Istaknuto
18.09.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Nova glazba i ove srijede donosi sedam novih domaćih i regionalnih singlova između kojih možete glasanjem odabrati favorita i nešto stranih preporuka.

12.09.2019.

Vrijeme čitanja: 15 minute Veliki argentinski pripovjedač Jorge Bucay za Ziher je govorio o svojoj kući bez satova, knjizi koja mu je promijenila život, emocijama i životu s tehologijom, a ispričao nam je i priču.

Film

NEPRAVEDNA NEKREATIVNOST: sisanje nostalgije TV serija do kosti

21.05.2019. Iva Kolar i Igor Yuri Jurilj
Vrijeme čitanja: 10 minute

Šoubuznis je jedan od pogona američkog duha i jedan od najbržih načina da se ogrebete za paru. Filmovi, serije i glazba pupaju kao gljive nakon kiše, iskaču iz paštete zbog čega je najteže pametno odabrati sadržaj iz bespuća piksela različitih ekrana. Možda je to naša postmoderna egzistencijalistička kletva: odabir. No, ako išta obilježava postmodernu kletvu, onda to nije samo odabir nego nostalgija za nekim minulim vremenima koje smo isfiltrirali od negative, zbog čega na prošlost, a posebice djetinjstvo gledamo blagonaklono i, prije svega, subjektivno.

Koliko ste se samo puta pronašli usred razgovora u dilemi o najdražim filmskim i serijskim naslovima? O likovima, događajima koji su obilježili djetinjstvo i adolescenciju, referencama koje i dalje rado bacate unutar svoje generacijske skupine koje služe kao društveno vezivno tkivo? Serije i filmovi temelj su dokoličarenja, trenutaka kada se isključujemo iz realnosti i uskačemo u alternativne, zamišljene i nerealno oblikovane svjetove koji odgovaraju našim ukusima, afinitetima i stanjima duha, barem trenutačno. Na ovaj su nas tekst ponukali kultni Prijatelji čiji su tvorci odbili snimiti nastavak serije nakon gotovo 20 godina od kraja prikazivanja znajući da nikad neće postići uspjeh prve instalacije serije.

Očajna potraga za nevinošću djetinjstva?

Radi li se o generacijskoj promjeni svijesti, okaljanosti svime onime što je uslijedilo ili jednostavno demode i passe forama, eksploatacija i reinterpretacija nekadašnjih serija uglavnom ne prolazi dobro. Malo smo se zgruntali i za vas posložili serije koje jednostavno nisu uspjele postići uspjeh originala. Umjesto da se bave reanimacijom, kuće poput Netflixa, HBO-a, Showtimea i HULU bi se mogle zabaviti zadržavanjem uspješnih i popularnih serija poput Američkog vandala, Daredevila, Luke Cagea, i sl. 

serije televiziije

Foto: facebook.com

Serije pratimo zadnjih pola stoljeća, a od deda i baki, majki i očeva naslijedili smo navike prema Dinastiji, Santa Barbari ili Divljoj ruži, Esmeraldi i Marisol – dakle sapunicama. No našoj – milenijalskoj – generaciji prije svega pripadaju serijali devedesetih za koje se naše pamćenje čvrsto hvata. I to ne bi li osvježilo i sačuvalo u sadašnjem trenutku svježinu, nevinost i spontanost trenutka u kojem smo ih po prvi puta gledali. Nešto gore od tri verzije Spidermana, pedeset tisuća grana Marvelovih superjunaka ili milijun verzija Brzih i žestokih su obnovljene serije koje nakon dugih vremenskih pauza nastavljaju stare priče ili nude osvježene varijante istih.

Vjerojatno je češća reakcija na vijest da neki davno zakopani naslov ponovno sa sebe skida već dobro utabanu zemlju ta da (uglavnom vrlo znalački) preokrenemo očima i izrazimo negodovanje nego što se razveselimo gledati ostarjela poznata lica i slušati toliko prožvakane fore da tjeraju na povraćanje. To je kao da vas neprestano tjeraju na ponovna srednjoškolska okupljanja.

