Midsommar: Horor na sunčev pogon ili groteskna farsa ljudske prirode

Piše: Zvonko Lončar

Urednik mi je rekao: „Zvonko, piši ili o filmovima starijima od 20 godina ili o posve novim filmovima, samo nemoj o ovima između.” I stvarno sam se planirao držati tih uputa, ali Midsommar iz 2019. nekako mi je dugo izmicao pa mi se baš sada ukazala prilika da ga pogledam. I eto, nakon gledanja, nisam mogao ostati tih – Midsommar je takvo čudo od filma da jednostavno zahtijeva da kažem nešto o njemu. U Hrvatskoj je prijevod filma Festival straha, ali taj prijevod je toliko besmislen da ću u nastavku koristiti Midsommar.

Kako to da sam film pogledao tek šest godina nakon što je ugledao svjetlo dana? Netko je jednom proglasio Midsommar hororom – očito netko s vrlo širokom definicijom tog žanra – i to me odbilo. Nisam ljubitelj horora, reklo bi se da sam kukavica pa sam film uredno preskakao. Ipak, ChatGPT me uvjerio da se zapravo ne radi o „pravom” hororu, više nekakvih četiri od deset na ljestvici „strave i užasa”, pa sam se odvažio i krenuo u avanturu. I, ljudi moji – kakvo je to iskustvo bilo!

No, dajmo najprije mali uvod. Redatelj i scenarist filma je Ari Aster, a glavnu ulogu nosi Florence Pugh. Uz nju nastupaju Jack Reynor, Vilhelm Blomgren, William Jackson Harper i Will Poulter. Radnja započinje u Sjedinjenim Američkim Državama, vjerojatno u drugom desetljeću 21. stoljeća. U traumatičnom uvodu naša junakinja Dani (Florence Pugh) suočava se s obiteljskom tragedijom: njezina sestra počini samoubojstvo i pritom ubije roditelje. Nakon toga priča se premješta u zabačeni, ruralni dio Švedske, u izoliranu zajednicu u kojoj vrijede drukčija pravila nego u civiliziranom svijetu.

Na prvi pogled, to i nije neka podloga za „čudo” od filma, možda i pomišljate. Ali upravo u tome je snaga Midsommara: Ari Aster nevjerojatno vješto hoda po tankoj granici između smrtne ozbiljnosti i gotovo groteskne ironije. S jedne strane film secira teške teme gubitka i traume, a s druge strane zasipa gledatelja pretencioznošću takvih razmjera da se ne može razlučiti je li riječ o Asterovoj namjeri ili o trenucima u kojima ozbiljnost jednostavno sklizne u nešto posve drugo.

Spoiler alert!

Liberal arts svjetonazor

Pa što to, pobogu, zapravo ironizira Midsommar? Ukratko – cijeli liberal arts svjetonazor. Kod nas bismo rekli „filozofski”, misleći pritom na studentsku supkulturu Filozofskog fakulteta. Glavni likovi nose upravo taj mentalitet, njihova je odlika da u svemu „drugačijem” vide „nešto”, čak i kada tog nečega tamo uopće nema. To je i suptilno podbadanje gledatelja koji svoj manjak razumijevanja filma pokušava opravdati prizivanjem „dubljeg smisla” do kojeg zapravo ne može doći.

Paralelno s tim, film ironizira i zapadnjačku fantaziju o idili pastoralnog života – kroz maksimalnu, gotovo grotesknu stilizaciju. Primjer je dolazak u izolirano mjesto Hårga u švedskoj regiji Hälsingland: selo izgleda kao slikovnica, a na ulazu ih dočekuju troje mladih koji na frulama sviraju melodiju tipa onoga što bi YouTube sugerirao pod „opuštajuća meditacijska glazba”.

Krenimo dublje. Prva scena u kojoj sam pomislio „Ma ovo ne može biti ozbiljno!” – i odvalio se smijati – bila je ona kada Mark (Will Poulter) odluči otići malo podalje od svog društva da obavi malu nuždu. Nađe jedno srušeno drvo, posve obično, nitko nikada nije spomenuo da je to drvo išta značajno. A onda šok: ispostavi se da je baš to drvo sveto mjesto, poveznica cijelog sela Hårga s mrtvim precima! Tako u Midsommaru kreće prvi sukob između domaćih i turista. Iskreno, pretpostavljam da se stvari i na hrvatskoj obali odvijaju vrlo slično, prije no što se krene šakama i lopatama.

Središnja scena za razumijevanje filma, barem po meni, jest susret Josha (William Jackson Harper) s jednim od seoskih mudraca koji mu objašnjava kako funkcionira sveta knjiga Rubriken. Josh, antropolog, na svaku riječ i sliku reagira s dječačkom radoznalošću i gotovo religijskim zanosom, što čini cijelo objašnjenje još apsurdnijim. Rubriken pišu stariji mudraci – to je knjiga bez kraja, opisana kao emotional sheet music, što vam već daje naslutiti koliko je „smisleno” ono što u njoj piše. Ali evo ključnog dijela: knjiga nastaje tako da Ruben, tjelesno deformiran i intelektualno zakinut produkt incesta, na papir baca nasumične mrlje, a mudraci ih zatim interpretiraju i tako stvaraju „svetu knjigu”. U tom trenutku znao sam: Ari Aster se otvoreno zajebava s nama – i prigrlio sam to sa svim srcem.

