Fiume o morte
17. veljače 2025.

Vrijeme čitanja: 5 minuteKombinirajući humor i povijesne činjenice, Bezinović dekonstruira mit o pjesniku-osvajaču koji je Rijeci donio kaos prije nego što je Europa upoznala fašizam.

17. siječnja 2025.

Vrijeme čitanja: < 1 minutaJedan od najvažnijih redatelja našeg doba, istinski umjetnik i vizionar, David Lynch, umro je u 79. godini.

Intervju

Nikola Šerventić: „Pobuđivanje emocija moguće je postići otporom emocijama”

Nikola Šerventić
Foto: Ino Zeljak
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kad je Nikola Šerventić počeo slati svoje pjesme u časopise i na natječaje, nije čudilo što su vrlo brzo počela stizati priznanja, od užeg izbora 2022. za pjesničku nagradu „Mak Dizdar” do „Na vrh jezika”, koju je sljedeće godine i osvojio.

Na 10. festivalu „Prvi prozak na vrh jezika”, nagradi koja se dodjeljuje posljednjih dvadeset godina, 28. lipnja 2024. u atriju Teatra &TD Šerventić je predstavio svoj nagrađeni rukopis, konačno ukoričen „Popis stvarnih stvari”, u izdanju Jesenskog i Turka, o kojemu su blagonaklono govorili članovi žirija Olja Savičević Ivančević, Kruno Lokotar i Marko Pogačar.

Na pjesničkoj sceni on kao da igra ulogu korektiva provocirajući svojim jednostavnim jezikom, ali nimalo pojednostavljenim, već značenjski slojevitim u svojoj suptilnosti. Ovako drugačijom tehnikom dovodi u vezu racionalnu strogost u izvođenju i određenu iracionalnost u shvaćanju i, s uzorima u Danijelu Dragojeviću, Anki Žagar, Vesni Bigi i Petru Gudelju, ističe se uvjerljivim glasom i izuzetnim opažanjem. Njegove su pjesme odgovor, ili protuodgovor, na pitanje što bi poezija trebala biti jer, odmaknutima od biti, njoj nas približava. Često nešto niže, kao da ta njegova životna poezija traži inventuru, pri čemu je stvarnost izvjesna jer, ovisno o doživljaju sebe u vremenu, njega je u životu drugih premalo, previše ili dovoljno. Šerventićeve pjesme o srži stvari intelektualne su igre u kojima je dubina uvida u sprezi s naizglednom lakoćom izricanja. S izraženom crtom kritičnosti, radikalan u stihovima, u potrazi je za supstratom ljudskosti u svojoj svakodnevici i istovremeno začudan na pomalo asketski način.

Suzdržan i razmjerno oprezan s riječima, o sebi ne otkriva mnogo, tek da je snimatelj, nagrađivani fotograf, poklonik književnosti i otac dvoje djece. Uvažavajući to, nisam zalazila u biografske crtice, već kroz razgovor pokušala dokučiti način na koji promatra tekst i svoje kreativno pisanje.

Kad sam ugledala naslovnicu, u trenu me zadivilo dizajnersko rješenje prekriženog naslova koje s jedne strane dovodi u pitanje tumačenje stvarnosti, a s druge strane sugestiju izvršenja zadataka. Što je za tebe „Popis stvarnih stvari”?

Za dizajnersko rješenje zaslužna je Tina Ivezić, koja je uz dizajn naslovnice i grafička urednica knjige. Za mene je „Popis stvarnih stvari” prije svega debitantska zbirka, pjesme za koje sam tražio potvrdu znam li uopće pisati poeziju, što naravno uključuje moju stvarnost i okolnosti koje su me okruživale ili me još uvijek okružuju.

Czesław Milosz je napisao da poezija nosi pečat srama, jer se začinje u blizini radnji koje imaju intimne nazive, i da se sramio što je pjesnik, kao da nag javno pokazuje tjelesni nedostatak. Kako doživljavaš svoju potrebu za pisanjem? I sebe kao pjesnika?

Postoji prisutnost srama, teško je ne osjećati izloženost, jer stavljanje sebe u poziciju promatranog rijetko je ugodno, ali postoji čežnja koja prevladava sram, čežnja za nečim drugim iz čega se osoba osjeća isključenim, kao vraćanje osjećaja pripadnosti. Mislim da ne moramo uvijek znati odgovor zašto pišemo. Ponekad je dovoljno samo pisati, jer eto, pripadnici smo ljudskog roda. Rekao bih da pisanje poezije ili bavljenje umjetnošću može, a ponekad i mora, biti tajanstven čin koji može preorati svijest osobe, poremetiti istine o svijetu.

Nemam potrebu objašnjavati svoju želju za pisanjem poezije, jer bih onda tu želju smatrao greškom ili poremećajem zbog kojeg se trebam takoreći opravdavati.

Korespondiraju li na bilo koji način tvoja dva umjetnička fokusa, pjesnički i snimateljski? Jesi li ikad aktivno spajao ta dva medija ili su oni, za tebe, ipak razdvojeni?

Nisam ih aktivno spajao, nastojim ih promatrati kao dva odvojena medija, iako mogu imati dodirnih točaka, u smislu da i fotografija i pjesma mogu nastati iz opažanja jednog momenta u vremenu. Za poetsku i fotografsku sliku vrijedi ono što je Friedrich Schlegel kazao za jezik, a to je kreacija odjedanput. Mislim da ono što je time htio kazati jest da se pred poetskom slikom bude i usklađuju sva osjetila odjednom.

