Izvještaj: Vikend u Rijeci sa Sarom i Vlastom
Prošlog su vikenda u Rijeci nastupale mlade snage hrvatske glazbene scene. Sara Renar je s bendom zasvirala u kafiću Nad urom, dok je noise punk trojka Vlasta Popić svirala pred kultnim, no polupraznim Palachom.
Sara Renar jedna je od vodećih ženskih vokala na hrvatskoj glazbenoj sceni, ovogodišnja je dobitnica glazbene nagrade Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu, a još se priča o njezinom nastupu u Spaladium Areni, kada je pred mnoštvo izašla sama s looperom i oduševila izvedbom pjesme Jesen. Rijeka je tu njezinu priču dočekala sedamnaestog dana mjeseca travnja u nešto drugačijem ambijentu. Sara i njezin bend svirali su u popularnom riječkom kafiću „Nad urom“ koji zadnjih godina ima tendenciju dovoditi zanimljiva glazbena imena. Zanimljivo je kako nije odabrano nešto alternativnije poput Palacha, Kluba ili Života, ali u svakom slučaju, osim što je ulaz bio besplatan, također je bio jedinstven nastup na petom katu zgrade na samom riječkom Korzu.
Kao predgrupu i zagrijavanje imali smo priliku čuti slatki riječki duo Alba&Leo koji su u polusatnom nastupu dali pravu akustičnu poslasticu. Alba ima fantastičan, primamljiv glas koji može nevjerojatno poslužiti kao instrument, dok se Leo na gitari savršeno razumije sa svojom partnericom dok sviraju pjesme poput Come Together ili Treblebass. Snalaze se u dosta žanrova i zbilja su bili lijepa uvertira u ono što je slijedilo.
Sara je, kao što smo spomenuli, u Rijeku došla s punom bendovskom postavom. Bend joj daje posebnu draž, jer osim rockerskog štiha, možda i njoj samoj daje više samopouzdanja znajući da još netko stoji iza nje. Koncert je započet s jednom obradom i to, meni osobno, vrlo iznenađujućom. Sara je uz pomoć loopera izvela svoju verziju pjesme Ona se budi koju potpisuju Šarlo Akrobata, jedan od najboljih glazbenih sastava s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Njezino ponavljanje stihova „ona nema nikoga“ pokazalo je koliko stvari mogu biti jednostavne, a opet zanimljive i drugačije. Pjesme stara preko 30 godina izvedena je u posve drugačijem tonu, a opet je zvučala tako svježe i zavodljivo kao da je prvi put. Odličan odabir pjesme i uvod u početak nastupa. Odmah potom priključuje se bend i počinje Jesen. Uz efekte klavijatura, beatova i gitare Sara je polako tonula u svoj jesenji svijet. Višeglasje koje je prisutno ispunjavalo je cijeli koncertni prostor i davalo osjećaj tuge i samoće, a kako je sama Sara navela da je razlog pisanja takve pjesme bio prekid, jasno je kako su druge emocije bile isključene.
Nakon tuge dolazi borba, a to je nagovijestila sljedeća pjesma pod nazivom Termopil, pjesma je s prvog albuma i jedan od favorita što se tiče live nastupa. Lagani početak pjesme kasnije izrasta u „sjećanje na nas“ i rasturajuću solažu na gitari. Mamurluk je pjesma s kojom smo se svi susreli u jednom razdoblju svojeg života. Vrlo živopisna, smiješna i ironična pokazuje koliko Sara shvaća brige današnje mladeži. Sredina koncerta protječe u nešto opuštenijem tonu i Sara se ponovo vraća na zadnje izdani EP. Na pjesmi Ljubav gostuje Barbara Munjas, no nje nažalost nije bilo u Rijeci, ali ono što smo čuli sasvim je lijepo isporučeno uz pomoć cijelog benda i loopera koji je postao neizostavan za skoro svaku Sarinu pjesmu. Opet čujemo neprestano ponavljanje stihova „ne znam dal’ je želim“, nakon kojeg se priključuju gitara i bubnjevi, a sve zaokružuju magične klavijature Zdeslava Klarića.
