Komentar – Moje pjesme, moji lajkovi: Objava književnih radova na internetu

Ovo je jedan od brojnih tekstova koji počinju konstatacijom da je internet znatno promijenio načine komunikacije i da su oni danas bitno različiti nego što su bili prije deset do dvadeset godina. Stoga nema potrebe na to trošiti puno riječi, a internet sam po sebi to niti ne dopušta. Bolje se, da vam prst ne bi poletio na neki drugi link koji vam se u ovom trenutku čini primamljivijim, odmah usredotočiti na temu teksta: kako i koliko internet može pomoći autorima u objavi i promociji tekstova?

Ako ste pisac u nastajanju, internet vam olakšava ono što je piscima u nastajanju u predinternetsko doba bilo znatno kompliciranije: objavu vaših prvih tekstova. Osim blogova i osobnih profila na društvenim mrežama, tu su razni portali i e-časopisi. Neki funkcioniraju po sistemu klasičnog časopisa (urednik bira koje će tekstove objaviti), a neki objavljuju doslovno sve, posve nekritički i neselektivno. Za ove druge stvarno se može kazati da daju jednaku priliku svima: afirmiranima i neafirmiranima, starima i mladima, pa na kraju krajeva i dobrima i lošima. Od tih stranica (koje objavljuju nekritički) kod nas su vjerojatno najpopularnije ‘Poezija online’ i Facebook stranica ‘Književnost uživo’, koja broji oko 40 000 fanova. Ondje svoje tekstove objavljuju mahom početnici koji se međusobno zasipaju lajkovima i pohvalnim komentarima.

Na takav tip stranica neki će reći da je dobro što se svima daje prilika jer urednici možda nisu kompetentni da prosuđuju koji su tekstovi zaslužili objavu ili da (pogotovo za poeziju) ne postoje objektivni kriteriji koji bi takvo što imali pravo prosuđivati. Drugi će se podsmjehnuti i reći da takve stranice nitko ne može shvatiti ozbiljno jer je većina objavljenih tekstova zapravo neozbiljna i aljkava ili da se ne radi o književnom tekstu, nego običnom patetičnom zapisu. Nažalost, ono u što možemo biti sigurni jest da su ovi potonji barem dijelom u pravu. Budući da se tekstovi na spomenutim stranicama objavljuju nekritički, odnosno da se objavljuje apsolutno sve što pristigne, naravno da je teško očekivati kvalitetne tekstove. Osim toga, još ih je teže očekivati od ljudi koji su tek počeli pisati i kojima to može biti tek prolazna faza u životu.

PISANJE KAO AUTOROVA OSOBNA PSIHOTERAPIJA

Iz velikog broja tih tekstova zaista vrišti ona romantična percepcija književnosti, vođenje isključivo načelom „pišem što osjećam“, kada pisanje nije ništa drugo nego autorova osobna psihoterapija, što uglavnom proizvodi estetski nekvalitetne i jezično nedorađene uratke. Posebno se to vidi u poeziji, koja često obiluje djetinjastim rimama i klišeiziranim frazama o ljubavi, pejzažu, prolaznosti života i sličnim „vječnim temama“. Naravno, nisu svi tekstovi na tim stranicama takvi: ima dobrih, ima i osrednjih, no u produkcijskoj poplavi koju internet omogućuje oni često ostaju nevidljivi i neprepoznati. Internet je vrlo brz medij, na njemu funkcioniramo ubrzano i vrlo lako otvaramo prozor za prozorom, preskačemo iz jednoga svijeta u drugi, pa u treći (vidi knjigu Nicholasa Carra Što Internet čini našem mozgu). U mnoštvu videa, slika i reklama koje nam svako malo iskaču sa strane, u mnoštvu poruka koje nam stižu preko društvenih mreža, vrlo se teško prisiliti da krenemo pomno iščitavati svaki objavljeni tekst. Bilo koji, a pogotovo književni tekst koji je loš ili osrednji. Može on biti i vrhunski, ali jednostavno neprilagođen našem internetskom mozgu koji na internetu šljaka u svom punom sjaju: da je Proust živ i da objavljuje na ‘Književnosti uživo’, bi li ga itko pomno iščitavao? Ako netko želi čitati nešto dobro, radije će posegnuti za provjerenim tekstovima nego za onima na koje slučajno naleti na virtualnim prostranstvima.

Opet će neki (vjerojatno i sami autori) lažno kazati da poanta objave tekstova nije u tome da se nekome svide ili ne svide, da budu čitani ili ne budu, već da se autori na taj način samo žele izraziti. No da biste se izrazili, objavljivanje vam uopće nije potrebno: ako se želite izraziti, možete se izraziti za samoga sebe ili eventualno za svoje najbliže. Ako želite čuti što drugi misle o vašim tekstovima ili ako iz bilo kojeg drugog razloga želite doprijeti do većeg broja ljudi, onda ćete objavljivati tekstove. Objavljivat ćete ih, bit ćete spremni na kritiku i neće vam biti svejedno ako se prosječni čitatelj nakon prvog stiha vaše najuspjelije pjesme prebaci primjerice na šaljivi kućni video koji mu iskoči malo niže u News Feedu. Ako objavljujete, pretpostavka je da želite da komunikacijski lanac koji ste pokrenuli ima recipijenta. Jer ako nema, nije komunikacijski lanac!

