„Najskrovitiji spomen na ljude” (M. M. Sarr): Književnost kao jedina domovina

„O čemu je knjiga?” (ovo pitanje utjelovljuje Zlo u književnosti)”

Kao netko tko za život zarađuje često odgovarajući na ovo pitanje tražim načine kako za neke knjige naći riječi, kako iscijediti ono neizrecivo i predati to potencijalnom čitatelju na dlan kako bi mogao procijeniti želi li to za sebe ili ne. Prosječna je pretpostavka da knjige o nečemu moraju govoriti, da postoji radnja koja se odvija od točke A do točke B i da se to može prepričati u nekoliko minuta.

Naravno, ponekad se i može, ali postoje knjige koje je gotovo nemoguće dočarati ili, ako se pokuša skratiti, iskasapiti ili približiti potencijalnom čitatelju, taj kratki opis djeluje poprilično kaotično ili još gore – dosadno. Zato to pitanje utjelovljuje Zlo u književnosti jer su priče koje se mogu svesti na zanimljivih par rečenica uglavnom ono što književnosti uopće ne bi trebalo pripadati.

„Svaki pisac trebao bi moći slobodno pisati što god poželi, bez obzira na to gdje se nalazio, odakle potjecao i ma kakva bila boja njegove kože. Jedina stvar koju od pisaca valja zahtijevati, bili oni afrički ili eskimski, jest da budu nadareni. Sve ostalo je ugnjetavanje. Budalaštine.”

Roman o književnosti

Mladi senegalski pisac Mohamed Mbougar Sarr napisao je tako roman o književnosti. Kad bismo ovaj tekst skratili u potpunosti i sveli ga na minimum, na praznoj bijeloj stranici mogla bi stajati samo jedna rečenica: „Najskrovitiji spomen na ljude” roman je o književnosti. Ali nije samo o tome, pobunit ćete se s pravom, sve dok ne zagrebete malo dublje i ne shvatite da su sve teme kojih se Sarr dotiče u ovome romanu izravno ili neizravno vezane upravo za književnost. Pa da se vratimo na pitanje s kojim sam započela ovaj tekst, kad bi to bilo dovoljno reći nekome tko bi želio kupiti knjigu, potencijalnom kupcu ponudila bih upravo ovaj opis.

Nagrada Goncourt

Za „Najskrovitiji spomen na ljude” Sarr je dobio prestižnu francusku nagradu Goncourt koja ga je lansirala među zvijezde književne scene. Kako sam pisac kaže, parafraziram, nije siguran znači li ta nagrada da je roman doista dobar ili ga njome jednostavno žele ušutkati. Njega ili javnost, tko zna. On se ipak nada da je razlog ovaj prvi, a iskreno, volim vjerovati da jest jer je roman doista izniman, a za izvrstan prijevod na hrvatski možemo zahvaliti Ursuli Burger.

Inspiriran istinitim događajem

Na samom početku knjige stoji posveta „Za Yamba Ouologuema” koja sama već najavljuje jednu od tema. Naime, Yambo Ouologuem bio je pisac porijeklom iz Malija, koji je za svoj roman „Dužnost nasilja” 1968. godine dobio nagradu Renaudot, postavši tako prvi dobitnik afričkog porijekla. U početku je recepcija romana bila dobra, no nakon nekog vremena dio kritike optužio je Ouologuema za plagijat. Naime, optužili su ga da je plagirao Grahama Greenea i još neke druge autore. Nakon tog nemilog događaja nastavio je objavljivati, ali pod pseudonimom.

Na liku Yamba Ouologuema počiva lik T. C. Elimanea, fikcionalnog senegalskog pisca koji je objavio roman „Labirint nečovječnog” 1938. godine i nakon optužbi za plagiranje, potpuno se povukao, a roman je zabranjen. Godinama kasnije mladi pisac istog porijekla, Diégane, fasciniran pričom o Elimaneu, kreće u potragu za njim, odnosno za tajnom koja se krije iza tog neobičnog čovjeka koji je napisao remek-djelo i potom jednostavno nestao.

Paučina pripovijedanja

Ugrubo, ta Diéganeova potraga samo je okidač, pokretač radnje i opravdanje da se rasplete roman o pripovijedanju, oda književnosti. U mnogo slojeva progovara se o afričkim piscima u Francuskoj, o jeziku samome, jeziku koji koriste približavajući njime svoje naslijeđe i priče iako je zapravo stran. Progovara se o pripovijedanju kao o paukovoj mreži koja se plete i stvara iz tijela onoga tko ju proizvodi, a pauk je kao takav važan u afričkim predajama. Ali ne samo u afričkim – sjetimo se grčkoga mita o Arahni, tkalji koja se u tkanju natjecala sa samom Atenom i istkala priču o dogodovštinama bogova. U Afričkom mitu pauka vezujemo uz Anansija, poznatog spletkaroša zapadnoafričkih priča, koji nije samo to, nego je također svojom mrežom onaj koji svijet povezuje s nekim višim bićem, nečim onostranim. Sve to možemo povezati s nastankom pripovijedanja: od tkanja do spletkarenja i pretvaranja bez kojih nema dobre priče, pa sve do povezanosti s nečim većim od nas samih.

