Istaknuto
04.12.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Ove godine provedite Advent na naš način, upoznajte nas kroz male božićne rituale, tradicije i sadržaje koji ispunjavaju naše adventske dane bojama veselja i zajedništva.

01.12.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Ažurirajte se i ovog tjedna uz aktualne singlove s domaćeg glazbenog terena uz rubriku Nova glazba. Odaberite svog favorita i donesite mu vječnu slavu.

Knjige

“Nesreća bez želja” (P. Handke): Kratki roman s velikom pričom

26.04.2021. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 6 minute

„Nesreća bez želja” prvi put izlazi 1972. godine i pripada opusu najranijih djela Petera Handkea, koji je prvi svoj roman, „Die Hornissen”, objavio još 1965. Nakon njegova objavljivanja napušta studij i od tada se deklarira kao slobodni umjetnik. Dobitnik je mnogih nagrada, a 2019. godine dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za književnost. Rođen je 1942. u Griffenu, austrijskom dijelu Koruške, što je vjerojatno djelovalo na njegov odnos prema pojmu domovine i kasnije životne odabire o kojima ovdje nemam namjeru pisati jer ni u kojem slučaju nisu bitni za sam tekst, koji uvijek i apsolutno prije svega stavljam na prvo mjesto.

Kako iskazati neiskazivo?

Sedam tjedana bilo je potrebno Handkeu da sjedne i krene pisati pripovijest o životu svoje majke nakon što je izvršila samoubojstvo. Trebale su mu pripreme kako ne bi sjedio i strojem po papiru kucao jedno jedino slovo. Kako uopće početi pisati tekst takve tematike? Kako uopće početi pisati tekst o takvome tekstu? Na ovo drugo pitanje nameće se nekoliko odgovora. Svaki od njih uključuje sjedanje za računalo i otvaranje famoznog bijelog ekrana na kojem titra crtica koja čeka da počnete. Možete kucati jedno slovo do mile volje jer je potrebna jedna jedina sekunda da sve izbrišete i krenete iznova. Dakle, kako krenuti i od kuda? Od dojma? Strukture romana? Ili pak radnje? Kao što je teško pronaći riječi u jeziku kojima bismo iskazali neiskazivo, tako je ponekad teško pronaći ih kako bismo o tome, kad je već iskazano, nešto i napisali. Moment koji možda najbolje opisuje tu nemogućnost iskazivanja određene spoznaje nalazi se u sljedećim rečenicama:

„Nešto neizrecivo”, kaže se često u pričama. Ili: „Nešto neopisivo.” Ja to obično smatram jeftinim izgovorima; ali u ovoj priči doista se radi o bezimenosti, o zanijemjelim sekundama užasa. Radi se o momentima, u kojima se svijest trza od groze; o stanjima užasa, toliko kratkim da jezik uvijek kasni za njima; o prizorima iz snova, toliko odvratnim da ih doslovce doživljavamo kao crve u svijesti. Zastao dah, ukočenost, „ledena studen gmizala mi je uz leđa, dlačice su mi se kostriješile na zatiljku…”

U ovim recima možemo opipati srce koje pada u pete, užas od činjenice s kojom se mozak još nije u stanju nositi. Jezik doista uvijek kasni za tim trenucima jer treba vremena da nešto od pukog užasa postane stvarnost.

„Roditi se kao žena u takvim je okolnostima od samog početka bilo smrtonosno.”

Handke u ovoj pripovijesti kreće od novinskog izvještaja o samoubojstvu pedesetjednogodišnje žene, vrlo šture i hladne obavijesti, kakve susrećemo svakoga dana i nakon toga ne pomislimo više nikad na njih. Osjećao je da treba nešto napisati o toj ženi, o tom beznačajnom životu, kapi u moru istih takvih beznačajnih života, koji su jednako tako glupo življeni kako su glupo i besmisleno završeni. Ovo nije priča o uzbudljivim i hrabrim potezima neke posebne žene (bar ne onako kako smo navikli u literaturi), ali je ipak napisana tako da joj tekst u koji je upisana njezina životna priča daje posebnost koju, doista, ima svaki čovjek rođen i pokopan na Zemlji. Svako živo biće svemir je za sebe, pun i živopisan, ali većina, nažalost, na kraju ispuni samo (ako i to) stupac u novinama, par centimetara mjesta na papiru, koliko je potrebno za osmrtnicu, ili tek brojku u statistici. Jedno takvo živo biće dobilo je vlastitu pripovijest koja nas podsjeća upravo na to da nitko na ovome svijetu nije samo brojka ili statistika.

Autorov glas ovdje je itekako očit, on se ne pokušava sakriti iza identiteta pripovjedača, već nas na mahove podsjeća na svoju prisutnost skačući iz okvira priče ravno u vrijeme njezina pisanja, kako ni u jednom trenu ne bismo zaboravili da je on tu i da se ne skriva. Njemu je pisanje u ovom slučaju pokušaj terapije, potreba da piše o majci prije nego se, kako sam kaže na početku, vrati u stanje tupe zanijemjelosti. Ima li u jeziku uopće riječi koje mogu opisati stanje takvoga gubitka? Možda i nema, ali ima riječi kojima se može govoriti o nečijem životu i samim time to stanje gubitka sebi nekako objasniti.

Već na početku pojavljuje se jedna rečenica koja objašnjava mnogo toga o čemu ćemo kasnije čitati. Ona glasi ovako: „Roditi se kao žena u takvim je okolnostima od samog početka bilo smrtonosno.”

