EPIDEMIJA NOSTALGIJE U DISNEYJU: Zašto i dalje ulažu u već viđeno?

Dok političari svijeta naveliko ignoriraju apokaliptična upozorenja znanstvenika o globalnom zatopljenju i važnosti recikliranja u spašavanju dragocjenog nam planeta, čini se da je Disney to upozorenje shvatio na pogrešan način. U redu, malo karikiram, ali pogleda li se filmski plan ovog studija za narednih nekoliko godina, teško je ne pitati se radi li se o nekom štosu koji se odužio i otišao u krivom smjeru.

Samo u ovoj godini izbacili su, odnosno izbacuju četiri igrane verzije ili spin-off animiranih klasika – Dumbo, Aladdin i The Lion King već su poharali kino blagajne, a krajem godine još će nas jednom posjetiti Maleficent, pet godina nakon što su joj prvi puta dali glavnu ulogu u dugometražnom filmu. Dosad smo, točnije od 2010. godine, već pogledali Beauty and the Beast, dvije Alice in Wonderland, Cinderellu i The Jungle Book.

To je već pozamašan broj podebljanih naslova, ali prava poplava crnila tek kreće, jer ovo su najavljeni igrani filmovi koje možemo očekivati idućih godina, nasumičnim redoslijedom: Pinocchio, Lilo & Stitch, Mulan, Lady and the Tramp, The Hunchback of Notre Dame, The Little Mermaid, Tinker Bell, Snow White and the Seven Dwarfs, Peter Pan, The Sword in the Stone, Cruella i, vjerojatno najiščekivaniji film od svih, Charming, spin-off o Pepeljuginom princu.

Drugim riječima, Disney šakom i kapom dijeli mogućnost starim filmovima da obuku svoje nove plesne haljine i pokažu se u drugačijem svjetlu, ne zaboravljajući pritom ni na opskurne likove čije priče nitko nije očekivao. Pokrećem kampanju za film o Mulaninom zmaju.

Nostalgija kao isplativa valuta

Disney je u 90-ima doživljavao svoj ponovni procvat nakon prvih animiranih uspjeha ranije u 20. stoljeću. Pronašli su uspješan recept koji se sastojao od dobre animacije, posuđivanja (iz) poznatih svjetskih bajki, kvalitetnog pripovijedanja i lako pamtljivih songova, što je rezultiralo velikim uspjehom među publikom. Osim što su filmovi poharali velika platna, u to je vrijeme počela šira distribucija filmova na VHS kazetama, odnosno kasnije na DVD-ima. Klinci su tako mogli češće gledati voljene filmove, naučiti sve pjesme i lako se opredijeliti za najdraže heroje i zlikovce. Ariel, Belle, Mulan, Simba i ekipa urezali su se u pamćenje čitavoj generaciji djece. Ta su djeca sada odrasla, a dio njih ima i vlastitu djecu.

Od prvih nekoliko godina 2000-ih do 2010. godine Disney nije izbacio gotovo nijedan film koji bi bio uspješan kao ovi iz renesanse. Da, izbacili su nekoliko zanimljivih kojih se nekolicina nas sjeća iz kina, poput Brother Bear ili Chicken Little, ali ništa ni približno tako uspješno ili razvikano kao ono što danas svi nazivamo „Disneyjevi klasici“. Ako sada u glavi vrtite naslove poput Finding Nemo, Toy Story i Wall-E, to su sve zapravo Pixarovi filmovi – a u klimav odnos Disneyja i Pixara ne bih sada ulazila.

Do Tangled, koji su popratile uspješnice Frozen, Zootopia i Moana kao čisti Disneyjevi filmovi, ništa pretjerano uspješno nije izašlo. Disney nastavlja izbacivati originalne animirane filmove, ali s 2010. godinom i Burtonovom Alice in Wonderland započinje faza u stvaralaštvu ovog studija koja kao glavno jelo poslužuje nostalgiju, a glavna mušterija je generacija odrasla u 90-ima.

Zašto Disneyjevo recikliranje funkcionira?