Majka paučica i pripovijedna mreža

Pauk se u ovom romanu izravno adresira kroz lik Majke Paučice, spisateljice Sige D. koja Diéganea na neki način i uvodi u priču o T. C. Elimaneu. Ona je majka priča, izvor pripovijesti koje mladića odvode na put i na njemu ga usmjeravaju. Njezina je mreža ona koja se plete oko glavne teme, kralježnice romana. Siga D. tako postaje glas unutar romana, posebna razina pripovijedanja, koja nas odvodi u ruralne dijelove i uz dozu magijskog realizma otkriva priču o porijeklu misterioznog Elimanea. Tako iz visokog društva francuske književne scene 21. stoljeća stižemo u afričko selo sa svim svojim praznovjerjima i pričama koje se prenose s koljena na koljeno. U tom prostoru pripovijesti osjećamo onu njenu iskonsku namjenu: da u čovjeku pobudi strahopoštovanje.

Preplitanje glasova

Iz prvog lica Sarrova pripovjedača Diéganea i života mladog afričkog intelektualca u Francuskoj, koji prijateljuje s piscima i influencerima, skačemo tako u pripovijedanje Sige D. koje više nalikuje pričama uz vatru koje su stoljećima donosile mudre žene predući vunu. Tako Mohamed Mbougar Sarr slaže kolaž različitih naracija, a tematizirajući pisca progonjenog zbog plagiranja i sam se koristi djelima drugih autora. Jer to je neizbježno i on to kroz ovaj roman pokazuje. Kao što je naše tijelo ono što jedemo, kao što smo mi svi ljudi s kojima smo bliski, sve knjige koje smo pročitali i sve stvari koje su nam se dogodile, tako je i književnost satkana od svih pripovijesti ikad ispripovijedanih. Sarr se čak i u naslovu koristi tuđim riječima koristeći se citatom iz romana „Divlji detektivi” Roberta Bolaña:

„Neko vrijeme Kritika prati Djelo, zatim Kritika iščezne i ostaju Čitatelji koji ga slijede. Putovanje može biti dugo ili kratko. Zatim Čitatelji umiru jedni za drugim i Djelo ostane samo, iako se druga Kritika i drugi Čitatelji malo-pomalo priključe plovidbi. Zatim Kritika ponovno umre i Čitatelji isto tako umru i na tom tragu nepogrešivi je znak izvjesne smrti, ali druga Kritika i drugi Čitatelji neumorno i neumoljivo joj pristupe i vrijeme i brzina ih dokrajče. Naposlijetku, Djelo neizbježno putuje samo prema Beskonačnosti. I jednoga dana Djelo umre, kao što umiru sve stvari, kao što će se ugasiti Sunce i Zemlja, Sunčev sustav i Galaksija i najskrovitiji spomen na ljude.”

Roman je ovo koji me na mahove podsjetio na Zafonovu „Sjenu vjetra”, osjetila sam i zaplet dobrog trilera, lelujanje na rubu magijskog realizma, ljudsku priču o mučnim i kompliciranim obiteljskim odnosima, nazrela sam i priču o Africi izmučenoj ratovima, o mladima koji stradavaju za ideje, o beskrupuloznoj politici. Od svega navedenog, možda naoko nespojivog, Mohamed Mbougar Sarr stvorio je savršen kolaž prožet mudrošću stoljeća književnog stvaranja. „Najskrovitiji spomen na ljude” možete čitati kao priču o potrazi za prokletim piscem, ispunjenu napetošću i mistikom. Možete ga čitati kao obiteljsku sagu, kritiku kolonizacije, pogled na položaj afričkih pisaca koji se odriču svojih jezika kako bi svoje priče pričali na francuskom… U svemu tome ono što se isfiltrira na kraju i što se, čak eksplicitno, izdvaja je tvrdnja da je književnost jedina domovina.

Možete ovaj roman, kao što sam to učinila i ja, čitati kao posvetu književnosti. Još bi se mnogo toga moglo reći o ovoj knjizi i sve mi je nekako na vrh jezika, ali to su stvari koje bi prije spadale u naratološku analizu kojoj nije mjesto u jednom ovakvom formatu teksta. Ono što ostaje za reći je opet, gle čuda, citat:

„Velika djela osiromašuju i moraju to vazda činiti. Lišavaju nas suvišnoga. Iz čitanja takvih djela uvijek izlazimo lišeni: obogaćeni, ali obogaćeni oduzimanjem.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.