Neizbrisivi ožiljci na duši žene

Biti žena tada značilo je ne dobiti pravo na obrazovanje (to je bilo rezervirano za braću) i, unatoč talentima i potencijalu, ispunjavati samo svoju već upisanu ulogu, upisivanu generacijama u dnevnik ženskoga života. Suprotno mogućem očekivanju, ovo nije gorka pripovijest puna patetike, već kronologija propasti duha koja kreće od energičnosti i volje za životom, sve do depresije i u konačnici, samoubojstva. Žena o kojoj čitamo u život kreće puna volje za učenjem, čak se suprotstavlja vlastitoj obitelji koja je školovala samo mušku djecu i odlazi se obrazovati za kuharicu. Radi i živi život kao svaka druga mlada osoba. „Oduvijek je htjela biti ponosna na nešto”, stoji u tekstu. Željela je postizati ciljeve, željela je živjeti.

No, život, kako to već često biva, ima druge planove. Ili možda ne planove, nego sitnice koje nam baca pred noge, sitnice koje možemo zaobići i nastaviti svojim putem ili se na njih spotaknuti i zauvijek si promijeniti život ne misleći da je upravo to bilo ono što je determiniralo ishod i situaciju u kojoj se nalazimo. Tako ta mlada žena u praskozorje Drugog svjetskog rata upoznaje čovjeka u kojeg se zaljubljuje, njemačkog vojnika, a zapravo nekakvog štedioničara, o kojem kasnije Handke piše poprilično kratke i hladne retke nazivajući ga čak i odbojnim. Ta ljubav nije potrajala, ali je rezultirala djetetom i ostavila trajni trag na ženi koja je, kako to također često u životu biva, nakon tog razočaranja počela život jednostavno samo prihvaćati.

Tako iz priče saznajemo da je prvi put u svom životu nečemu popustila kad se udala za drugog čovjeka s kojim će imati još troje djece i isto toliko (ako ne čak i više) pobačaja. Nemojmo zanemariti činjenicu koja se ovdje provlači između redaka, neizrečena, da je svaki taj pobačaj iglom (da, iglom) nanio neizbrisive ožiljke na duši te žene. I tako je živjela s čovjekom kojeg nije voljela, kojeg je čak na mahove i prezirala, a opet za njega osjećala čudnu odgovornost, kao što to osjećaju i čine mnoge žene čak i danas. Zapravo, kao što su to mnoge žene od pamtivijeka do dana današnjeg osjećale i činile kao da nam je to upisano u genetskom kodu. Prihvaćala je život kako dolazi, a on joj je, malo po malo, gasio životnu iskru.

S mužem i djecom neko je vrijeme živjela u Njemačkoj, da bi se nakon nekog vremena vratila u Sloveniju, što joj je malo podiglo duh. Tamo je ipak bila „žena s iskustvom inozemstva”, tamo je bila ponosna što ima djecu i neko se vrijeme dobro osjećala. Ali malo po malo taj je duh propadao i život se polagano počeo kotrljati silaznom putanjom.

U knjigama vidiš samo ono što nosiš u sebi

Jednom je jedan meni vrlo drag pisac napisao da su „knjige zrcala, u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi” i ova mi je knjiga to dokazala na najdoslovniji mogući način. Iako je svaki gubitak različit od čovjeka do čovjeka, najčešće je ono što ih sve veže ta nemogućnost da iskažu nešto što je neiskazivo. Nešto što egzistira, ali ne nalazi riječi kako bi se prenijelo drugim ljudima. Neki to kanaliziraju kroz ono što rade, neki se odaju tuposti i nemogućnosti da se s tim Nepoznatim Nečim u sebi nose, a neki se pokušavaju osloboditi pišući o osobi koju su izgubili. I nitko od njih nikada u potpunosti ne obuhvati to stanje. Pa iako ni Handkeu nije u potpunosti uspjelo obuhvatiti ga, na svijet je donio jedan tekst koji donekle sumira ono za čime imamo potrebu nakon što izgubimo nekoga bliskog. Pisati ili pričati o toj osobi znači održavati je na životu, ponekad čak znači i okajavati vlastite grijehe eventualnog zanemarivanja, što se isto moglo pročitati između redaka u ovome romanu. U jednom se trenutku čak priča prepliće s Camusovim „Strancem” u sceni bdijenja nad mrtvim tijelom, pa tako negdje izvan teksta ostaje upisana i ta neizrečena krivnja zbog odnosa prema majci dok je još bila živa i čudnih emocija koje izaziva mrtvo tijelo, koje više nije ta osoba.

Maleni je ovo roman, gotovo pripovijetka, od nekih stotinjak stranica na kojima je zapisano jedno golemo djelo. Ako se uhvatimo za postupak prepoznavanja, koji je svojstven svakom čitatelju, u njemu će mnogi pročitati ono za što su i sami tražili riječi. Čak poput neke terapije, otkrit će da su i oni mogli, da su uspjeli sročiti, napisati ovakvu pripovijest o vlastitome gubitku. U tome možda leži i veliki dio važnosti „Nesreće bez želja”. Na jednom mjestu u romanu stoji paragraf koji sumira mnogo toga što je izrečeno i neizrečeno na njegovim stranicama:

„Ali moja je majka bila radoznale prirode i nije poznavala utješne fetiše. Nije tonula u rad, obavljala ga je samo usput i tako je postala nezadovoljna. Svjetska bol katoličke religije bila joj je strana, ona je vjerovala u ovostranu sreću, koja je, opet, bila slučajnost; ona sama slučajno je imala nesreću.”

Kao svojevrsni zaključak ovome osvrtu voljela bih nadodati da je „Nesreća bez želja” roman koji me doista obogatio, kao što to i inače imaju tendenciju raditi stvari koje se čine jednostavnima, a zapravo skrivaju mnogo više. Čak i nakon dva čitanja, vjerujem da ću mu se ponovno vraćati u budućnosti, mnogo puta.

(Visited 160 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari