Janica Tomić: “Nijemi film je arhaična forma, ali i takve inspiriraju suvremene filmove”
Da su film i modernost u neraskidivoj vezi zna jubilarni PSST! Festival nijemog filma koji je toj sponi posvetio ovogodišnji temat. Dr. sc. Janica Tomić koja je bila najposvećenija upravo tom dijelu festivala razjasnila nam je međusobne utjecaje ovog snažnog medija i velikih promjena u načinu života ljudi te preporučila ostvarenje nijemofilmske kinematografije koje se može vidjeti unutar festivala.
Što je potaknulo Vaše zanimanje za filmom i modernosti?
Zanimljiva su mi širenja područja interesa povijesti filma, sjecišta filmske i kulturalne teorije. Neke teorije su fascinirane medijem i njegovim društvenim učincima do mjere da ih se može nazvati i ”filmskim teorijama modernosti”. Ti tekstovi su često i odlično štivo, od onih s početka 20. st do danas, imaju spekulativnu energiju i kritičku perspektivu kakvu priželjkujemo od teorije.
Film je, među ostalim, bio refleksija modernosti, no radi li se tu samo o korelaciji ili je taj odnos dublji? Je li film utjecao na modernost, tj. konkretnije, je li film pomogao izgraditi koncept modernosti?
Definitivno. Film je viđen kao proizvod, ali i agens fenomena modernizacije, masovnosti, tehnološke reprodukcije, komodifikacije, distrakcije, perceptivnih mijena i sl. Ispreplićući film i iskustvo urbanog moderniteta, Siegfried Kracauer je npr. zaključio da ulične gužve i tempo velegrada predstavljaju samu bit filma, slično Walteru Benjaminu: „Film odgovara dubokim promjenama percepcijskog aparata; promjenama koje u mjerilu privatne egzistencije doživljava svaki prolaznik u velegradskom prometu, a u historijskom svaki građanin svake zemlje.“ Osim toga, vizije filma kao novog vizualnog esperanta i nositelja društvenih promjena su opsjedale njegovu ranu recepciju. Konačno, i u malim kinematografijama s periferije, film je prenosio i prevodio iskustvo modernosti na svoje vernakularne ili lokalne izvedbe, služeći kao mjesto refleksije o tom sveprisutnom iskustvu i novim oblicima svakodnevice.
Što biste svakako preporučili publici da pogleda?
Osobno preporučujem originalne nijeme filmove, počevši od Čovjeka s filmskom kamerom (1929), zbog rijetke prilike da se vide na velikom platnu i uz živu glazbu. Ovo je i možda i jedinstvena prilika da se u kinu pogleda cijeli film Dr. Mabuse, kockar (1922), antologijsko uprizorenje modernih paranoja u liku poremećenog psihoanalitičara koji stoji iza tehnologije, burzovnih prevrata i drugih neuprizorivih temelja modernog svijeta.
Najmlađim kino posjetiteljima, koji mogu slobodno povesti i starije, bi preporučila brazilski animirani film Dječak i svijet (Menino e o mundo, 2013.) Film je inovativan na razne načine i eksperimentira redukcijom dijaloga koju nadoknađuje eksplozijom glazbe i vizualnošću. Laureat niza festivala, osvojio je i Grand Prix na Animafestu 2015, nagrade žirija i publike za najbolji film u Annecyju pa i nominaciju u za Oscara 2016.
Kakvu ulogu nijemi film igra u današnjoj kinematografiji? U kojoj zemlji je najzastupljeniji i ima li nijemi film svrhu u obrazovanju mladih autora kao i same publike? Kome on može biti privlačan iz današnje perspektive?
Nijemi film je arhaična forma, ali i takve inspiriraju suvremene filmove, pa i dugometražne igrane, od Finske do američkog nezavisnog ili mainstream filma. Cijeli je dijapazon primjera, od hommagea klasicima nijemog filma, do preuzimanja nekih ili svih konvencija. Da bi približili i oglasili nijemi film i široj publici, PSSST! organizira radionice nijemog filma za mlađu publiku, a prikazuje u popratnom programu i suvremene filmove inspirirane nijemim filmom, odnosno filmove koji eksperimentiraju s filmskim zvukom, kao što je Dječak i svijet.
Primate i filmove koji nisu primarno nijemi, no autori dopuštaju uklanjanje zvuka. Koliko je drastičan taj potez? Ima li neki primjer filma čija promjena Vas je posebice iznenadila ili oduševila?
Za filmove koji se na PSSST!-u prikazuju u natjecateljskom dijelu programa može se reći da su inspirirani prikazivačkim praksama nijeme kinematografije. Rane su živopisne filmske prakse uključivale npr. standardna plagiranja “uspješnica” konkurentskih filmskih kompanija, brikolažiranja filmova i druge oblike manipulacije koji relativiziraju današnje shvaćanje filmskog djela, a podsjećaju i na tehničko-estetske manevre kasnijeg eksperimentalnog filma. Autori, naime, mogu poslati na PSSST! i filmove za koje misle da će funkcionirati bez originalnog zvuka, a uz pratnju žive glazbe koja prati nijemu projekciju. Ja nisam sudjelovala u izboru tog dijela programa, ali zanimljiv mi je komentar ovogodišnje selektorice Petre Belc: ”ove godine u konkurenciji nema niti jednog “pravog” nijemog filma, već smo ih sve odlučili ušutkati i jednoglasno zaključili da je eksperimentalno jedino/novo normalno.”
Program PSSST! Festivala možete pročitati na linku.
