”Mrtve duše” iz Rusije ravno u Hrvatsku
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je bio jedan od onih pisaca čija djela možemo čitati onoliko puta koliko ćemo ih puta drugačije tumačiti. Njegova djela vizionarska su, spajaju realizam sa modernom te nam predočavaju stvarnost onakvu kakvu ustvari ni ne želimo vidjeti. On u svojim tekstovima spaja ono tragično sa smiješnim, što je omogućilo i Satiričkom kazalištu Kerempuh da dramatizira ”Mrtve duše”. Međutim, čitajući Mrtve duše mogli bismo i pretpostaviti da Gogolju nije bila nikakva namjera da se njegovo djelo dramatizira iz razloga što on konstantno premiješta fokus. Ponekad je na glavnom liku, ponekad na radnji, ponekad na socijalnoj situaciji i tako dalje. No, Kerempuh je još jednom uspio od remek djela svjetske književnosti stvoriti kazališno remek djelo. Uz to im je pomogla i snalažljivost kojom su iz kočijaša stvorili usto i pripovjedača koji je na jednostavan, ali dubok način predočio ovu predstavu u rečenice , ponekad i doslovno citirane (Luka Petrušić). Redatelj predstave je Dražen Ferenčina, a u glumačku postavu ulaze Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Antun Tudić, Željko Königsknecht, Angel Palašev, Velimir Čokljat i mnogi drugi.
” Jedan umre, drugi se rodi, to se sve na isto svodi! ”
Tko god je čitao Mrtve duše prepoznao je u glavnom liku, Pavelu Ivanoviču Čičikovu jedan tipičan karakter naše zbilje. Naime, on govori svima ono što žele čuti, ne preže ni za čim da postigne dobit od svega što radi te nam pokazuje kako za većinu stvari u životu najvažniji ulogu igra upravo snalažljivost. Hrvoje Kečkeš igra Čičikova te uspijeva predočiti upravo ono što nam je Gogolj i naložio da se predoči – taj suhoparni ljudski karakter od kojeg se svi želimo odmaknuti, no uvijek padnemo na ljudske igre riječi i osjećaja. Kečkeš je uspio potpuno se transformirati u Čičikova te privući svojim eskpresijama i smijeh i tugu. Bez suvišnog objašnjavanja radnje, s obzirom da je dramatizirana prema romanu, dovoljno je samo reći da je uz pomoć odlične glazbe (Mate Matišić), kostima (Marita Ćopo) i raznih drugih elemenata postignuta zaista dobra dramatizacija koja je premjestila veliku Rusiju u našu malu Hrvatsku.
Ono što moram spomenuti je Angel Palašev koji igra vlastelina Manilova. Usprkos teškoj tematici ove predstave kad je sagledamo u dubljem okviru, Angel Palašev u meni je izazvao toliko smijeha pa čak i sada kada ga spominjem smijem se, jer je svojom nevjerojatnom glumom stvorio od Manilova toliko zanimljivog i smiješnog lika da je to jednostavno umjetnost.
Likove poput Pavela I.Čičikova srećemo svugdje u životu i uvijek nas osvoje svojim pristupom i glumom kojom nam se ulaguju. Međutim, kakav god bio Pavel I.Čičikov, zadnja scena nam ipak govori i nešto više o tome koliko je čak ponekad bolje biti i takav, nego biti običan, prosječan čovjek koji vjeruje svemu. Nakon to je Pavel otišao, svi s kojima je nekada bio prijatelj protumačili su na grozne, tipično ljudske načine, zalijepili na njega etiketu s raznim lažima, u jednom trenutku ga čak smatraju i Napoleonom. A to je ta ljudska priroda od koje ne možemo pobjeći. Koliko god nam nekad netko bio drag, pa makar i netko poput Čičikova, nešto u nama ne dopušta nam da vjerujemo, ne dopušta nam da se sprijateljimo, jer u srži svih nas leži taj otpor i mržnja prema svima drugima koji nam ne odgovaraju. Svi smo mi spremni u jednom trenutku odbaciti sve naše moralne vrijednosti radi nekoga, no kada te moralne vrijednosti trebamo okrenuti protiv te iste osobe, to ćemo učiniti bez imalo razmišljanja. Koliko god mi grijeha imali, uvijek su tuđi gori nego naši.To je samo jedna od mnogih poruka koje nam šalje Gogolj, a za sve ostale posjetiti Kerempuh ne bi bilo na odmet, jer možda saznamo i nešto više o nama samima. Jesmo li mi Čičikov, ili smo pak naivni no inteligentni Manilov, ili smo pak škrti, razmetljivi Sobakevič itd itd. Ima ih dovoljno da se bar u jednom baš mi pronađemo, iako to sebi možda ne želimo ni otkriti.