Zatim na red dolazi pjesma koja nosi naziv prvog albuma. Djeca je lijepa i nostalgična pjesma koja govori o djetinjstvu i odrastanju, a live verzija razlikuje se od studijske po nešto intimnijoj izvedbi. Na sceni dominiraju Sarin glas i klavijature, a sve me uvelike podsjetilo na izvedbu pjesme Pjevač Beatlesa i Stonesa od Pipsa. To je svakako bio jedan od vrhunaca nastupa, a nakon toga Sara uzima gitaru i do kraja koncerta (uz iznimku pjesme Razmak sa zadnjeg EP-a) svira Broj, Daj mi, a sve nas pozdravlja s Bok koji se također razlikuje od studijske verzije po tome što je je malo razvučena. Pjesma počinje sporo i sjetno, ali daljnjim razvijanjem dolazi do trenutka kada sve više počinje ulaziti u psihodelične vode.
Jedino što bi moglo biti kritizirano je sama dužina nastupa. Istina, broj izdanih pjesama još nije dovoljno velik pa da očekujemo višesatne nastupe, a moguće da se rješenje problema nalazi i u tome što se sviralo na prostoru koji primarno ne služi za koncerte. Sara Renar i bend nisu ponudili nikakav spektakularan nastup, a to se od njih niti ne bi trebalo očekivati. Vidljivo je da Sara više preferira intimu, osobne tekstove, bez puno kompliciranja i miksanja desetke instrumenata. Sposobna je odrađivati nastupe sama ili s bendom, što joj svakako donosi dimenziju više i mogućnost prilagođavanjima u prostorima u kojima svira, a ponašanjem na sceni i pristupom prema glazbi, njezina karijera može imati samo uzlaznu putanju.
U subotu, 18. travnja, u riječkom Palachu održao se odličan koncert u kojem su se izmijenile stotine emocija, gitarskih riffova, bas dionica i luđačkih lupanja po bubnjevima. Postoji stotine načina da buka zvuči dobro i drugačije, a to vam nitko na ovim prostorima ne može bolje isporučiti od varaždinskog benda Vlaste Popić i beogradskog Mnjenja. Ne znam koliko su Riječani naviknuti odlaziti na koncerte kada, možda, prvi put čuju za izvođače, ali očekivao sam puno više od grada koji kaže da voli glazbu koja je alternativa, drugačija, originalna, iskonska, ogoljena do srži… Sumnjam da bar za jedan od ovih bendova nije čulo barem stotinjak ljudi u Rijeci. Siguran sam da svi koji nisu došli imaju dobre isprike – cijena ulaznice (20 kn), mogućnost da padne kiša, Palach je predaleko od Drenove, dogovorena cuga s frendom – jer su u svakom slučaju oni izgubili.
Vlasta Popić došla je u Rijeku na krilima novog albuma „Kvadrat“ koji je produkcijski i svirački barem jednu razinu iznad prvog. S Mnjenjem nisam bio upoznat prije ovog koncerta, ali znatiželja me odvela nešto prije 23 sata u Palach. Dečki su već bili na pozornici pred mizernim brojem ljudi, ali što je najbolje, činilo se da njih nije briga. Pjevač Miloš Stošić bio je u prvom redu, okrenut prema svojem bendu i jednostavno se derao iz sve snage. Priznajem, malo toga sam razumio, ali činilo se efikasno. Smatram da ako ostaneš na takvom, najblaže rečeno hardcore punk koncertu do kraja i plješćeš nakon svake pjesme, onda u tom slučaju je bend ostavio ‘sebe i sve’ na stejđu, bez da su trepnuli na desetak ljudi. Eksploziju basa, gitare, bubnjeva i vokala gledali smo u gotovo svakoj pjesmi do kraja i nevjerojatna je količina energije kojom dečki zrače.
