?
Kad sagledamo širu sliku koju nam je INmusic nametnuo možemo krenuti u dva smjera sa zaključcima. Možemo biti jedna od onih čangrizavih, nezadovoljnih picajzli koja će rejđati i mrziti ovakve organizacije na prostorima Hrvatske jer sve je to tako ispod svjetske razine i razine ostatka festivala u razvijenijim zemljama Europe. Možemo se diviti apsurdu oko čepova, pljuvati po multi razvodnjenoj pivi, ne shvaćati kako netko može raditi nešto o čemu nema pojma kao što je to bio dio osoblja na festivalu, optuživati da se vijest o otkazanom nastupu Skunk Anansie namjerno odgađala kako bi se izbjegao povrat novca nezadovoljnim posjetiteljima, možemo INmusic proglasiti dnom dna iako smo svejedno iz godine u godinu tamo. Možemo čašu i dalje oko svega u svom životu smatrati polupraznom. Jadni mi.
Opet, postoji alternativa. Ona zdravija i prihvatljivija svakom umu koji shvaća da njegovo mišljenje ionako ne dodiruje sve te kotačiće koji se iz godine u godinu okreću i ovaj festival pokreću. Tri dana smo se zabavljali, smijali, plesali, partijali. Poslušali smo nastupe brojnih odličnih glazbenih sastava, otkrili nove bendove, upoznali brojne zanimljive ljude, sreli ljude koje nismo vidjeli godinama, nosili vjenčiće i koktel kišobrančiće u kosi. Kako bi nam pored svega toga moglo biti loše na INmusic festivalu? Bilo bi nezahvalno reći da nam je bilo loše.
Problem jest dublji i ako ulazimo tamo ovo će se pretvoriti u pravu raspravu epsko filozofskih razmjera. Kako ipak ne pišem novu Ilijadu na varijaciju INmusica nego samo izvještaj s festivala, ostavit ću se ćorava posla. Krenimo rešetati bendove koji ni trećeg dana nisu razočarali.
Atmosfera je bila uzavrela već tijekom dana, brojni posjetitelji došli su puno ranije na područje otoka Mladeži, šteta je prokockati činjenicu da smo usred neradnog dana na festivalu. Veselilo se, pilo i družilo već od pet popodne u mnogo većoj mjeri nego prethodnih dana. A Knockout Angle pa nakon njega Wilco otvorili su koncertna događanja. Nisam naišla na pretjerano oduševljenje kad se Wilco spominjao kao jedan od headlinera. Nakon koncerta brojni su se zbog takvog razmišljanja pokajali. Nakon koncerta čula sam samo riječi oduševljenja i hvale.
Huanastone
Ove godine smo na Balkan stageu, osim nekolicine domaćih bendova, mogli upoznati i otkriti brojne švedske bendove koji su se već od samog početka koncertnih događanja redali na stageu. Za vrijeme nastupa indie mezimaca The Kooks na Main stageu, Šveđani Huanastone zabavljali su manji dio publike na Balkan Goes North stageu. Ugodna buka zabavljala je nekoliko grupica okupljenih dok su svi ostali vrludali glavnom šetnicom. Bend je zvučao odlično i snažno te svojim zvukom pružao ugodnu kontru laganim indie rock zvucima koji su dopirali s druge strane.
The Kooks (Piše: Marta Lučić)
Nakon Wilca kojeg zbog preuranjenog termina nisam uhvatila, zadnju zanimljivu večer načinju i Kooksi koji su prvi put zasvirali u Hrvatskoj. Očekivala sam i više publike, ali bez obzira na broj okupljenih vladala je ugodna atmosfera što je značilo da su se pjevale pjesme, a prostora za ples i normalno kretanje je također bilo. Koncert je otvorila Seaside, a uskoro je uslijedio i hit Always Where I Need To Be što i čini ono po čemu su Kooksi prepoznatljivi – pjevne melodije u zaraznim indie aranžmanima. Balans da ne ispadaju sladunjavi postizali su time što su svirali mnoge nove hitove. Himničkoj Around Town ipak je nedostajalo malo više elana, iako se radi o pjesmi koja sama po sebi zvuči jako festivalski. Vesela publika i melodije koje vraćaju u bezbrižnije (srednjoškolske) dane učinili su ovaj koncert kvalitetnim iskustvom, iako se u jednom trenutku sve malo razvodnilo. Možda samo zato jer nisam ispratila njihove nove materijale kojih je bilo mnogo na setlisti. Kvalitete je bilo, ali nije bilo to malo magije koja bi sve povezala u skladnu cjelinu.
Žen (Piše: Marta Lučić)
Iako sam samo uspjela uhvatiti djelić magične ženijalne atmosfere s Hidden stagea, mogu s pravom tvrditi da se radi o još jednom izvrsnom koncertu. Skupilo se dosta ljudi unatoč činjenici da je u to vrijeme svirao Yeasayer. Žen je omađijao prisutne svojim sanjivim, ali snažnim melosom i divnim osvježenim vizualima. Uhvatila sam snažnu izvedbu slavonske bajke za kraj, lijepu post rock lekciju o gramatici i hrvatskom jeziku. Još jedan pokazatelj da ne treba zanemarivati domaće snage na velikim festivalima kao što je ovaj bio.
Yeasayer
Usudila bih se reći da je nastup Njujorčana Yeasayer za mene bio jedan od najboljih trenutaka zadnje večeri INmusica. Zarazna kombinacija elektro elemenata s indie rock i plesnim dionicama mamila je osmjehe velikog broja okupljenih pred OTP World stageom. Izvodili su se materijali sa sva tri albuma, a svaka nova izvođena pjesma izazivala je ovacije. Basista se brinuo za animiranje publike tijekom pjesama, a ugodna ćaskanja između pjesama izazivala su razdraganost. Svjetlosne instalacije pratile su ritam pjesama i dodatno zabavljale odlično raspoloženu publiku.
PJ Harvey
Grandiozan i vrlo svečan početak koncerta opravdavao je očekivanja vezana uz osebujnu glazbenicu. Politička pitanja, arhitektura i umjetnost vješto ukomponirani u glazbu nešto su što se ne smije propustiti. Od prvog takta uvodne pjesme bila sam zadivljena bendom, njihovom izvedbom i popratnim vokalnim dionicama. Njihovo predivno višeglasno praćenje podiglo je koncert na višu razinu. Sama PJ Harvey vokalno je dobro i u sebi svojstvenoj maniri izvodila hitove. Ne mogu reći da sam izrazito oduševljena koncertom, možda bi ju radije slušala u nekoj dvorani, u svakom slučaju u zatvorenom prostoru. U mojoj glavi bi u Lisinskom to sve dobilo pravu notu savršenstva. Ova izrazito talentirana glazbenica svojim je nastupom na INmusicu privukla jako velik broj ljudi. Kako sam se odmicala od prednjeg dijela publike, primijetila sam kako mnogi posjetitelji sjede slušajući koncert. To je ono što je nedostajalo. Stolice. Glazbeni spektakl koji se treba gledati iz sjedećeg položaja.
Gustafi
Veselje za kraj dogodilo se na Balkan stageu. Koncertni program festivala zaključila je ležerna i energična fešta Gustafa koji su još nastavili lagano sviruckati i nakon predviđenog vremenskog okvira. Okupljeni su se tako dobro zabavljali da to nikome nije smetalo. Euforija i oduševljenje prosipalo se na sve strane. Najveće hitove Gustafi su sačuvali za kraj pa su tako one savjesne i odgovorne radne ljude s otoka Mladeži ispratili zvuci Ka Di Su Ta Vrata i Nebo Je Žuto A Sunce Je Blu.
Preživjeli smo jedanaesto izdanje INmusic festivala. Neki s predivnim sjećanjima, neki s okusom gorčine. Mogle su se neke situacije izbjeći, a neke puno spretnije odigrati, no stara narodna ionako kaže da čovjek uči dok je živ. Bilo bi ružno reći da nam nije bilo dobro i da se nismo zabavili, iako nas potiho prati taj podmukli osjećaj nezadovoljstva. Ne toliko ni zbog otkazanog koncerta, više zbog nekih drugih tehničkih stvari.
Kako se može dogoditi da zaštitar drugog dana festivala Silent party program prekine iz čista mira prije njegovog službenog završetka? Zašto neki djelatnici šanka ne toče pića u čašu do kraja? Zašto djelatnici u kućicama za punjenje ne znaju da je posjetiteljima omogućeno plaćanje određenim kreditnim karticama? Zašto djevojka u kućici za povrat novca ne vraća polog od 10 kuna koji smo uredno platili za karticu i koji nam je trebao biti vraćen? Sve redom pitanja na koja odgovore nećemo dobiti. INmusic je za mene još uvijek festival s potencijalom koji nikako da se dostigne. Radi se na dostizanju tog potencijala, ali vrlo sporim, puževim koracima.
Dobili smo nove ukrase, nove sadržaje poput Guitar Hero natjecanja, Tesla Tower s opusom Bowiea – sve je to odličan korak unaprijed, no nije dovoljno jer znam da može puno bolje. Festival je poslužio svrsi, zabavila sam se, smijala, otkrila odlične nove bendove i uživala u svirkama onih dobro mi znanih, ali i dalje iz godine u godinu očekujem više. U iščekivanju Godota do sljedeće godine, a onda se možda i vidimo u prolazu utopljeni u veselu festivalsku gomilu.