„Knjiga za Maju” (M. Tomaš): Ljubavni roman toka savjesti

Nedavno sam pisala o prvom romanu Marka Tomaša koji nosi naziv „Nemoj me buditi” i kojim nisam bila oduševljena. Nije mi bio loš, ali s obzirom na to da prema njegovoj poeziji osjećam gotovo bogobojazno divljenje, mislim da sam jednostavno imala drugačija očekivanja. Kažem „drugačija” umjesto „prevelika” jer jednostavno nije pisac kriv što sam ja kao čitateljica htjela i očekivala da isporuči „Pismo Venjički” u proznom obliku. Ali prošlo je par godina i, hop, evo nas tu s novim Tomaševim romanom u rukama.

Nema pravila

„Knjiga za Maju”, da odmah razbijmo potencijalnu iluziju, nije uopće o Maji. A ako je „Nemoj me buditi” bio roman koji je izvrtao žanr krimića i njegove arhetipske likove, „Knjiga za Maju” to donekle čini s romanom toka svijesti. Općenito, čini mi se da Tomaš ne želi prihvatiti nikakva pravila ni tokove u književnosti i gotovo da osjećam da im se inati. Svim tim „velikim” temama, „važnim” knjigama i još „važnijim” piscima.

Priznajem da sam upala u zamku analize, označila svaku drugu stranicu, podvukla bezbroj rečenica, neke ne jer su mi se činile važnima, nego jednostavno zbog njihove ljepote. Moj mozak je počeo tražiti veze i vezice, uskrsavale su velike riječi, budilo se zakopano znanje o književnosti, a onda sam se sjetila jedne anegdote od prije par godina.

Sve se na kraju svodi na – ljubav

Te večeri našla sam se u društvu jednog našeg poznatog pisca čije smo kratke priče baš negdje u to vrijeme obrađivali na jednom kolegiju na faksu. Sjećam se da smo jednu od njih kasapili nekoliko sati, pisali i nekakve esejčiće, smisao se nalazio u svakoj rečenici, postupku i stilskoj figuri. S nešto piva u dupetu i olabavljene kočnice pitala sam pisca što mu je bilo na umu kad je pisao tu priču. O čemu je? On mi je odgovorio da je o ljubavi. Samo to. Nema nikakve druge namjere, skrivenog smisla, težine ni značenja. Osjetila sam se glupavo i štreberski. Oni pišu a mi se kasnije s time igramo i od toga pravimo svoju struku. Uglavnom lupetamo. Baš kao što ću se i ja najvjerojatnije nalupetati do kraja ovog teksta. Ali što je tu je. I mi koji ne znamo pisati romane moramo nešto raditi.

Ovo što sam upravo gore napisala moglo bi se sumirati u jedan pasus iz romana koji ide ovako:

„Od mene su svi uvijek imali velika očekivanja.

Zato je svako moje postignuće bilo podložno omalovažavanju.

Ipak, netko im mora objasniti apsurdnost svih naših nastojanja. Kao The Beatles. Mislim, vi se ložite, skloni pisati disertacije o njima a oni: Ob – la – di, ob – la – da!”

Konstrukcija laži

„Knjiga za Maju” sad je već „stara vijest”, izašla je prije nekih godinu dana, relevantna glasila su prenijela riječ dvije, ali kod mene je fermentirala na polici čitavu godinu i čekala pravi trenutak. S obzirom na moju „svađu” s prethodnim Tomaševim proznim uratkom, zauzdala sam očekivanja i jednostavno pustila tekstu da radi što hoće.

Na nekoliko mjesta naišla sam na pokušaje da je se svrsta u autofikciju, fragmentarni roman, ne znam više ni sama što, ali ja mislim da on nije nijedno, on ne želi biti ništa od toga. A opet na neki način i je to sve. Kod njega je to priča „o raznim nemogućnostima”, priča „protiv savršenstva priče, protiv, ako baš hoćete, književnosti kao puke konstrukcije, laži”.

Dva vuka

U meni se kao čitateljici bore dva „vuka”: jedan koji uživa u tekstu, i drugi koji je pokapao Autora i secirao ga u nekoj od mrtvačnica knjiga po fakultetima, tako da još uvijek teško prevaljujem preko usta, a moguće da nikad neću ni prevaliti, rečenicu „pisac je htio reći…”. Ovdje je on, korektno, pripovjedač. Je li to Marko, savršeno je nebitno. On i sam napominje da je književnost laž i, kao i u prethodnom romanu, često istupa kako bi sebe istaknuo kao kakvog varalicu, trickstera, kako bi nam napomenuo da mu ne smijemo vjerovati pa tako „Knjiga za Maju” ne bi smjela biti shvaćena kao doslovan prozor u piščeva sjećanja. U dušu možda, ali sjećanja nikako. Vjerujem da se on tu poigrava i svojim i tuđim sjećanjima, pa čak i sjećanjima gradova i sve to uspješno upakirava u koherentno, ali opet tako izmrvljeno tijelo knjige.