Apsurd i šok

Nakon toga film je klizio kroz dosadu i pretencioznost sve do potpuno nadrealnih, ali urnebesno smiješnih scena. Vrhunac svega jest, nazovimo to pravim imenom – silovanje Christiana (Jack Reynor), Danijinog dečka. On je nadrogiran i manipuliran da ima seksualni odnos s jednom od djevojaka u selu, a njegovo stanje najbolje oslikava činjenica da mu za „vitalnost” daju i dodatni poticaj u obliku nekog dima. Izgubljen u prostoru i vremenu, Christian tetura do djevojke koja leži u središtu goleme prostorije, dok iza nje stoji desetak golih žena različite dobi. Kada napokon krene na posao, one počinju proizvoditi zvukove nalik performansima Yoko Ono.

Christian gleda zbunjeno, ja se smijem glasno jer sam već davno odbacio ideju da film prenosi neku ozbiljnu i duboku poruku, a onda scena tek eskalira: starija žena mu počinje rukama gurati guzove kako bi ubrzao seksualni čin, očito joj je dojadilo to „klapsko pjevanje”. U tom apsurdu imao sam osjećaj da će u kadar ući inspektor Frank Drebbin i samo potvrditi da gledamo komediju apsurda, ali, nažalost – nije.

Recimo nešto i o likovima. Njihova je motivacija upitna već od početka. Christian želi ostaviti Dani, no kad joj sestra ubije roditelje i sebe, predomisli se. Nakon vremenskog skoka doznajemo da joj nije ni rekao da planira putovanje u Švedsku, pa ga Dani pasivno-agresivno „pritisne uza zid”. Čini se da je veza gotova. Prevario si se, dragi gledatelju!

U idućoj sceni Christian hladnokrvno poručuje prijateljima da će Dani ipak putovati s njima – a oni to prihvaćaju bez pogovora, iako je jasno da je ne podnose. Prevrtljivosti, ime ti je Christian! Možda pomislite da su sada sretan par. Krivo. Odmah po dolasku u Hårgu, lokalna djevojka – ona ista s kojom će kasnije završiti u ritualnom parenju – udari ga nogom pred Dani, a Christian potrči za njom kao da njihova veza uopće ne postoji. Povrh svega, zaboravi Danijin rođendan.

Teško je u svemu tome pronaći čvrstu motivaciju likova. Christian pritom ispada kao da igra dva kontradiktorna lika: ili je emocionalno distanciran i nije mu stalo do Dani (pa zašto je uopće pozvao na put?), ili je empatičan jer je poziva – ali tada ostatak njegovih postupaka postaje neuvjerljiv. A opet, vidjeli smo i čudnije stvari u životu – pa možda je i ovo „moguće”, koliko god nevjerojatno zvučalo.

A da pobjegnemo?

Pravo izrugivanje našim liberal arts junacima počinje nakon scene u kojoj dva „starca” od 72 godine trebaju počiniti obredno samoubojstvo – jedan uspješno, drugi nimalo. Pravilo zajednice glasi da osoba koja navrši 72 godine mora skočiti s litice pred cijelim selom, kako bi njezin duh prešao u one koji tek trebaju biti rođeni. U ovom slučaju to najprije učini žena – pogodi kamen i gledamo, kao i Dani, Christian i Josh, eksplicitnu sliku glave koja se razbija poput lubenice. Zatim na red dolazi muškarac: promašuje samu metu i pada pokraj kamena. Ne umire, već se samo teško ozljeđuje. Tada ga tri člana zajednice redom udaraju golemim čekićem, drobeći lubanju – kao da gledamo Tarantina u etnografskom izdanju.

Naši su junaci u šoku, ne mogu vjerovati onome što su vidjeli. No, ljudi iz sela im mirno objasne: „tako je to kod nas” – i ta ih rečenica čak donekle primiri. Očekivali biste sada normalnu reakciju: spakiraj se i bjež’mo glavom bez obzira. E pa – u krivu ste! Po povratku u selo, ekipa koja je prije samo nekoliko minuta gledala brutalno samoubojstvo i ubojstvo reagira ovako: Josh užurbano zapisuje bilješke u svoju tekicu, Christian priopćava da će i on pisati diplomski rad o Hårgi, a Dani je potresena – ali ne zbog trupla koje je upravo vidjela, nego zato što, vlastitim riječima, „ne zna tko je”. Ta karikaturalnost liberal arts ekipe posebno dolazi do izražaja u kontrastu s parom koji u svojim životima rade u primarnim djelatnostima, na farmi. Njihova reakcija na prizor je, za razliku od naših junaka, potpuno normalna: „Bjež’mo od ovih manijaka!”