Štreberska terminologija: da budemo ziher

No, prije nego se uputimo u još dublju analizu inflacije novih-starih serija, osvrnimo se nakratko na terminologiju. U engleskom jeziku (a o serijama s tog govornog područja zapravo i govorimo) razlikuju se tri fenomena u svijetu uskrslih serija: reboot kao potpuno nov pogled na već viđeno dolazi s novom glumačkom postavom, okruženjem, a moguće i pričom, spin-off uglavnom bira određeni aspekt, vrlo često nekog lika, oko kojeg stvara novu priču u već postojećim postavkama fikcionalnog svijeta serije, dok je revival nastavak priče nakon dugog niza godina (i uglavnom prirodne smrti serije) s istom postavom, odnosno likovima u modernijem okruženju.

Najčešće formati revivala ne prođu najbolje i najbolniji su trn u oku gledatelja. Ovdje bih nakratko voljela spomenuti i jedan drugi fenomen nepresušnih sezona odavno duhovno umrlih serija (Uvod u anatomiju i Supernatural, primjerice), koji izlaze ne zna se točno zbog koga ni kakvog profita niti što točno glumce motivira da i dalje prežvakavaju svima prisjele obrate i narative, no o tome više možda neki drugi put.

Sabrina

Igor: Kao i s Dadiljom, puno nas rođenih osamdesetih i ranih devedesetih je odraslo uz tinejdžersku vješticu Sabrinu. I ostale 20-minutne bljuvotine s RTL-a od kojih se najviše pribojavamo reboota Zabranjene ljubavi. Originalna Sabrina je stvorena za rane tinejdžerice, bivajući smještena u američku srednju školu gdje se stvari svode na tipične dihotomije: popularno i nepopularno. Snimana kao tipična studijska serija sa skromnim setovima i robotiziranim rekvizitima poput mačka Salema, izvorna je serija bila simpatična i lagano probavljiva dječja pričica. Stara je verzija bila o nevino-naivnoj mladoj čarobnici koja svoje tinejdžerske nedaće rješava uz pomoć crne magije.

Reboot je odstupio od ikonografije i scenarija izvornika: mračniji, tehnološki napredniji, nova Sabrina se bavi okultizmom taman u mjeri da nove generacije koje vole krvavo i zazorno priuči čarobiranju. Drukčije estetike od tipičnog formata obiteljskih serija devedesetih, nova je serija adekvatno prilagođena vremenu i publici. Možemo reći da se radi o uspješnom makeoveru gdje priču pronose paralelne radnje i odnosi, dok je u originalu Melissa Joan Hart bila najgori primjer plošne djevojke koja zasigurno nije pomišljala na zlikavce, demone i slično. Poput kanibalizma.

Iva: Meni je nova Sabrina jednako za rane tinejdžerice kao i prva, samo što nema humor i vedrinu. Prilagođena je novoj publici mračnijom atmosferom, težom šminkom, a njena (kvazi)ozbiljnost mi nije skroz sjela, morala sam prvu sezonu gledati u dva navrata da je završim. Ostala mi je u okviru sličnih vamp uradaka, točno čekam kada će se pojaviti neki bal na kojem će svi ti “tinejdžeri” doći u maskama i krinolinama te suptilno dati do znanja da će možda biti orgija.

Charmed (Čarobnice)

Igor: E, ja sam dijete devedesetih i obožavao sam Charmed na slovenskom A kanalu! Najviše zbog Alysse Milano. Tri glumice iz uspješnih serija i filmova. Razvratna i odmetnuta Brenda (Shannon Doherty) našla se u ulozi najstarije sestre Pru Halliwell i preživjela samo tri sezone. Doslovce. Ukupno ih je bilo osam u kojima se serija na valu fantasyja i čarobnjaštva devedesetih na kraju pretvorila u sapunjaru s jeftinim efektima i predvidljive radnje i formulaičnih plošnih likova. U neoriginalnom vremenu gdje parazitiramo na starim hitovima i tuđim idejama, nove sestre moraju podilaziti suvremenim društvenim trendovima u naraciji i tipovima likova, pa su obične tipske uloge, a jedna od njih mora biti gej. Da se razumijemo, za potpunu jednakost i gej prava smo u svakom kontekstu, no forsiranje likova u kvazi-feminističkom dodvoravanju kakvim bi pridobili što šire publike, jeftin je trik kao i gluma koja nas nije uvjerila.

Ponovno, problem je serija koja ne nudi likove složenije i plastičnije od originalnih, a i oni su se sami ofucali tijekom brojnih sezona serije. Ne donosi nove izazove, a cijeli svijet nadnaravnog je previše spekulativan i ukalupljen u stereotipe da se pitamo nisu li zapravo pogriješili žanr i publiku i jednostavno trebali napraviti Charmed za osnovnoškolke? Kao što je netko napisao na YouTubeu u komentarima, ‘sigurno mora postojati nešto za izgon demona imena “Reboot” u Knjizi sjenki.’ Uostalom, kako itko može očekivati uspjeh reciklirane priče?

Iva: Prvu sam postavu sestara gledala prilično vjerno i prilično davno pa mi je cijela serija ostala u mističnom, ružičastom oblaku nostalgičnog prisjećanja, ali nisam imala pojma da je u planu bila nova verzija niti sam posebno zainteresirana otkriti što nude.


Reinkarnacije serija savršen su prikaz ljubavi Hollywooda prema igri na sigurno, što je jedan od razloga zašto iznova i dobivamo reciklirane naslove. Druga su dva razloga što već poznati naslovi lako plijene pažnju i što imaju već postojeću publiku. U tu mješavinu dodajte još prstohvat dobre, stare nostalgije i dobili ste zeleno svjetlo za novu sezonu serije koja je završila prije barem 10 godina.


Dosjei X

Iva: Nekad davno u sad već mitskim 90-ima ova je serija rušila očekivanja i kao protagoniste imala skroz mesnate štrebere, jednog zakopanog u teorijama zavjere, a drugu s diplomom znanstvenika. Uvodna špica mi se kao klinki urezala u pamćenje i to je bila najstrašnija serija koju sam nekad znala pogledati s mamom i tatom u kasni sat, zbog čega mi je ostala posebno draga. Posjećivala sam seriju i nakon djetinjstva, njegujući tako ljubav prema znanstvenoj fantastici (i teorijama zavjere), no vijest o njenom oživljavanju nije me baš oduševila.

Serija je još tijekom prvog emitiranja naišla na probleme i nije slavno završila, a prva epizoda oživljene verzije nije izgledala obećavajuće. Igra na nostalgiju ovdje je bila opipljiva i gotovo je sigurno da je scenarij bio napisan još tamo ranih 2000-ih kada je serija prvi put umirala. Međutim, Gillian Anderson i David Duchovny nekako izlaze iz epizode s dostojanstvom kao Scully i Mulder, podsjećajući koliko su bili (a čini se i ostali) električni i zanimljivi kao duo. Iako nije vrhunski dobro i ima svojih loših trenutaka, serija ostatak sezone zapravo uopće nije toliko loša, naročito ako ste otprije upoznati s njenim folklorom.

Igor: Sjećam se četvrtaka na Drugom programu HRT-a devedesetih: klinac koji je nakon Seinfelda priljepljeno za treperavi ekran čekao nove parapsihološke i nadnaravne pustolovine dvoje agenata. Naravno, to je bilo prethodilo svim sapunjarama i tinejdžerskim serijama koje su dotaknule neke od ovih tema: Rosewell, Buffy, Fringe, Lost ili Supernatural. Sve se one mogu posramiti Dosjea X, ali ni sama serija u vremenu koje je tehnološki napredovalo, u vremenu gdje je televizija gotovo zasjenila film filigranskim scenarijima i sve izazovnijom režijom više nema safta: vrijeme je pojelo većinu fenomena s kojima su se Mulder i Scully uhvatili u koštac.