Nakon njih možda se nadobudno očekivalo prostorno popunjenje, ali možda je bilo previše za očekivati da Riječani u većem broju dođu na Varaždince nego na Beograđane. Ipak, dogodilo se to i na sveopće oduševljenje Tena Rak, Ivan Ščapec i Dimitrij Petrović izlaze pred tridesetak ljudi odraditi ono što najbolje znaju. I tu ću prestati priču i razočaranje s brojem ljudi na koncertu jer nakon početka više ništa nije bilo bitno. Njihove pjesme su većinom kratke i brze, teško ih je dovoljno dobro percipirati u tih nekoliko minuta, koliko bi htio da to traje sve duže i duže.
Bez ikakvog okolišanja može se reći da su dostigli one s kojima ih se često uspoređuje (Repetitor), ali zvukom nisu toliko slični koliko im se predbacuje. Imaju svoj stil, a najviše su nam ga pružili s pjesmama Ako nisam dobra i Tržište. Prvonavedena numera zvuči kao na albumu, ali nekih deset puta bolje. Dolazimo do paradoksa kako nešto može zvučati toliko isto, a toliko bolje. Sigurno pojačala doprinose tome, ali najviše energija članova benda. Svaki u svom filmu, svaki rastura na svoj način, i teško se može naći osoba koja ostane ravnodušna. U svemu tom još nađeš ritma, gitara u početku zvuči plesno, da bi se sve kasnije razvilo u već prije spomenutu veličanstvenu buku, no s razlogom jer „ako nisam dobra, šta ćemo onda?“.
U početku je bilo manjih problema sa zvukom, bas se u prvim redovima uopće nije čuo, ali na sugeriranje dobrog čovjeka iz prvog reda sve je sređeno. Također, gitara je bila malo preglasna pa je i ta stvar sređena. U ovom slučaju nitko ne bi imao ništa protiv da sve bude još glasnije. Tržište je nešto drugačije koncipirano, ali počiva na istim temeljima. Bas i gitara odigraju fantastičan uvodni dio, a negdje na sredini kao da netko počinje pojačavati zvučnike pa do kraja pjesme dolazimo u „slobodno stanje“. Cijeli drugi album mračniji je od prvog, pa su dijelovi koncerta u kojima su svirane Ataksija i O vodi poprimili psihodelične elemente u kojima samo zatvoriš oči i slušaš, jer sve oko tebe je distorzijska buka i vokali Ščapeca i Rak. Pjesme s prvog albuma savršeno su se uklopile u smjer kojim Vlasta želi ići. S Nova, Vampirima, Djecom i ostalim pjesmama s prvog albuma nastavili su koncert i donijeli još živosti među odabranu ekipu koja je bila vidno oduševljena mladim snagama sa sjevera.
Tijekom koncerta dobio sam potvrdu od prisutnih da dugo nismo slušali ovakav bend uživo i da ih ništa ne treba obeshrabriti u daljnjoj glazbenoj karijeri. Nitko na kraju ne treba biti nezadovoljan – Vlasta se predstavila Rijeci, svaki pljesak nakon pjesama bio je iskren i pozitivan, svako plesanje bilo je radi njihove glazbe i „obojene“ buke koju proizvode, a sve ostalo doći će kad se promijeni mentalni sklop ljudi koji vole ovaj žanr, ali imaju sto drugih razloga zašto ne doći i podržati ga. Voljeti ovakvu vrstu muzike ponekad je teško, nije za svaku priliku, ali previše se ljudi kune u r’n’r da bi ga na kraju izdalo iz tko zna kojih razloga. Za dva tjedna u Rijeci će se održati Kvarnerfest, rošada svega i svačega, a cijena ulaznice će biti gotovo duplo skuplja. Kako promijeniti tretman rock glazbe u javnosti kada će se pola takozvanog rockerskog grada tada spustiti na dokove i uživati u Bešliću, Severini i Ivanu Zaku. Ako smatramo da je rock kultura i da publika zaslužuje mnogobrojnije i što različitije koncerte u klubovima i na festivalima, zašto stagniramo i šutimo kada je najpotrebnije podignuti glas? Ili samo štedimo glas za šatorske proslave potonulog grada?
