LÉON: THE PROFESSIONAL: Neobičan par ubitačan i nakon 25 godina

Uvriježeno je stajalište da je 1994. bila jedna od boljih godina za film. U svakom slučaju, definitivno se radi o godini čiji su brojni naslovi već kultni. Samo ako pogledamo nominacije za Oscare 1995. u kojoj su se  Forrest Gump, Pulp Fiction i Iskupljenje iz Shawshanka natjecali u kategoriji za najbolji film, dok su od pet pjesama nominiranih za Oscara čak tri bile iz Kralja lavova, možemo se prisjetiti ili po prvi put ustanoviti koliko je zabavno bilo biti filmofil u tom trenutku.

Ipak, jedan od filmova iz te godine nije bio nominiran niti u jednoj oscarovskoj kategoriji, a i drugim se, uglavnom europskim, nagradama okitio poprilično skromno, ali toliko se utisnuo u kolektivnu svijest gledatelja da su kada je jedan indie bend 2012. zapjevušio This is from Matilda gotovo svi znali da se pjeva o onoj maloj koju je serijski ubojica podučavao zanatu pa joj u naslijeđe ostavio sobnu biljku. Francuski redatelj Luc Besson i prije i poslije filma Léon: The Professional surađivao je s velikim imenima i snimao filmove po kojima je danas možda i poznatiji, ali moglo bi se reći da mu je Léon ipak ”najkultnije” djelo, u skladu s godinom u kojoj se pojavio na ekranima.

Revnost plaćenog ubojice

U naslovnoj ulozi standardno je dobar Jean Reno. Léonov je život do te mjere određen rutinom da prodavači u trgovini i susjedi znaju kada će otprilike potrošiti svoja uobičajena dva tetrapaka mlijeka pa kupiti dva nova. Plaćeni je ubojica kojem je jedino pravilo da ne ubija žene i djecu. Istovremeno se u kinu smije poput zaigranog školarca, s puno više žara nego otprilike tri puta mlađa Mathilda dok gleda crtiće. Kao što je Léon besprijekoran i učinkovit u svom poslu, takav je i Jean Reno u oživljavanju Léona i ni o jednom ni o drugom zapravo se nema mnogo više za reći sve dok u priču ne uđu Mathilda i glumica koja stoji iza nje. A to je bila prva uloga tada dvanaestogodišnje Natalie Portman.

Natalie je tada izgledala i glumila manje-više kao i sada, a kada je prva uloga toliko dobra, teško ju se može nadmašiti. Čak je i karakteristično plakanje – naime, česte su šale na račun toga da ne postoji film u kojem Natalie ne plače kao kišna godina i da joj pola glumačke izvedbe uvijek nose suze – najupečatljivije odradila možda baš taj prvi put, u sceni u kojoj Mathilda moli Léona koji je gleda kroz ključanicu da je pusti u stan kako ljudi koji su joj upravo pobili čitavu obitelj ne bi ubili i nju.

This is from Mathilda

Srećom, Natalie to ipak nije ostala uloga života, no ostala je jedna od najkontroverznijih, pa su tako neke scene izbačene za američka prikazivanja, a navodno je Besson općenito na kraju značajno ublažio prvotnu zamisao o tome u kojem će se smjeru razvijati odnos Léona i Mathilde. Ipak, ostavljene su scene u kojima Mathilda zaprepaštenom hotelskom recepcioneru kaže da joj je Léon ljubavnik te one u kojima ga nagovara da spavaju zajedno.

Pa ipak, možda ne treba uvijek tražiti kontroverze gdje ih zapravo nema. Kada Mathilda kaže Léonu da misli da se zaljubila u njega zato što je čitav život osjećala nekakav čvor u trbuhu koji se sada kada živi s njim raspetljao, treba imati na umu da je riječ o djevojčici koja je čitav život trpjela zlostavljanje od strane vlastite obitelji, do te mjere da za većinom članova nije žalila kada su umrli, a Léon je prva osoba kod koje je zaista naišla na priželjkivanu pažnju i razumijevanje.

Mathildina nagovaranja Léona na zajednički život nakon što on spasi njen pomalo podsjećaju na teoriju lisice iz Malog princa o tome kako smo odgovorni za osobu koju pripitomimo. Ljubavni aspekt filma na kraju većini gledatelja ipak nije ostavio problematičan dojam, već je, naprotiv, ugodan i još uvijek često potreban podsjetnik da ne moraju sve ljubavne priče ni na ekranu ni izvan njega biti konvencionalne i romantične.

Teatralnosti policijskog agenta

Na koncu, treća važna uloga koju treba posebno istaknuti u Léon: The Professional dokaz je nečega što još malo kome treba dokazivati, a to je briljantnost Garyja Oldmana. U ovom filmu pojavljuje se u ulozi ekscentričnog Stansfielda, službenog agenta policijsko-obavještajne agencije za suzbijanje droge i neslužbenog psihopata. Dok, primjerice, teatralnim pokretima doslovno pokušava nanjušiti laž na sugovorniku ili pucajući po ljudima istovremeno oružjem dirigira, pa zatim u intervalima od pucanja/dirigiranja smireno raspravlja o prednostima i nedostacima omiljenih skladatelja klasične glazbe, apsolutno zavlada svakom scenom u kojoj se pojavljuje i odličan je primjer lika kojeg možda mrziš kao osobu, ali kao lika ga ne možeš ne voljeti.

Za vrlo dobar soundtrack uz Stansfieldov dobar ukus zaslužan je i Éric Serra, koji i inače surađuje s Bessonom, a najnagrađivanija i vjerojatno najprepoznatljivija im je suradnja na Petom elementu. Léon: The Professional ispunjen je humorom, koji posebno dobro funkcionira u nekim scenama nasilja, kao i kod njegovog ranije spomenutog vršnjaka, Pulp Fictiona, no kraj je pomalo melodramatičan.

(Ne)važnost postulata stvarnog života

Neuvjerljivost je najveća zamjerka koju su kritičari pripisali ovom filmu, ali koliko god je upitno bi li neke od stvari koje su se u njemu dogodile ”prošle” u stvarnom životu, zaključno s Mathildinim povratkom u školu nakon svega dok joj talijanski mafijaški boss čuva ogromnu svotu novca naslijeđenog od Léona, mislim da je manji broj onih kojima je to bitno, a uzevši u obzir većinu poznatih filmova koje nam je 1994. godina ostavila u naslijeđe, čini se da na takvoj rigidnoj vrsti uvjerljivosti nitko nije baš pretjerano inzistirao.

Dok još nagovara Léona da pristane na suživot i poduke u ubijanju, Mathilda mu napominje da Thelma i Louise nisu radile same, kao ni Bonnie i Clyde, a bili su najbolji. I zaista, iako je u ovom slučaju  jedno ime u samom naslovu filma, drugo je dokazano jednako prepoznatljivo i 25 godina kasnije zajedno ih se može svrstati uz bok tandemima koje Mathilda navodi kao uzore.