“Mobitel” (Kazalište Moruzgva): Kako danas izgleda naša komunikacija?
Na sceni Vidra Satiričkog kazališta Kerempuh 25. siječnja premijerno je izvedena predstava „Mobitel“ u produkciji kazališta Moruzgva. Riječ je o komadu poznatog katalonskog dramatičara Sergija Belbela koji je na zagrebačkim kazališnim daskama zaživio pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića.
U predstavi pratimo dvije paralelne obiteljske priče. Kći Rosa, koju ovisno o izvedbi tumači Amanda Prenkaj ili Iva Babić, otpraća majku Saru (Nataša Dorčić) na put poklanjajući joj avionsku kartu, ali i najnoviji model mobitela kako bi mogle ostati u kontaktu. Na aerodromu je i Claudia (Ecija Ojdanić), koja maltretira svog sina Jana (Dado Ćosić) žaleći se na već pomalo zastarjeli mobitel.
Predstava istražuje zamršene odnose između roditelja i djece, ali i muško-ženske odnose. Rosa pri povratku kući otkriva da ju je njen dečko ostavio te krivi oca koji je isto učinio njenoj majci – njega doduše ne susrećemo na pozornici, već mu se Rosa obraća putem mobitela. Takav način komunikacije karakterističan je i za glumce na pozornici koji međusobno razgovaraju putem mobitela, a njegovom upotrebom komunikacija licem u lice se dokida. Čini se da je i sukob generacija koji bi se potencijalno dao iščitati neutraliziran tehnologijom. Gotovo da dolazi do svojevrsne inverzije jer su Sara i Claudia zapravo veće ovisnice o mobitelima nego Rosa i Jan.
Iako isprva skeptična prema mobitelu, Sara će u trenu savladati njegove funkcije te javiti Rosi da mora i sebi nabaviti takav dobar model. S druge pak strane Claudia čitavo vrijeme prigovara sinu kakav joj mobitel treba. Ako je zadatak bio pokazati kako je mobitel zapravo postao iritantan dio naše svakodnevice, a da toga i nismo svjesni, predstava je u tome uspjela. Na trenutke svi likovi, a posebice Sara i Claudia, postaju naporni stalnom upotrebom mobitela.
Takve dijelove predstave vješto prekida dobra i pravovremena upotreba audio-vizualnih efekata koja također nije pretjerana. Efektno je zamračenje i nagla tišina koja uslijedi nakon terorističkog napada, kratko prikazujući svijet bez tehnologije i sveopći kaos u kojem isprva nije moguće nikoga dobiti putem mobitela. Treba pohvaliti Willema Miličevića koje je bio zadužen za glazbu i video u predstavi. Ubrzo nakon napada promatramo različite televizijske vijesti koje nam u svega nekoliko sekundi prenose emocije i objašnjavaju što se dogodilo.
Jedan od suvremenih problema koji je ušao u ovu predstavu jest i terorizam. Iako je teroristički napad na aerodrom u središtu radnje, čini se da je ipak u sjeni onoga što predstava želi reći o otuđujućem utjecaju tehnologije u našem svakidašnjem životu. Riječ je o značajnom događaju zbog kojeg kod likova dolazi do preispitivanja njihovih uvjerenja, a strukturno dolazi do ispreplitanja dviju životnih priča. Sara i Claudia susreću se nakon napada i zajedno borave u hotelu gdje su smjestili ranjene, a otkriva se i povijest njihovih obiteljskih odnosa. U hotel dolazi Jan koji u međuvremenu doživljava prometnu nesreću, koja je također kvalitetno minimalistički dočarana.
Rekvizita, izuzev mobitela, nema mnogo, ali upravo ta umjerenost zajedno s jednostavnom scenografijom i kostimografijom, što je zasluga Irene Kraljić, čini predstavu uvjerljivom. Valja spomenuti da scenografiju većim dijelom čini platno u pozadini na kojem se projiciraju različiti ambijentalni elementi, a u pojedinim scenama promatramo siluete glumaca koji se nalaze iza platna te nam postaju vidljivi prikladnim oblikovanjem rasvjete, za koju je bio zadužen Elvis Butković. Spomenuto platno dokazuje svoju višestruku funkciju kada na njemu pratimo Rosinu videoporuku, što jasno svjedoči činjenici da predstava iskorištava veliki dio tehnoloških mogućnosti koje nude suvremeni mobiteli.
Izobilje informacija kojima smo svakodnevno bombardirani, dobrim dijelom zato što smo stalno povezani mobitelom, ali i drugim oblicima umreženosti, ovdje je vješto predstavljeno i simultanošću zbivanja na pozornici. Kroz veći dio predstave većina je glumaca gotovo stalno na sceni. Razlog tome je već spomenuta komunikacija mobitelom, kada se pojedini likovi nalaze u različitim fikcionalnim prostorima, ali su zajedno na pozornici kako bismo ih čuli i vidjeli. Iako je predstava mogla biti tako napravljena da se izbjegne spomenuta simultanost, time bi se izgubio međuodnos likova pred očima gledatelja. S obzirom na to da se veći dio komunikacije odvija putem mobitela pratili bismo monologe likova usamljenih na pozornici, a na ovaj način vidimo i kako nas tehnologija povezuje.
Krešimir Dolenčić dobro je obavio posao jer usprkos toj simultanosti zbivanja i preklapanja fikcionalnih prostora gledatelji uspijevaju pratiti priču, a to je i najvažnije. Dijelovi u kojima se komunikacija odvija mobitelom nešto su brži i dinamičniji, dok su razgovori licem u lice nešto sporiji.
Glumci su se dobro snašli u svojim ulogama, a valja spomenuti da je na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci za ulogu Sare Nataša Dorčić osvojila nagradu „Veljko Maričić“ za najbolju žensku ulogu, dok je Dado Ćosić za ulogu Jana dobio nagradu „Veljko Maričić“ za najboljeg mladog glumca. Nataša Dorčić je zaista imala nešto teži zadatak jer je lik Sare nešto kompleksniji, čak možda razrađeniji od ostalih, ali uspjela je utjeloviti sve aspekte njene osobnosti. Amanda Prenkaj djeluje kao ozbiljna i odgovorna kćer i uloga joj dobro pristaje. Dado Ćosić djelovao je najprirodnije i najuvjerljivije do svih na pozornici te izaziva popriličnu količinu smijeha kod publike.
Kazalište Moruzgva je nakon uspješnica kao što su „Gola u kavezu“ i „Heidi“ postavilo zanimljivu predstavu koja problematizira našu suvremenost. Riječ je svakako o solidnoj predstavi za koju se isplati izdvojiti osamdeset minuta, ponajviše zbog humora i dobrih glumaca, no po pitanju spomenute problematizacije tehnologije ne treba očekivati nešto revolucionarno jer riječ je više o komentaru nego o nečem bitno novome što predstava donosi.
