Istaknuto
20.10.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

18.10.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute „Toma” je jedan stvarno dugi film i nitko tko ima zanimljiv život ne bi ga trebao pogledati.

Izvedbene umjetnosti

“Na kavici u podne” (Teatar Gavran): O majčinstvu, konfliktima i ispraznim diskusijama

28.09.2021. Goran TerzićFoto: teatar-gavran.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Relacija roditelj-dijete nerijetko bilježi buku u komunikacijskom kanalu, a time i niz popratnih nesuglasica. Generacijski jaz potaknut je naglim i brzim suvremenim dostignućima koja su postavila barijeru između roditelja i djeteta, stoga je otuđenost sve prisutniji fenomen. Okupiranost samim sobom ne dopušta realno i šire sagledavanje situacija što u punom smislu opravdava empirističko gledište i princip tabula rasa. Oslanjamo se na sebe i sreću. Najčešće učimo iz vlastitog iskustva što je sasvim u redu. Istina da je bezbolnije učiti iz tuđega, ali onda nam nedostaje opeklina i ožiljak, što je apsolutno nefer. Uostalom, biraj si kako ti je draže.

Konačno, iako nam se čini da živimo u različitim svjetovima, gotovo uvijek dođe do prožimanja roditeljskih iskustava s našima. Što smo odrasliji i zreliji, spremniji smo slušati i razmišljati. Na površinu izlazi i dio roditeljskog mindseta podvaljenog prilikom odgoja pa je i to garancija sličnosti. Ako sve ide po planu, nalazi se i zajednički jezik. Uglavnom, gledao sam predstavu „Na kavici u podne”, autora Mire Gavrana. Zbog toga sam odabrao ovaj naizgled besmisleni uvod. Predstava tematizira odnos majke i sina kroz životna razdoblja, a osnovno je sredstvo izražavanja dijalog. Teatar Gavran tradicionalno se bavi temama koje spajaju ozbiljne situacije s komičnim spletom okolnosti pa je konačan proizvod apsurd izazvan opterećenjima. Smijeh gledatelja najbolji je dokaz tome.

Suprotstavljenim stavovima do komičnog konflikta

Na predstavu nisam išao s formiranim očekivanjima. Jedino u što sam bio siguran je da se radi o toploj komediji, kako i stoji u opisu na web stranici Teatra. Scenografija koju sam promatrao prije početka potvrđivala je toplinu na koju sugerira i sam naziv predstave. Kafići su najčešće sinonim za opuštanje i često se vežemo za njih, podsjećaju nas na druženja i razgovore uz omiljeni napitak. Ovdje je kafić bio ring namijenjen nadmetanju majke i sina. (Dakle, nema šanse da je predstava loša, u startu osjetiš show.) Njihove podnevne kavice svodile su se na kukanje, obrazlaganje teorija i strategija te dobronamjerno savjetovanje.

Dobro je poznato da majke vole imati uvid u svaki segment djetetova života te iskoristiti vlastitu percepciju situacije i razum, a zatim ponuditi savjet koji češće zvuči kao zapovijed. Naravno da se radi o dobroj namjeri, no savjetovanje često isključuje jedan važan dio – dijete. I doveden si pred zid. Ponudila je opciju pa izvoli učiniti kako ti je rekla ukoliko želiš izbjeći konflikte. Tvoje mišljenje ili ne želi saslušati ili je glupo ili ga nemaš, što je najgore. Upravo se u takvoj dominantnoj ulozi našla Mladena Gavran koja je gotovo cijelu predstavu ‘napadala’ nemoćnog i nesigurnog sina Luku kojeg je igrao Vedran Komerički.

Foto: teatar-gavran.hr

Kad kažem napadala, mislim na verbalne doskočice, šaljive usporedbe i prikriveno vrijeđanje dvosmislenim frazama. Budući da se radilo o svakidašnjim situacijama kao što su brak, razvod, djeca, prevara i tome slično, majka se smatrala dovoljno kompetentnom ući u život sina kojemu konci bježe iz ruku. Koliko god se trudila umiješati prste i pomoći mu na ljubavnom planu, on je ipak odlučio slijediti svoje srce i naivno prihvatiti sve što mu život nosi. Upravo je neslaganje izazvano drugačijim razmišljanjem i pogrešnim odabirima glavno sredstvo kojim predstava ostvaruje dramski sukob.

Banaliziranje preozbiljno shvaćene svakodnevice

Uvijek je zanimljivo pratiti svakidašnje situacije o kojima imamo pojma. Sve su to stvari s kojima smo se već susreli ili smo ih promatrali. U trenutku kada se događaju nije nam do smijeha, no s odmakom svaki problem postaje smijurija. Čini mi se da je Gavran baš to i htio – nasmijati nas stvarima koje su nam bliske, koje preozbiljno interpretiramo, a ustvari su banalne. Majka koja divlja, paničari i mudruje dok je sin izliječen od straha te sve uzima olako. Poznata situacija koja u trenutku zbivanja izaziva grčeve u želucu, a kasnije joj se rugamo. Tako je sa svime – nikada ne možeš predvidjeti budućnost pa se ne vrijedi zamarati.

Htio bih spomenuti glumu Mladene Gavran koja je tijekom cijele izvedbe zadržala majčinski ton, bez obzira na histeriju i ispade. Djelovala je moćno koristeći fraze kojima je spuštala razinu sinovljeve zanesenosti lakoćom života. Istovremeno se doimala kao poslovna žena zaokupljena karijerom, ali i kao tračerica te spletkarošica kojoj je cilj zbrinuti sina. Vedran Komerički u svaku izvedbu unosi mirnoću, jednostavnost i dragost. Nisam primijetio da dominira, no nemoguće ga je previdjeti. Nešto kao tiha voda. Takav spoj glumačkih talenata te nadmoći i uzmaka samo je pridonio stvaranju simpatične atmosfere natrpane banalnostima među kojima smo svi mogli pronaći svoje bisere.

Na korak do savršenstva

Da sumiram, predstava ispunjava ono što u opisu obećava. Nije natrpana višestrukim zapletima, nema puno glumaca niti posebnih scenskih elemenata. Svedena je i služi svrsi. Ujedno je poučna i zabavna. Rekli bismo – ‘učenje kroz igru’. Budući da se koncept vrti oko jedne teme, lako je pratiti dijaloge i zamisliti se. Tekst je poznat, uzet iz svakodnevnih diskusija i ne sadrži nešto što dosad nismo čuli. Sve u svemu, predstava vadi ono najgore iz problematike životnih provalija i slaže u priču koja nas uči kako se osloboditi pretjeranog kalkuliranja. Jedan je od savjeta popiti rakiju.

No, u završetku ipak moram spomenuti još jednu sitnicu. Gledao sam nekoliko Gavranovih predstava i kako nastaju nove, tako je sve očitiji nedostatak X faktora. Odličan scenarij, odlična scenografija i kostimografija, odlična glumačka postava… Ali sve skupa traži vezivno sredstvo, nešto što će strukturu držati skladnom kako ne bi bila okarakterizirana kao osrednja. Možda je do originalnosti jer je zaista sve već viđeno i teško je izmisliti nešto nepostojeće, a ni reciklaža uz dodatke više ne izaziva wow efekt. Ipak, „Na kavici u podne” je na korak da postane cjelovit komad, no svejedno je osjetan nedostatak maštovitosti koja bi dodala posljednji začin ovom potencijalu.

(Visited 50 times, 3 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 3.250 out of 5)

Komentari