Koolade: “Hrvatska ima pojedince, ali nema čvrstu scenu koja bi bila baza tim pojedincima”

Koolade je hrvatski producent orijentiran na hip hop i srodne glazbene žanrove. On nije samo priznat za svoj rad u Hrvatskoj, već i izvan naših granica. Glazbom se ozbiljnije počeo baviti krajem ’90-ih u sklopu Blackout projekta koji je u to doba uzdigao hrvatski hip hop. Kako je sve krenulo i gdje se Koolade vidi danas u svijetu produkcije naspram početaka otkrio nam je u ugodnom razgovoru.

Kada si krenuo sa svojim glazbenim putom?

Kao mali sam već imao “nastupe” pred publikom koja se sastojala od moje obitelji i prijatelja mojih roditelja, kad bi netko došao u goste ja sam održao svoj nastup. Moj instrument je bio reket, a glavni hit je bio Mišo Kovač i morala je biti apsolutna tišina u publici tijekom mog nastupa.

A ozbiljniji odnos prema glazbi?

Hahaha… da, krenulo je tamo negdje krajem ’90-ih. Napravio sam tape za Philliea koji je u to doba imao emisiju na Radiju 101. Tada se hip hop kod nas jako uzdigao i puno ljudi mu je davalo svoje tapeove da ih zavrti u emisiji. Phillie je ’96.-e  počeo organizirati evente/partyje u Aquariusu. Svoj tape sam mu uvalio na drugom organiziranom partyu u Aquariusu i nadao se da će mu se svidjeti. Nazvao me dva mjeseca poslije i rekao da je baš čistio i bacao dosta tapeova koje je dobio i da mu je nešto reklo da posluša baš moj. Rekao je da bi bilo žalosno da moja glazba ostane u Hrvatskoj ili čak samo na tome tapeu jer je ovo nešto što bi svijet trebao čuti. On je tada već imao kontakte u Londonu i preko bare te je živio na relaciji Zagreb-London-New York. Tako je krenula naša suradnja koja i danas traje.

Kad smo već kod početaka – koju si opremu tada koristio i gdje je bio tvoj “studio”?

Prva oprema je bila PC 386, za koji ako ne znate kako izgleda guglajte, i Fast Tracker. Skoro opskurni software sampler/sequencer koji je radio u MS Dos-u, dakle moralo se izaći iz Windowsa da bi pokrenuo program, no neke stvari su u njemu odlično funkcionirale. Dogodi mi se još dan danas da upalim Windows inačicu. Moj improvizirani studio je bio zapravo neka vrsta smočnice, tamo je osim mog kompjutera bila daska za peglanje, veš koji se trebao speglat, a jedno vrijeme čak i sušilica. Kasnije sam svoj “studio” preselio u svoju spavaću sobu i s vremenom širio  opremu od mikrofona i preampa do synthova, gitara, perkusija… Zadnji pridošlice su snare bubanj i činele.

Ove godine si objavio čak tri EP-ja: “Park St.”, “After The Storm” i “Fallin”. Tek smo u četvrtom mjesecu, a već toliko izdanja! Misliš li ih još objavljivati ove godine? Jesu li sve trake na njima nove ili si iskopao i neke starije radove?

Prvo sam razmišljao da objavim sve to na jednom albumu, ali sam shvatio da se dosta njih razlikuje tematski i idejom pa sam odlučio objaviti ih u par EP-jeva. Većina ljudi koji prate moj rad su vjerojatno malo ostali u šoku, ne zbog tolikih EP-jeva, nego zato jer sam se s objavom njih odmaknuo od “svog” zvuka, dosta sam eksperimentirao sa zvukom i napravio nešto drugačije. To eksperimentiranje me dovelo do privlačenja nove publike koja nije toliko zagrijana za hip hop i nije me pratila prije. Za sada su objavljena tri, ali mislim ih objaviti još dva, maksimalno tri ove godine. Uzet ću primjer prvog ovogodišnjeg EP-ja “Park St.”, on se sastoji od četiri trake od kojih su dvije starije, a dvije novonastale. Want It Back je nastala u doba kada sam napravio i Beautiful za Masta Acea.

Ne možemo ignorirati svjetski uspjeh Masta Aceove pjesme Beautiful za koju si napravio produkciju. Kako je došlo do suradnje?