A baš internet mnoge goni da objavljuju, objavljuju i objavljuju, ne samo kada su u pitanju književni uradci. Samo Youtube je pun redikuloznih videa na kojima se ljudi eksponiraju samo da bi ih se vidjelo. Ta internetska pošast za megaeksponiranosti nije zaobišla ni književnost: neki jednostavno pišu stihove i objavljuju ih u nadi da će doživjeti svojih pet minuta slave, podijeliti s mrežodrugovima i prikupiti koji lajk. Jer lajkovi su danas, usput budi rečeno, jedan vrlo bitan faktor u životu: kako inače, tako književnom. Nedavno je i Hrvoje Šalković, angažiravši vojsku svojih vjernih fejzbučkih lajkatelja, skupio više glasova nego svi njegovi konkurenti zajedno i time pokupio nagradu čitatelja u ediciji Balkan Noir (u pitanju je bilo 70 000 kuna). Objavu u kojoj moljaka za glasove kasnije je izbrisao, valjda da ne bi tko pomislio da glasači knjigu nisu ni držali u ruci. Lajkovi, dakle, osim što su hrana za ego, imaju mogućnost da postanu hrana uopće, da se od njih živi, pa su i oni dijelom uzrok učestalih objavljivanja na internetu, književnih ili neknjiževnih. Jer nekom se možda posreći – Šaletu jest!

Govoreći o mahnitom objavljivanju, nije loše citirati Ramba Amadeusa, točnije njegovu definiciju turbo folka koja kaže da je turbo folk svaka nekritička upotreba tehnologije. Po tome bi se nekritičko objavljivanje književnih uradaka moglo nazvati književnim turbo folkom. Nažalost, dok turbo folk glazba ima moć da zapali mase, književnost to nema. Da ima, možda to i ne bi bilo tako loše jer bi se, ako ništa drugo, književnost popularizirala, pa bi možda srednjoškolci preko te turbo folk književnosti prešli na malo ozbiljniju, da bi se na kraju ozbiljno zakačili za književne klasike i učinili čitanje svojim svakodnevnim ritualom. No iako ne može zapaliti mase, svakako može zapaliti same pisce koje zasigurno veseli pokoji lajk ili pozitivan komentar (negativni su zaista vrlo rijetki), pa sama činjenica da se nešto objavi lako postaje važnija od estetske vrijednosti objavljenog teksta.

NAJVAŽNIJA ULOGA PRIPADA – SELEKCIJI

No premda nekritička objava tekstova autorima uglavnom ne donosi ništa dobro, to ne znači da su internet i književnost sami po sebi nesrodne duše. Naravno, najvažniju ulogu tu ima selekcija. Objavljivanje svega što se nađe u pristigloj pošti teško da može od e-časopisa ili stranice načiniti ozbiljan medij koji će se redovito pratiti jer, ako ništa drugo, za to malotko ima vremena. Ali jasno da je dobra stvar koristiti prednosti interneta u umjerenim količinama. Elektronički časopisi kao što je bio npr. ‘Knjigomat’ mogu biti itekako dobra sinteza kvalitetnih tekstova, što starijih, što mlađih autora. Osim toga, mnogo je portala koji raspisuju književne natječaje (npr. Arteist), kao i onih koji prikupljaju tekstove koji su pobjeđivali na natječajima (Konkursi regiona). I na Facebooku postoje stranice koje imaju ozbiljniji plan i program objave tekstova. Jedna od takvih je stranica Društvo živih pjesnika, gdje se svake nedjelje objavljuju pjesme jednog autora, a koja je poslužila i kao baza za objavu zbirke Hrvatska mlada lirika 2. Premda i tamo ima i kvalitetnih i manje kvalitetnih tekstova, takvu je stranicu u svakom slučaju lakše pratiti, pa time uspješno uzmiče raljama internetske hiperprodukcije. Ne treba podcjenjivati ni blogove: oni nisu popularni kao što su nekada bili, no možda je baš zato sada jednostavnije pronaći književni blog koji nam odgovara i koji ćemo redovno čitati.

Ključna riječ u ovome tekstu neka onda bude umjerenost. To, dakako, nije ni prvi ni zadnji tekst koji zaključuje da s internetom i novim načinima komunikacije treba postupati umjereno. Možda se u tekstu nije reklo ništa pametno ni novo, možda ste takvih zaključaka već siti, možda se nećete složiti s većinom iznesenog, ali činjenica je da ste ipak došli do kraja s čitanjem, odnosno da vam nijedan drugi link nije odvukao pozornost od teksta. A to je u virtualnom svijetu možda ipak najvažnije: klikaj, lajkaj, šeraj! Džast du it, ako boga znate.