Kazalište Tvornica lutaka: “Ljudi gube vjeru u ljude; osvrnite se i pogledajte možete li kome pomoći”

U ovim ludim vremenima, dobre vibracije prijeko su nam potrebne. Tako nas je na božićno jutro razveselila hvalevrijedna gesta ekipe iz Kazališta Tvornica lutaka i svih ljudi dobre volje koji su odlučili poći pred Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj, Kliniku za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević te bolnicu u Dubravi, i veselim kostimima poznatih likova iz crtića razveseliti mališane, ali i zdravstvene djelatnike koji danonoćno žrtvuju sebe za dobrobit svih nas. U ovome događaju sudjelovalo je tridesetak ljudi, a o samoj inicijativi i doživljajima odlučili smo popričati s poznatim hrvatskim redateljem i voditeljem kazališta Marijom Kovačem i lovkinjom Moranom Zibar.

Kako je započela vaša suradnja s Kazalištem Tvornica lutaka?

Morana: Nije to zapravo suradnja, ja sam samo vjerna obožavateljica. Kad mi je kći dovoljno narasla, krenuli smo na njihove predstave. Sebično priznajem da je vodim kao alibi jer je prvenstveno meni zabavno gledati ih. Ali ni ona se ne buni, naprotiv. I Mario Kovač i Petra Radin privatno su mi prijatelji i jako ih cijenim, pa mi je Tvornica lutaka zato još i draža.

U ovim je trenucima osobito lijepo vidjeti kada ljudi mare za druge, ponajviše one kojima su pomoć i nada najpotrebniji. Kako ste došli na ideju da djecu u Klaićevoj obradujete kostimima i plesom?

Mario: I inače u ovo doba godine Tvornica lutaka posjećuje dječje odjele bolnica u želji da barem malo oraspoložimo male pacijente, no ova godina je specifična zbog pandemije i potresa pa smo odlučili napraviti malo jaču akciju; pozvati više prijatelja, kupiti darove za djecu, ispeći kolače za medicinsko osoblje i starije pacijente te obići, uz Klaićevu, i Kliniku za infektivne bolesti „Fran Mihaljević“ i bolnicu u Dubravi zbog svega što one predstavljaju u ovim teškim vremenima.

Morana: Obilazak dječjih bolnica za blagdane i uveseljavanje malih pacijenata te osoblja već je tradicionalna akcija Tvornice lutaka, iako nikad nije bila ovako masovna. No ova godina tražila je nešto veće i posebnije. Oni su pozvali, ja sam se odmah odazvala, kao i svi ostali – i to je to.

Koliko vas je tome prisustvovalo?

Mario: Nisam brojio, ali okupilo se tridesetak ljudi: glumci, glazbenici, kostimografi, scenografi, prijatelji kazališta. Svatko se maskirao u neki lik iz dječjih knjiga, predstava i crtića te smo uvježbali pjevanje nekoliko prigodnih pjesama kako bi nas mogli čuti i oni koji ne mogu ustati do prozora ili vrata.

Morana: Nisam sigurna, bili smo dosta raspršeni, ali negdje oko trideset. No bez brige, pazili smo i druge i sebe. Bili smo jedna odlično organizirana šarolika skupina, a bolnice su unaprijed znale za naš dolazak.

Kako su djeca i zdravstveni radnici reagirali na vaš dolazak? Je li bilo suza (radosnica naravno)?

Mario: Naravno da smo unaprijed nazvali ravnatelje bolnica i dogovorili protokol, u nijednu bolnicu nismo ulazili već smo uglavnom bili u dvorištima ili ispred, a pacijenti i osoblje su nas gledali s prozora i balkona. Reakcije su bile izuzetno pozitivne, jedni drugima smo pljeskali, mahali, smijali se i plakali istodobno. Najpotresnije je bilo u zaraznoj bolnici gdje je jedan dječačić pružao ruke prema Štrumfovima, nema tko nije zasuzio u tom trenutku.

Morana: Ispod svoje ogromne Garfieldove glave nisam mnogo vidjela, ali primijetila sam iznenađena i nasmijana lica na prozorima, na vratima, na krovu bolnice u Dubravi, i puno mahanja i međusobnog bodrenja i čestitanja blagdana. Mislim da je suza od ganuća više bilo s naše strane.

Kako su građani reagirali na vaš angažman?

Mario: Iako obično ovakve akcije ne radimo javno, već bolnice posjećujemo u dogovoru s osobljem, među sudionicima je bilo i nekoliko novinara koji su pozvali kolege, pa je akcija popraćena i medijski. Nakon toga nam se spontano javilo stotine, možda i tisuće građana s podrškom i pohvalama.

Morana: Ako mislite na slučajne prolaznike, njih i nije bilo mnogo vani na božićno jutro. No svi koji su naišli pozitivno su reagirali. Svima je trebalo nešto tako djetinje blesavo, iskreno i potpuno suprotno od situacija s kojima smo svakodnevno suočeni, da ih na trenutak zaboravimo. Bacivši pogled na portale, ostala sam gotovo šokirana što su i internetski komentari bili pozitivni. Ni spomena o partizanima i ustašama, HDZ-u i SDP-u, za što sam mislila da je nemoguće!

Što ćete najviše pamtiti s ovog događaja?

Mario: Energiju zajedništva. Nije bilo bitno tko što radi i čime se bavi inače. Osjetilo se kako smo se okupili s dobrom namjerom i s pokušajem da nekako olakšamo ova izrazito izazovna vremena. Osjećali smo se kao likovi iz one Ezopove basne „Cvrčak i mrav“ jer smo svojom pjesmom pokušali pomoći pacijentima da prebrode teška vremena i pružiti potporu medicinskom osoblju koje vrijedno poput mrava radi svoj plemeniti posao.

Morana: Zajedništvo, pozitivu i iskren osmijeh koji smo uspjeli izmamiti ljudima kojima je stvarno teško, a sve što smo mi trebali uložiti malo je vremena i dobre volje.

Što je vama značio ovaj događaj? Planirate li nešto slično u nadolazećoj godini?

Mario: Usudio bih se reći kako je i na sve nas taj događaj djelovao terapeutski. Često se osjećamo bespomoćno sjedeći doma i gledajući snimke potresa i bolnica, a ovako smo, barem na kratko, poduzeli akciju i vidjeli pozitivan učinak. Svjedoci smo toga kako mnoštvo ljudi želi učiniti nešto pozitivno i pomoći, a samo im nedostaje mali poticaj, podrška u toj odluci. Uvjeren sam da ćemo nastaviti sa sličnim akcijama.

Morana: Meni je ovaj događaj ispunio srce kao malo što u zadnjih godinu dana. Ako budem u mogućnosti sudjelovati u bilo čemu sličnome, odmah dolazim.

Što biste poručili ljudima u ovim vremenima i što je po vama trenutno najvažnije?

Mario: Neka se osvrnu oko sebe i pogledaju mogu li kome pomoći. To ne treba biti materijalna ili financijska pomoć. Puno ljudi je u ovakvim vremenima prestrašeno ili osamljeno, gube vjeru u ljude. Nekoliko dobronamjernih rečenica i prijateljsko druženje mogu biti veća pomoć nego materijalne stvari u ovakvim trenucima. Najvažnije je sačuvati mentalno zdravlje i ne „puknuti“ u ovakvim vremenima. Znam da nije lako, ali valja se truditi iz dana u dan.

Morana: Nakon potresa koji ne jenjavaju, više stvarno ne znam što poručiti, a i tko sam uopće ja da nešto poručujem. Najvažnije je da ostanemo solidarni i pribrani, pomognemo onima kojima možemo, ne širimo paniku i ne zamaramo se nebitnim. Kakav god bio, život ne staje.

Dobro je činiti dobro, zato vas pozivamo da se priključite akcijama u vašoj lokalnoj zajednici i pomognete onima kojima je vaša pomoć najpotrebnija! Ponekad je dovoljna i jedna topla riječ da zagrije nečiju dušu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.