MINDHUNTER: Mračnije, ambicioznije, dinamičnije
Gotovo dvije godine nakon što je na Netflix stigla prva sezona, Mindhunter je dobio svoj nastavak, ovaj put još ambiciozniju i dinamičniju drugu sezonu. Nakon neobično dugog iščekivanja nastavka serial killer drame Davida Finchera, druga sezona odlučno nastavlja upravo ondje gdje je posljednja epizoda prve sezone odlučila sugerirati moguće ishode i napraviti stanku.
Budući da je riječ o jednom od najboljih redatelja današnjice nepotrebno je raspravljati o visokim očekivanjima koja je Mindhunter postavio, ali i opravdao, u samom početku. Ipak, druga je sezona krenula iznenađujuće dinamičnijim i snažnijim tempom s kojega je teško skrenuti pogled.
Opsesija zločinom
Mindhunter je adaptacija istoimene nefikcijske knjige Johna. E. Douglasa, specijalnog FBI agenta čiji lik u seriji utjelovljuje Jonathan Groff. Riječ je o fikcijskoj interpretaciji zabilježenih događaja koja se gradi na ljudskoj fascinaciji i opsesiji zločinom. David Fincher maksimalno iskorištava i intrigira tu fascinaciju, premda u svojoj režiji ostaje distanciran dovoljno da se portret ljudske opsesije devijantnim ponašanjima ne ispreplete s njihovom glorifikacijom.
Nakon što ga posljednja sekvenca prve sezone ostavi potresenog na bolničkom tlu, priča započinje uz Holdenov bolnički krevet. Učestali napadi panike samo su jedna od posljedica koje, uslijed svakodnevnog lova na umove serijskih ubojica, sustižu privatne živote Holdena Forda i njegovog partnera Billa Tencha (Holt McCallany).
Zaključak prve sezone je sugerirao Holdenovu instinktivnu mogućnost da se poveže s predmetima svog istraživanja više nego s vlastitom djevojkom, a druga sezona produbljuje isti problem. Ukoliko je u početku postojalo više opcija za daljnji psihološki razvoj i motivaciju agenta Forda, kako sezona odmiče prema svom zaključku postaje jasnije da se njegova fascinacija kvalitetom vlastitog rada pretvara u duboku osobnu konzumaciju, a ovaj put istoj sudbini nije izbjegao ni racionalan um agenta Tencha.
Razum, instinkt i osjećaj
Drugu sezonu Mindhuntera otvara fantastična sekvenca, i još jedan u nizu uznemirujućih prizora BTK Killera Dennisa Radera (Sonny Valicenti). Nakon što su mu kratke uvodne sekvence u prvoj sezoni natuknule identitet, Mindhunter nastavlja u istom smjeru i ovaj put ga prikazuje u obiteljskoj kupaonici, u činu autoerotske asfiksije i s plastičnom maskom koja mu prekriva lice. Apsolutno zapanjujući kadrovi, koji estetski ne izdaju vizualni karakter prethodne sezone, sugeriraju Fincherovu namjeru da zakorači još dublje u povijest zločina.
BTK Killer ponovno zauzima uvodne sekvence koje sve dublje zadiru u fragmente njegovog privatnog života upravo u vrijeme kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, u razdoblju u kojem mu se pripisuje barem deset monstruoznih ubojstava. Dennis Rader je ostao na slobodi do 2005. godine, stoga FBI u to vrijeme o njemu raspravlja samo u teoriji i bez konkretnih dokaza. Ipak, on se kao nadrealni moment proteže čitavom sezonom, protagonistima ostaje skriven dok je gledatelju prikazan u frustrirajućoj slobodi te služi kao okvir sezone koju završava jednako uznemirujuće kao što je i otvara.
Temeljni problem sezone je slučaj poznat pod nazivom Atlanta Child Murders koji je zabilježio nestanke i ubojstva barem dvadesetosmero djece u Atlanti u razdoblju od 1979. do 1981. godine. Agenti odlaze u Atlantu gdje surađuju s lokalnom policijom, a Holden Ford se potpuno posvećuje slučaju. Vođen svojim instinktom, razum ostavlja po strani i uporno se trudi nesretnim majkama izgubljene i ubijene djece dokazati vlastitu posvećenost otkrivanju istine.
Borba s vjetrenjačama
Mindhunter je prvu sezonu zaključio kulminacijom profesionalne traume i njezinim utjecajem na privatni život, mentalno stanje i odnose protagonista s vlastitom okolinom. Holden Ford se bez obzira na ometeno duševno stanje vraća na posao kojim zamjenjuje sve aspekte privatnog života. S druge strane, njegov se partner suočava s tragičnim događajem u obitelji i s vlastitom nemogućnošću da razgovor o prirodi svog posla ostavi po strani na nedjeljnim druženjima i proslavama. David Fincher se okreće ka problemu nadmoći poslovnog nad privatnim životom, a dvojica agenata na različite načine postaju konzumirani vlastitim zanimanjem.
Druga polovina sezone pojačava ritam, postaje dinamičnija, kompleksnija i ambicioznija. Slučaju u Atlanti pridružuju se razgovori sa serijskim ubojicama poput Davida Berkowitza i Charlesa Mansona, a raste i dihotomija između dvojice protagonista. Naime, dok Bill Tench uspijeva pratiti protokol te ostati pažljiv, metodičan i precizan, Holden Ford se, u nedostatku privatnosti, osobno veže uz slučaj i njegove žrtve.
David Fincher to maestralno dočarava u sekvenci u kojoj Holden, s bijelim drvenim križem na ramenu, pokušava stići pred crkveni portal gdje će, s velikim zakašnjenjem, postaviti križ u sjećanju na žrtve u Atlanti. Sekvenca upotpunjena isprekidanom i dramatičnom orkestralnom glazbom i fragmentiranim analognim snimkama dočarava Holdenovu ulogu poraženog, ismijanog i apsurdnog sveca. Dvije epizode kasnije, slučaj je prividno riješen, a žrtve i dalje traže pravdu. Posljednja sekvenca druge sezone ostavlja svoje protagoniste znatno izmijenjene prethodnim događajima i s krivnjom koja se useljava u njihove domove.
