“Gola u kavezu” (Kazalište Moruzgva): Autodestruktivnošću skupljamo rešetke kaveza straha
Uvriježeno je mišljenje da ‘normalnu’ obitelj čini vjenčani, heteroseksualni par s djecom. Svakako bi najbolja opcija bila ponizno se složiti s tom tvrdnjom i ne posezati za kritičkom argumentacijom kako ne bismo doveli u pitanje nastavak rotacije Zemlje oko Sunca. Ili nešto još gore. Inače, svako propitivanje tradicije vjerojatno bi u starijim povijesnim razdobljima rezultiralo smrtnom kaznom, stoga sva sreća da smo koliko-toliko tolerantni. Jasno je da se prožimanjem kulturnih obrazaca tradicionalni oblik obitelji našao na klimavim temeljima. Puka poslušnost žene mužu iz vrline prelazi u stadij u kojemu je muškarac „seksualni agresor”, a žena „seksualna nagrada za muškarca”. Ipak, skladan brak i miran život o kojemu maštaju od djetinjstva jedna je od glavnih preokupacija većega dijela ženskoga roda.
Žrtve sudbinske prekretnice
Ponekad, koliko god da cijeniš obiteljske vrijednosti i trudiš se zadovoljiti sve pretpostavke uspješnoga obiteljskog života, jednostavno ne uspijevaš. Takvu su sudbinu okusile Nina (Ecija Ojdanić), Una (Barbara Nola) i Tanja (Ana Begić Tahiri), karakteri melodrame „Gola u kavezu”. Kazalište Moruzgva ovim je sentimentalnim prvijencem, a i svim sljedećim komadima, na kazališne daske postavilo želju za uljepšavanjem svijeta putem mijenjanja slike društva.
Na polumračnoj sceni, okružene loncima koji imaju ulogu namještaja, Una i Tanja očekuju dolazak prijateljice Nine koja je u problemu. Kako ona ne dolazi u dogovoreno vrijeme, razgovor između Une i Tanje prelazi u kritičko iznošenje stavova o muškarcima uz koju kap alkohola viška, premda naglašavaju da mrze „kada se sastanu babe i raspale po frajerima”. Kao što je i za očekivati, Ana Begić Tahiri igra ulogu revolveraški nastrojene, uspješne, poslovne žene odlučnog karaktera iz kojega isijavaju brzopotezne sarkastične izjave s ulogom pojačavanja humora. Jedna od takvih, koja ujedno i sažima sklop neispunjenih očekivanja i njihovih ženskih razgovora je: „Igramo se Sexa i grada usred ovog sela i apstinencije”. Vodi se zdravim razumom zbog čega iskrenost ne omotava u celofan. Želju za ljubavlju i djecom, koju ne može imati, zakopava usmjeravajući se na posao.
Drugačiju viziju svijeta, iako nezadovoljna istim, donosi Una. Kao konceptualna umjetnica jedva preživljava, neprepoznata je od strane publike i kritičara te je u vezi sa oženjenim muškarcem. Barbara Nola u lik Une unosi mirnoću, optimizam i ponešto sanjarskog duha zbog čega je ona, bez obzira na promašaje i naivnost, optimistična. Lik konfuzije je Nina, žena koja se iznenadno našla oči u oči sa životom od kojega se vješto skrivala zaštićena utočištem zvanim brak. U trenutku kada gubi muža, saznaje da je trudna te počinje tražiti odgovore na važna životna pitanja smatrajući se nedostojnom za ispunjavanje uloge majke. Upravo je kavez iz naslova predstave simbol njezina straha od samohranog majčinstva. Ecija Ojdanić idealno utjelovljuje ulogu zbunjene, nespremne žene kojoj nedostaje samopouzdanja.
Predstava je nastala prema motivima drame „Tripice”, autorice Olje Runjić, a scenarij je pripremio Ivan Leo Lemo. Što se tiče atmosfere, nije izostajalo humorističnih, ali ni dramatičnih trenutaka. Dijalozi prodiru u srž problematike, a efektnosti rečenog pridonose geste i mimika te varijacije u glasnoći govorenja. Ulogu ubrzavanje radnje, njezino pojašnjavanje te dočaravanje smisla zauzima glazba. Ana Begić Tahiri svojim je glasovnim sposobnostima dodatno naglasila nemir i drskost, a time i zabetonirala ulogu otresite, naizgled hladne dame. S druge strane, Barbara Nola i Ecija Ojdanić pjevale su emotivnije u skladu sa prirodom senzualnijih uloga koje su igrale. Cigaretama zadimljena scena istovremeno je dočaravala teškoće likova, ali i hedonistički pristup prema onome što je ipak pozitivno, bez obzira ne neuspjehe.
Udovoljavanje drugima = goli u kavezu
Centar prijateljskoga okupljanja popraćen, stereotipno gledano, ženskim temama kao što su izgled, kilogrami, shopping i tračevi uz alkohol, cigarete i učestale psovke, krinka je pozadine koja krije nezadovoljstvo organizacijom života. Povjerenje je glavni optuženik, a njegov bijeg iz muške osobnosti i dalje je nerazjašnjen. Usamljenost je početak svakoga preispitivanja, a prijateljske veze su jedini iskreni komunikacijski kanal koji, premda je zaprljan početnim nepovjerenjem i prikrivanjem pravih razloga, u konačnici ipak postaje jedino smisleno i trajno sklonište triju žena. Da, žena, jer su upravo to morale postati kako bi shvatile da je alternativa sve češći ishod opstanka u suvremenom društvu. Dakako, kada su narušene emocionalne veze, svaki se korak doima težim i besmislenijim, osim u slučaju kada hrabrost odluči koncept tradicije podložiti koroziji i okrenuti ga u svoju korist.
Najgora je moguća strategija stvaranja smislenog života, proizašla iz tamo nečijeg koncepta savršenstva, konstantno ogoljavanje sebe, udovoljavanje i bacanje u drugi plan. Trošenjem vlastite energije, živaca, sredstava i suza, gubimo jedan simbolični odjevni predmet osobnosti, a zauzvrat si poklanjamo još jednu rešetku straha. A ne želimo strah. Dakle, bježimo mu u susret. Talent. Jedna po jedna rešetka i kavez u kojemu smo potpuno goli je stvoren. A kada je on stvoren, više nemamo što ponuditi i svaka umjetno stvorena prisnost i beneficija nestaju.
Ostavljeni smo na milost i nemilost promatrača koji se uglavnom ne žele staviti u tuđu kožu i razumjeti, a i zašto bi? Greška je osobna odgovornost. Pomoć je previše imaginarna da bismo se oslanjali na njezino deus ex machina svojstvo. Jedini je spas osviještenje, a za to i nema preporučenog recepta. Možda samo treba pustiti da divlja. No, u svakoj je pogrješci nešto pozitivno. Ako sve daješ i pristaješ ostati javno gol, znači da želiš biti sretan. Na krivi način, ali želiš. Što je tu onda pozitivno? Prolaznici se nikada neće usuditi pogledati te u oči.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