Sample koji sam koristio je klasik Rose Royce pod nazivom Whishing on a Star, uvijek je problem kada uzimate neku tako poznatu pjesmu za sample jer moj je cilj uzeti nešto što možda nećeš čuti na prvo slušanje i reći koja je pjesma sample, a i postoji problem jer ju puno ljudi koristi za sample pa ne želiš zvučati kao blijeda kopija nekog drugog. Prva verzija je nastala 1997. godine i onda je malo stajala tako jer sam bio jako zadovoljan time što sam izveo, ali sam odlučio da je ne želim dati bilo kome. Svi koji su je čuli u Hrvatskoj su htjeli repati na nju, ali sam ju ipak ostavio za sebe i još malo doradio 2001. godine, s time da nisam mijenjao dio koji sam koristio iz samplea. Krajem 2002. godine smo Phillie i ja otišli u New York u želji da snimimo stvari za 12” singlicu, i taj beat smo svima puštali, ali kad se Ace, od svih njih koji su htjeli snimati na taj beat, zapalio i molio da to sačuvamo za njega, imao sam hunch da ga baš njemu trebam dati. Ace zna s tim sporim, a la west coast beatovima. Ja sam veliki controlfreak u studiju pa mi je teško surađivati jer ne volim kad napravim beat i ima mi onaj x faktor, onda netko snimi vokale i to mi nije to, kao da se moj beat izgubio. To se s Aceom nije dogodilo, ali kad smo snimili trebalo mi je neko vrijeme da mi potpuno sjedne. Prvo je to trebalo ići na moju singlicu, ali se Masta Ace toliko oduševio da me zamolio da i on to stavi na svoj album “A Long Hot Summer”, tako da na kraju postoje dvije verzije.

Osim sad eksperimentiranjima s ovim EP-jevima, imao si i eksperiment u pop smjeru, bend Zebra Dots. Gdje ste nestali nakon izlaska albuma?

Zebra Dots je bila jedna od faza. Tamo sam eksperimentirao u tom nekom pop indie zvuku, ali u jednom trenutku sam shvatio da to nije za mene i da se jednostavno moram maknuti iz toga. Teško je htjeti raditi mainstream ako se ne osjećaš ugodno u tom svijetu, a ja se više nisam osjećao ugodno u tom poppy zvuku, rekao sam da odustajem i ispričao se ostatku benda iz razloga jer smo nakon objave albuma “Walking On a Chance” dobivali ponude da nastupamo na glavnim pozornicama festivala i onda sam znao da ako ne odustanem sada bit će još teže kasnije. U bendu sam i pjevao, što i nije bilo loše iskustvo.

Nedavno je došlo do suradnje s Rinomom, mladim producentom iz Vodnjana. S njim si najavio i album pod nazivom “Kooloma Rinolade”. Kako je došlo do suradnje i kada možemo očekivati izlazak albuma?

Rinoma mi je na Soundcloudu slao svoju produkciju da je poslušam i pustim u svojoj emisiji ‘Koolin Out’ na Radiju 808. Poslušao sam i svidjelo mi se pa smo ostali u kontaktu. Pozvao me da vrtim na jednom b-boy eventu koji on organizira u Vodnjanu pod nazivom B-Urban Meeting. Odlučio sam otići tamo dva dana ranije jer mi se svidio njegov rad pa sam želio vidjeti možemo li nešto napraviti zajedno. Sjeli smo, slušali glazbu, nešto stvarali i odlučili napraviti album. Album smo radili odvojeno, odnosno on u Vodnjanu, a ja u Zagrebu i međusobno si slali materijale. Odlučili smo napraviti test da vidimo kako se ekipi sviđa pa smo se dogovorili da ćemo to napraviti na neutralnom terenu, u klubu Monteparadiso u Puli, nastupali smo live – Rinoma na Abletonu, a ja na synthu i talkboxu. Reakcije publike su bile više nego pozitivne, ali smo shvatili da neke stvari možemo drugačije izvesti na albumu pa smo se odlučili malo raditi na tome i možda izvesti još koji testni preformans.

“Ostavit ću te” je jedna od meni, a i mnogima vjerujem, najdražih pjesama prošle godine. Zanima me kako je nastala i je li inspiracija bila cijela ta situacija vezana za Bandića?

Pjesma je zapravo nastala za novu godinu, onu s 2013. na 2014. godinu, s bivšom curom sam išao maknuti se od svega izvan Zagreba pa smo odlučili proslaviti novu u Baški na Krku i tada je nastao beat, a odmah i dan poslije tekst. Kada je nastala cijela ta afera oko Bandića sjetio sam se da imam tu pjesmu negdje i da je sad vrijeme da ju objavim. Ironija cijele pjesme je da ona uopće nije nastala u Zagrebu.

U današnjoj ludnici interneta velika je konkurencija na svjetskoj razini, je li tako i kod nas?

Da, konkurencija je velika, a ujedno i mala. Mislim da u onom žanru u kojem ja sebe nalazim ima svega desetak izvođača u Hrvatskoj koji mi se sviđaju. Dosta ljudi mi napravi par stvari super i onda čujem nešto što mi je totalno neintrigantno, kao da fali taj neki wow moment. Mislim da kod nas fali scena, kod nas ima pojedinaca, ali nema scene, bar ne u ovom žanru u kojem se ja nalazim.

Nastupaš ovog petka u Katranu, točnije Podmornici. Što možemo očekivati?

Inače sam poznat po mellow zvukovima, ali znam da ću morati biti orijentiran više na neke crowd pleasere, odnosno bit ću i dalje svoj, ali malo žešći. Nastupamo DJ Carlito, DJ Zak i ja uz jedno posebno art iznenađenje – dolaze nam dečki iza projekta Pimp My Pump i predstavit će novog franceka kojeg su posvetili legendarnom J Dilli.