U čitavoj ovoj invaziji prerađenog materijala nitko zapravo ne može spočitnuti Disneyju da ne izbacuje i originale, što je česta i voljena kritika kada se napada studio zbog naizgled lijenog preuređivanja već poznatih naslova. A Wrinkle in Time, The Nutcracker and the Four Realms i primjerice Christopher Robin izlazili su paralelno s obradama starih naslova, ali usporede li se zarade jednih i drugih, jasno je zašto ima više već dobro poznatih naslova u najavi od onih koje dosad nismo gledali. Beauty and the Beast je, primjerice, sveukupno zaradio preko milijardu dolara, što ga čini jednim od najisplativijih Disneyjevih filmova. Za usporedbu, A Wrinkle in Time je sveukupno zaradio malo više od 100 milijuna dolara, a koštao je preko 200 milijuna. Kada bira između rizika i sigurne love, nije teško zaključiti što će takozvana ‘The Mouse House’ odabrati.

No, budimo fer i nemojmo zaboraviti tko zapravo uvelike pomaže u stvaranju ovog plana. Sjetite se generacije iz 90-ih i zapravo svih nakon njih koje su imale pristup Disneyjevim klasicima (slikovnice uz Večernji!), koje sada nose majice s Disneyjevim princezama iz Zare i H&M-a te odlaze u kino, bilo s vlastitim klincima ili sami, pogledati svoje stare heroje u tijelu nekog od razvikanih holivudskih glumaca. U vrijeme kada su ulaznice za kino bolesno skupe, a piratstvo još uvijek dovoljno jako da odlazak u kino pretvara u promišljenu investiciju, igra na sigurno strategija je i publike i filmskog studija. Već poznata priča, songovi, likovi i jaka emocionalna povezanost sa svakom od tih stavki donijet će veću zaradu od možda visoko stilizirane, ali potpuno nove priče, pa makar u njoj glumila i Oprah Winfrey.

Modernizacija ili puko prepisivanje?

Prethodno znanje publike i jaka nostalgična atmosfera omogućuju Disneyju da doslovno kopira vlastite filmove bez previše varijacija i intervencija, do te mjere da se stari i novi filmovi mogu gledati paralelno i ispast će identični, naročito ako su dobro poznati naslovi poput Beauty and the Beast, The Lion King i Aladdina. Najveća su izmjena uglavnom neke nove pjesme, koje publika onda masovno zanemari, jer je ionako došla po ono što već zna, ali u novom pakiranju – lako je zamisliti reakcije kakve dobivaju adaptacije voljenih književnih naslova na svaku sitnu izmjenu. Ovaj je fenomen svojevrsni sočni postmodernistički kolač koji prepisuje i upisuje samog sebe, daje dozu starog i dozu novog, uključuje gledatelja i usput dobro zarađuje.

No, iako je nostalgija itekako prvotna motivacija iza ovih filmova, Disney itekako ulaže u njih te donosi nešto i za nove generacije, navikle na moderno, hiperrealno i spektakularno. Svaki novi film prati gomila videa s komentarima iza kulisa o tome što su, kako su i zašto su nešto promijenili ili dodali, s hvalospjevima o najnovijim tehnologijama koje su iskoristili u snimanju i/ili izradi scene, a sve kako bi gledanje filma (p)ostalo pamtljivo iskustvo. Ne isključuje se ni mogućnost da uzmu neki film koji je originalno podbacio te od njega naprave bolju verziju, a već su iskazali interes za sporedne likove.

Disney tu ne zaboravlja ni na trenutni trend političke korektnosti i raznolikih glumačkih postava koje poštuju geografsku smještenost priče (vidi Aladdina, Mulan i The Lion King). Ako neka od tih imena imaju veliku moć u pop kulturi, kao primjerice Beyoncé, Donald Glover ili Will Smith, sreći nema kraja.

Disney pobjeđuje u Monopolyju

Budući da su intelektualno vlasništvo tvrtke, Disney s ovim filmovima može što hoće, a njihova je trenutna politika recikliranje starih uspješnica. U pripremi je i Disney+, njihova online streaming televizija, pa dio ovih filmova nastaje u tu svrhu (primjerice The Lady and the Tramp).

Bilo kako bilo, ovaj mogul nema namjeru stati, a pod sobom drži Pixar, Lucasfilm i Marvel: mogućnosti prepravaka i nastavaka u svim ovim univerzumima su neiscrpne, platforma će postojati, a i kino dvorane će se puniti usprkos svim mrgođenjima. Mogu kritičari i dežurni trolovi interneta gunđati o osrednjoj kvaliteti svih tih filmova i o prozirnosti namjera, ali dok god postoji vidljiva kvaliteta, uložen trud i jasno poštovanje branda, Disney će nastaviti nadograđivati svoje starine.