Nažalost, nedavna reanimacija serija nakon dvije sezone bez Muldera, preko desetljeća pauze, pokušava nastaviti istom poetikom, etikom i estetikom iz devedesetih, s nešto više podočnjaka i boljom fotografijom. Ja nisam uspio pogledati dalje od treće epizode, trudeći se svim silama prizvati klinca koji je bez daha upijao jezive, začudne i zadivljujuće situacije s ruba znanosti. Više mi odgovaraju Californication i Sex Education sa Scully (Netlix) Demode. Passe. Prošla baba s kolačima, Mulder s kurvama. Idemo dalje.


Svaki od čitatelja ovog teksta ima najmanje jednu seriju koju su pratili kao mlađi i koji su ih estetski, poetski i generacijski obilježili, da ne kažemo, etiketirali. E, pa upravo su ovo zločesti asevi i subjektivne kategorije na koje igraju produkcijske kuće, ponajprije američke, u svojoj neinventivnosti na kojoj žele zaraditi: umjesto razvijanja novih ideja, lako je parazitirati na nečijoj nostalgiji. Nostalgični modus temelj je američke industrije zabave koja okreće desetke milijardi dolara na nastavcima i (tematskim) prethodnicima, spin-offovima koji naposljetku samo unište sliku, dojam i okus izvornika koji nas je u nekom trenutku oblikovao kao gledatelja.


Puna kuća vs. Fuller house

Iva: Kao čaša Cedevite napravljena od sedam žlica praha, Full House je često loše sjedala na želudac svojim sladunjavim prenemaganjima i propagiranjem američkih, obiteljskih vrijednosti, no šarenilo i bezbrižnost ovog sitcoma desetljećima ga je održavalo na televizorima diljem kugle. Budući da su hrvatski kanali (možda?) prestali s repriziranjem originalnih sezona serije, Netflix je 2016. odlučio izbaciti Fuller house, u kojoj djeca imaju djecu, a odrasli se koji put vrate izgovoriti davno izlizane krilatice. Nismo se stigli ni okrenuti, a ova moderna verzija već bezbroj puta odgledanog ima četiri sezone. Nova verzija serije čak ruši i četvrti zid, samosvjesna je i doslovno ponavlja iste scene iz originala te čak reciklirane scene prikaže usporedo. Razina zašećerenosti je ista kao i ranije, a “humoristične” replike najbolje izvodi najmlađi član postave koji zna govoriti. I Kimmy Gibbler, koja najbolje iznosi karikaturu svog lika.

Igor: Gledao sam prvu epizodu nakon što sam sat vremena skrolao Netflixom u potrazi za nečim stimulativnim i onda se u očaju sjetim ovog teksta. Jao, majko mila. Prva epizoda obnovljene serije prežvakava reference na prošlu generaciju do mjere da je cijela bila reciklaža i tobož su si bili smiješni razbijanjem četvrtog zida u patetičnoj obiteljskoj sagi koju smo bili prerasli još dok su bonboni 505 s crtom bili hit.

Roseanne

Igor: Roseanne smo u ratu pratili kao dašak svježine – mnogobrojna radnička obitelj s pravim problemima i manjkom socijalne inteligencije zbog čega je potpuno harmonična u svojoj disfunkcionalnosti. Revival je htjelo gledati pola Amerike, ali ljudima je bilo previše čak i na sitcomu slušati kritiku visoke politike, umjesto baviti se odnosima obitelji Conner koju na okupu drži glavna junakinja. Nerijetko sirova, ali uvijek simpatična, Roseanne nije bila toliko ogorčena i čemerna kao posljednjih godina kada je postala primitivna babetina kojoj je nastavak serije nakon dvadeset i jedne godine pauze bilo važno svijetu pokazati da vjeruje u magičan svijet Donalda Trumpa. Iako je srušila sve rekorde revivala, sitcom je uslijed njezinih rasističkih ispada otkazan, a nije mu pomoglo ni paralelno postavljanje dvostrukih glumica u ulozi Becky ili neuvjerljivo hendlanje smrti glave obitelji – dobrog duha komedije Johna Goodmana.

