MINAMATA (2020): Johnny Depp briljira u ulozi fotografa koji istražuje trovanje živom u Japanu
Iako je karijera Johnnyja Deppa doživjela notacijsku deprecijaciju uzrokovanu brojnim parnicama, kao i etiketiranjima nazivima poput ‘alkoholičara’ i ‘nasilnika nad ženama’, svejedno je ekscentrični glumac i zvijezda kultnih filmova kao što su „Edward Škaroruki” (1990), „Donnie Brasco” (1997) i serijal filmova o kapetanu Jacku Sparrowu uspio iznjedriti još nekoliko zanimljivih filmskih projekata. Jedan od tih naslova nosi ime „Minamata”, na prvu poznato samo onima upućenijima u opskurnu bolest koja je zahvatila Japan tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća nakon bacanja žive u vodu koja je kasnije utjecala na trovanje stanovnika dovodeći ih do zastrašujućih vegetativnih stanja, kao i nemogućnosti pomicanja mišića.
Ovaj nimalo jednostavan projekt preuzeo je na sebe Andrew Levitas, filmski redatelj i producent koji na filmskoj stranici IMDb-u ima zabilježen tek jedan prethodni redateljski projekt imena „Lullaby” iz 2014. godine. Film „Minamata” nije dočekao svoju širu dostupnost do ove godine i tijekom 2020. godine bio je dostupan tek na određenim filmskim festivalima, a uzrok tomu prvenstveno je nezadovoljstvo studija Deppovom privatnom situacijom, što je rezultiralo time da je sam redatelj Levitas pisao studiju MGM (Metro-Goldwyn-Mayer koji je film otkupio nakon njegove premijere na Berlin International Film Festivalu u veljači prošle godine) optužujući ih za „zakopavanje njegovog filma”. No, sami studio osporio je tu činjenicu i film je konačno recentno ugledao svjetlo dana na globalnoj razini.
Trovanje živom u malom gradu imena Minamata
Eugene Smith (Johnny Depp) lik je baziran po stvarnoj osobi i znamenitom fotografu koji je radio za magazine Life prepoznat kao jedan od najbitnijih američkih fotografa po pitanju fotografskih eseja. Fotografije koje je Gene radio za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i slike Pittsburgha, ali i one koje predstavljaju žrtve intrigantne bolesti imena Minamata, među kultnim su esejima koje reprezentativno prikazuju Smithov obimni repertoar.
Okrenut porocima alkoholnog predznaka, iako i dalje na glasu kao renomirani fotograf globalno priznatog časopisa, Eugene upoznaje Aileen (Minami), mladu aktivisticu koja služi fotografu kao interludij u poimanje sfere bolesti koja hara Japanom i ljude dovodi u ‘kamenita’ stanja, a gdje bi Eugeneova uloga bila zabilježiti spomenute strahote fotoaparatom i objaviti u časopisu. Premda primordijalno ne uspijeva postići dogovor sa svojim urednikom Robertom Hayesom (Bill Nighy), Eugene u konačnici odlazi u Japan gdje, upoznajući ljude, polako raskrinkava glavnog uzročnika Minamata bolesti, pritom ovjekovječujući opskurne prizore.
Budžetno nepokriven, ali estetski hvalevrijedan
Nedostatak budžeta očit je u segmentima redukcije akcijskih scena transcendirajući potencijalno epski film u manje, privatne scene detektivskog duha. Svejedno, umjetnički pristup realizaciji ove kompleksne i kontroverzne teme nije nimalo podbacio, već je itekako vrijedan faktor cjelokupnog filma. Unatoč tome što se osjeća nedostatak dodatnih scena koje bi elaborirale bolest nepoznatu većini stanovništva, kao i njezine žrtve, „Minamata” uspijeva iznjedriti umjetnički film koji propitkuje ljudski moral i svijet u kojemu novac doista jest pokretač svega. Iznimno uvjerljiva gluma dodatno pridonosi dokumentarnom narativu. Pritom se osjeća da Johnny Depp nosi cijeli film na svojim leđima i samim time dokazuje da se snalazi i u nezavisnim umjetničkim projektima sitnih proporcija. Interpretacija poznatog fotografa uvjerljiva je, zanimljiva i kompleksna te djeluje vrlo realistično, a time i blisko gledatelju.
S druge strane, problematika se pronalazi u činjenici da se iz sporednih likova dobiva vrlo malo i stvara se dojam Deppovog suprematizma naspram ostatka glumačke postave čija uloga djeluje više poput statista s ponekom rečenicom. Uvjerljivije bi zasigurno bilo da se realizacija napravila u obliku igrano-dokumentarnog filma, i dalje s Deppom na čelu u ulozi kontroverznog fotografa. Pritom ne treba izostaviti činjenicu da je nedostatak scena koje istražuju bolest Minamate, unatoč estetski lijepim kadrovima kao i art ambijentu, svakako negativan faktor uzevši u obzir da postoje scene koje su potpuno nepotrebno razvučene, ali i djeluju suvišno imputirano.
Teška tematika pokrivena maestralnom glazbom Ryuichija Sakamota
„Minamata” je film koji sebe shvaća vrlo seriozno i uspješno stvara fabulu koja, unatoč deprivaciji fundamentalnih scena vezanih za tematiku, zahvaljujući hvalevrijednoj kinematografiji kao i Deppovoj respektabilnoj te kompleksnoj interpretaciji fotografa Eugenea Smitha, čine ovaj film dostojnim gledateljeve pozornosti. Film je pokriven glazbeno fluidnom i dramatičnom glazbom autora Ryuichija Sakamota, čuvenog skladatelja koji je stvarao glazbu za filmove kao što su „Posljednji kineski car” (1987), „Femme Fatale” (2002) i „Povratnik” (2015).
Nažalost, dok sami film pati i od nedostatka elaboracije sporednih likova koji služe više kao narativno sredstvo protagonistu u njegovoj misiji zabilježavanja bolesti koja hara Japanom i prigušuje talente glumačkih veterana poput Billa Nighyja i Hiroyukija Sanada, svejedno ne utječe na kompletni dojam filmskog uratka. Preporuka stoji za svakog ljubitelja filmova temeljenih na istinitim pričama, pobornicima nezavisnih filmova, kao i gledateljima s afinitetom prema detektivskom istraživanju.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.