I opet – ljubav. I finski nož

Vratit ću se ponovno na anegdotu s piscem i mojim traženjem značenja i smisla i odvažno reći da i ovaj roman govori o ljubavi (ne govori li većina umjetničkih djela o njoj na ovaj ili onaj način?). Kroz fragmentarna sjećanja protkana melankolijom, nostalgijama za gradovima naših djetinjstava, protkanima obiteljskim teretima raznih vrsta ljubavi i krivnje, bježanja i vraćanja, sve se na kraju svodi na – ljubav.

„Ljubav je ispred nas iskočila kao što iz zemlje iskače ubojica! Oboje nas je pogodila. Tako pogađa munja. Tako pogađa finski nož.”

U dolinama između tamnih brda

Ovo je samo jedna od mnogih podvučenih rečenica koje sam označila šarenim papirićima koji sad vire iz knjige i stvaraju dojam kao da sam jako pametno, učeno i pozorno čitala. Ali to je dojam, a ja sam čitala uglavnom osjećajući knjigu kao dio vlastitih sjećanja. Kao što mi je to između redaka bilo vidljivo i u romanu „Nemoj me buditi”, tako to vidim i ovdje, a ne bih vidjela da ne prepoznajem taj fenomen i na dnu vlastitog identiteta: riječ je i tu o ljudima bez korijena, „bezdomnima”, onima koji klize po „brdovitom Balkanu” ne znajući gdje im je točno kuća pa stvaraju dom u ljudima i osjećajima.

„U meni se budi nemir bez kojeg nijedan čovjek ne živi u ovim dolinama između tamnih brda.”

Izmješteni iz svojih dvorišta, bašči, mahala ili kvartova, premješteni, i to ne samo fizički, nego i u potpunosti, kulturološki i odgojno. Rođeni i odgajani za svijet koji više ne postoji, bauljamo u ovoj kapitalističkoj bari kao da čekamo da se stvari vrate na staro i borimo se, a nikako da postanemo dovoljno dobri.

„Tako je, otprilike, počeo nestajati bezbrižni svijet u kojemu sam odgojen. Raspadao se dugo a s njim i mi i naši životi. Ja sam, eto, postao tek gomila rasutog tereta koji stalno kupim. Moram se zato vraćati unatrag, kroz prostor, a još više kroz vrijeme. Toliko je toga još ostalo razbacano, opire se, migolji, kad zagrabim dlanom ili zagrljajem proletim u prazan zrak. Ali to je, valjda, život. Tvornica uspomena. Zna biti nezgodno ako u njoj prebacuješ normu.”

Velika pulsirajuća svijest kao roman toka savjesti

„Knjiga za Maju” nagomilane su misli, sjećanja, strahovi, tjeskobe i osjećanja. Možete je čitati od korica do korica, a možete stranice otvarati i nasumično pa je tretirati poput zbirke pjesama. Možda bih je mogla nazvati romanom toka svijesti, ali u meni je stvorila dojam da je nekako više kao jedna velika pulsirajuća svijest, ako bi se svijest moglo ispisati na stranicama knjige. Mnogo toga mi je u njoj zanimljivo i znam da ću joj se još vraćati, ne da bih pronalazila neka nova značenja, nego da bih jednostavno uživala u rečenicama.

Pripovjedač sam negdje usred knjige napominje kako je ovo zapravo „roman toka savjesti” poigravajući se tako formom romana toka svijesti i izvrćući ga u roman toka savjesti. Možda su sva ta sjećanja, dojmovi, kopanje po vlastitom odnosu prema bližnjima zapravo doista samo savjest koja ne pokušava biti uljepšana niti opravdana. Ona jednostavno jest. I takva neuljepšana poginje glavu pred ljubavlju. Ako bih bila primorana kategorizirati „Knjigu za Maju” rekla bih da je ona „ljubavni roman toka savjesti”.

Jezik „krčmarskog melankolika”

Tomaš piše posebnim jezikom, jezikom „krčmarskog melankolika”, razgovara s ruskim piscima i spominje finske noževe kao što je to činio i Jesenjin u „Pismu majci” (U sutonu plavom da te često/Isto priviđenje muči:/Kako su u krčmi finski nož/U srce mi zaboli u tuči.)

Suzdržat ću se od hvalospjeva na kakve smo u posljednje vrijeme navikli nailaziti, ovo ionako nije kritika ni recenzija, iako naslov kategorije u koju ovaj moj tekst spada to daje naslutiti. Ovo je samo nekoliko kartica u kojima onima koji kliknu i pročitaju tekst nastojim probuditi želju da čitaju „Knjigu za Maju”, da čitaju Marka Tomaša. Kako danas stvari stoje, on je još jedan od rijetkih koji piše jer mora, sirovo i iskreno, jedan od rijetkih koji u ogledalu ne vide književnu veličinu. To ga, naravno, paradoksalno, čini velikim.