Iva: Roseanne je jedna od serija čije sam reprize hvatala u popodnevnim satima nakon škole i čija mi je životnost godila, ali nekad ono što je završilo ne treba oživljavati. Naročito kada ide pratiti trendove kritiziranja politike, što se sada nalazi na svakom uglu studija u kojima snimaju sitcome.

Zakon braće

Igor: Znači, RTL je redefinirao, ali i ubio pojam gledanja serija sve do Netflixa – jedna od onih blockbustera izgrađenih oko neobičnog motiva ili fenomena bila je Zakon braće. Serija je bacila udicu pričom o bijegu iz zatvora pomoću tetovirane kriptične karte na tijelu brata lažno optuženog sporednog glumca koji razvojem lošeg scenarija započinje akcijsku Odiseju. Zakon braće je zapravo prikrivena sapunjara, a nakon što smo se riješili serije, evo došla maca na vratanca tražit’ pare. Koliko samo možeš fakin bježati iz zatvora tako da si mjesecima u centru pažnje, razbijaš sve zakone fizike i logike? E, pa čini se šest sezona. Šest sezona s mozgo-vrijeđajućim zapletima i peripetijama da se pitamo koliko nizak IQ moraš imati da probaviš ovo? Enivej, nova sezona koja ‘povraća’ stara lica i igra se s metafizikom i trećim, naravno, izgubljenim bratom dolazi kasnije ove godine.

Iva: Napravili su novu verziju?!

Igor: Da. Kažu da nije nastavak, nije spin-off, a ni reboot, ali jest Zakon braće. Što drugo može biti ovaj Pokemon?

Twin Peaks

Igor: Za sam kraj serija s kojom je puno toga… Započelo. Sjećam se ponovno ranih, ratnih devedesetih kada je Twin Peaks išao na 3. programu HRT-a i kao klinca mi je pamet raspametila fantastična kombinacija žanrova magijskog realizma, fantasyja i detektivskog narativa, znanstvene fantastike i sapunice. Temelj postmodernističke fikcije koji je završio s milijardu upitnika koje smo sačuvali četvrt stoljeća i dobili opći popizditits na najavu treće sezone koja je zaigrala 2017. Sva pitanja koja ste imali nisu odgovorena, a zasluge idu naravno Lynchovoj režiji gdje se možemo uvjeravati da smo išta razumjeli, ali nismo. Barem ja nisam. Predaja. Jes, jes, jasno je svima da je radnja smještena u san. Sjećam se iritantno frustrirajućeg kraja druge sezone bez objašnjenja ili sugestije o nastavku sage kada je Dale Cooper zamijenjen zlim dvojnikom imena Mr. C (parodija na sapunice) i od razrješenja velike misterije – kifla.

Ako ste imuni na smežuranu kožu i sijede kose četvrt stoljeća starijih originalnih lica, onda je to prvi razlog da gledate Twin Peaks što će vas ponajprije obeshrabriti osvješćivanjem vaše starosti (kao i svaka druga serija ovdje). Dalje će to učiniti dupliciranje stvarnosti doppelgengerima, pa ako ste mislili da ste išta mudriji negoli ’91., onda opet – kifla. Distorzija stvarnosti, raštrkani vremenski portali i/ili portali snoba, dvojništvo, poništavnaje ubojstva Laure Palmer, drugi likovi u starim kontekstima – tipično za Lyncha. Ako vas njegova etika i estetika privlače još od zadnje Eurovizije, onda je Twin Peaks vjerojatno jedina serija s ovog popisa vrijedna vaše vrijednosti.

Iva: Ova je serija jedan od onih klasika koje se nikad nisam natjerala pogledati, tako da je moj komentar ovdje također – kifla.


Priča o oživljavanjima serija sigurno će se nastaviti, evo ekipa iz Beverly Hills 90210 je čula da pišemo o njihovim vršnjakinjama i žele dio kolača. Vidimo se za nekoliko mjeseci?

(Visited 182 times, 2 visits today)

Komentari