Općenito, film je narativno pun rupa i mogao bih potrošiti još mnogo vremena da ih sve pobrojim. Ostaje dojam da je u igri bilo mnogo ideja i koncepata, ali su u filmu slabo provedene ili naprosto napuštene. Najjasniji je primjer početak: Dani gubi sestru i roditelje, a motiv te traume do približno polovice filma uporno se vraća kroz snove i vizije – nakon čega potpuno ispada iz fokusa.

Uvjerljiva Pugh

Potom slijedi drugo traumatsko iskustvo, no film ne daje prirodan prijelaz iz prve traume u drugu; prva jednostavno nestaje iz naracije, dok se druga i njezino razrješenje pojavljuju kao zaseban segment priče. Umjesto dramatske zaokruženosti – početak, sredina, kraj – dobivamo: početak, sredina, novi početak, kraj.

Florence Pugh odlično je odglumila Dani, uvjerljivo iznijevši njezino traumatsko stanje i poremećenost. Njezin je lik veći dio filma ili ucviljen ili ravnodušan, dok se tek pred kraj pokazuju naznake sreće i zadovoljstva. Tako da je Pugh dobro odglumila svih 50 nijansi ucviljenosti; kod ravnodušnosti nije bilo nekog izazova, a u par scena — primjerice u završnoj, kada gleda kuću u kojoj je, ni kriv ni dužan, izgorio njezin dečko Christian, kojega je ona osudila na smrt — vidi se prava, autentična sreća i zadovoljstvo.

Od ostale glumačke družine ne bih istaknuo neku posebnu izvedbu, možda ženske korove u scenama seksa Christiana i djevojke iz sela te Danijina psihičkog sloma nakon što taj seksualni odnos ugleda. Ženski korovi u tim scenama isporučili su nešto toliko bizarno da bi im za to trebalo dati neku posebnu nagradu.

I dok je naracija glavno oružje ismijavanja i karikature, režija je glavno oružje pretencioznosti. Što uopće jest pretencioznost? U našem kontekstu to je prekomjerno stiliziranje i vizualna pedanterija usmjerena na materijal bez osobite vrijednosti. Midsommar obiluje takvim postupcima: brojna zbivanja u selu — plesovi, zajednički obroci — razvlače se u duge, brižljivo orkestrirane prizore. U narativnoj analizi već smo ukazali na kroničan manjak „dubine”; režijska pretencioznost taj manjak samo naglašava, a bitnu ulogu ima i glazba.

Sad, čovjek bi nakon čitanja ovog osvrta pomislio da je Midsommar zapravo pomaknuta komedija. I meni je to doista bio dojam. No, velik broj ljudi koje sam susreo imao je potpuno suprotno iskustvo – njih je film prenerazio, nazivali su ga „uznemirujućim” i „teško probavljivim”. Pa kako je moguće da se doživljaji gledatelja toliko razilaze? Kao što sam ranije naveo, gledatelj – osobito onaj koji lako podleže autoritetima – često pokušava pronaći dubinu i ondje gdje je nema. Zašto to u Midsommaru izaziva uznemirenost? Kao amaterski psiholog rekao bih da je razlog u nemoći da se filmu pripiše jasna poruka, a istodobnom pritisku da se zauzme neki stav. To stvara frustraciju. Kad se toj frustraciji dodaju eksplicitno nasilje i bizarni prizori, rezultat se prirodno pretače u osjećaj uznemirenosti. Koristite mozak, razvijte kičmu – i vidjet ćete da će takvi osjećaji nestati.

Narativni bućkuriš pretenciozne režije

Pripadnost žanru horora film višestruko ironizira. Već sam naslov, Midsommar, upućuje na otklon od klasične noćne postavke: ovdje je horor izložen pod neprekidnim dnevnim svjetlom, gotovo laboratorijski. S druge strane, film napušta i jedno od nepisanih pravila žanra: prvi stradavaju, navodno, „blesavi”. U Midsommaru ceh prvi plaćaju najracionalniji likovi, oni koji reagiraju „očekivanom ljudskom reakcijom”.

Pa ima li Midsommar uopće kakvu poantu? Za mene svakako – film naposljetku izruguje samu ljudsku prirodu. S jedne strane, ismijava zapadnjačku površnost u promatranju svake drugačije kulture i očajničko nastojanje da se u njezine obrede i običaje upiše „dublji smisao”, ma koliko ti obredi bili besmisleni. Na dubljoj razini film poručuje da ne postoji društvo koje je po ičemu „bolje” u razumijevanju ljudske egzistencije.

Svi smo mi gonjeni istim strahom, sebičnošću i napaljenošću koji nas guraju u grupe, a te grupe rađaju društvene forme – ovakve ili onakve. U srži, i izolirano švedsko selo i urbani grad suvremenog SAD-a nastanjeni su istim genetskim materijalom: jedinkama koje, u različitim društvenim kostimima, razmišljaju o istome – seksu i vlastitoj dobrobiti. Što više užitka, što manje patnje.

Sve u svemu, uživao sam gledajući Midsommar, iako je riječ o narativnom bućkurišu pretenciozne režije, i veselim se novom filmu Arija Astera – Eddingtonu, koji je premijeru imao u Cannesu 18. travnja. Treba nam više filmova poput Midsommara.