Foto: Ino Zeljak

Tvoje su pjesme lišene ukrasa. Marko Pogačar je kao urednik odmah primijetio dragojevićevsku zapitanost u tvojim razmišljanjima. Dolazi li tvoj pročišćen izraz kao nešto intuitivno i prirodno ili je to proces koji zahtijeva vremenski odmak i puno detaljnije iščitavanje nakon početnog opažanja i pisanja?

Rekao bih oboje, dolazi mi prirodno, ali zahtijeva i rad na tekstu koji može dugo potrajati.

U nekom trenutku pisanja jednostavno sam donio odluku da je ta vrsta izražaja najbliže mislima koje imam dok pišem i razmišljam, svaki mi se dodatni ukras činio neautentičnim. U pisanju poezije ponekad nema urođenog smjera, nema slijeda misli koje teku određenom putanjom ili prema nekom cilju. Sve riječi dobivaju jednaku težinu i isti prioritet, i iz te točke dolazi do pročišćenog izraza. Mislim da je bitno ovdje kazati da se radi samo o odsustvu ukrasa jezika. Nekome se može učiniti da su pjesme lišene metafora, ali ipak su prisutne na jednoj drugoj osnovi. Naime, jezik je u svojim temeljima slikovit i nedoslovan. Metafora je osnovni način spoznaje: mi nešto spoznajemo poimajući to kao nešto drugo.

Ako riječ, odnosno jezik, dolazi kao sredstvo komunikacije s drugima, ako želimo prenijeti pravu poruku, trebali bismo biti jasni u korištenju istog. Međutim, ne pridaju li sugovornici ista značenja i iste vrijednosti tim riječima, stvara se puno veći prostor za iskrivljeno tumačenje. Je li to tvoja namjera koja stoji iza jezične i emotivne redukcije?

Budući da svijet velikim djelom postoji u jeziku, a malim dijelom izvan njega, možemo zaključiti da se svijet ili bolje rečeno svijest mijenja s pomoću jezika. Riječi ne upućuju na stvarnost, one nemaju unaprijed utvrđeno značenje nego ga dobivaju tek u uporabi, i razlike između dvaju svjetova nekih osoba mogu prouzročiti iskrivljeno tumačenje.

Što se tiče drugog pitanja, ne mislim da iza jezične redukcije dolazi i do emotivne redukcije. I pisanje i čitanje uključuje mnoge nesvjesne mehanizme, pobuđivanje emocija moguće je postići otporom emocijama.

Kad je tvoj rukopis 2023. dobio nagradu Na vrh jezika, tada se zvao „Drugo ime”. U međuvremenu je Jon Fosse postao nobelovac i u domaćem prijevodu pojavila se „Septologija (I. – II.)”, njegovo „Drugo ime”. Koliko se u tih godinu dana tvoj rukopis sadržajno promijenio i koliko si morao promijeniti koncept da bi on postao današnji „Popis stvarnih stvari”?

Tako je, zvao se „Drugo ime” i tada sam mislio kako je to dobar naslov, i dalje mislim da jest i trebalo mi je dosta vremena da ga pustim, ali sada mislim da je „Popis stvarnih stvari” bolji od izvornog. Novi naslov je mijenjao koncept zbirke, naprimjer: nisu sve pjesme imale naslov, s popisom se to promijenilo, izbacio sam poglavlja zbirke, jer popis je jedan, i mnoge pjesme koje su više konceptualno bile vezane za „Drugo ime” morale su van.

Ne primjećujem često u poeziji točku-zarez, ali kod tebe je pronalazim na neobično mnogo mjesta u knjizi od 60 stranica („popis otprije”, „nestvarne stvari”, „iznenada”, „poništiti početnu točku”, „ti”, „pronaći mjesto”, „misao”, „popis od sada”, „zapaliti vatru”, „za kasnije”). Čitam je kao relativizirano kočenje. Interpunkcija ponekad postoji, a ponekad je nema. Čime si se vodio u slučajevima kada si je ipak koristio?

Točku-zarez koristim često jer mi se čini da ona najbolje predstavlja dinamiku stvarnosti.

Ona je simbol dvoznačnosti, točka kao konačnost i zarez kao znak nastavljanja. Zarez relativizira točku, a točka poništava beskonačnost zareza.

Nekoliko mi je tema tijekom čitanja zbirke bilo upečatljivo, a jedna zauzima posebno mjesto – želja za sudjelovanjem, no u isto vrijeme snažna potreba za odsutnošću i odvajanjem (primjerice, u pjesmama „sjediti u prvom redu”, „zapaliti vatru”, „pronaći mjesto”). Kako sebi objašnjavaš te dvojnosti?

I sam čin pisanja je dvojan.

Neobično je to stanje svijesti kada osoba istodobno nešto zna i ne zna, želi i ne želi pripadati.

Sada, kada je knjiga objavljena i kad su ove pjesme okupljene na jednom mjestu, čitatelji će sigurno imati svoje favorite. Imaš li dojam da su ti već sada neke pjesme važnije od drugih?

Ne znam, ne mogu govoriti u ime čitatelja, jer pišući nisam na njih ni mislio. Vjerujem da su neke pjesme upečatljivije od drugih, a pri tome ne vidim neki osobiti razlog zašto je tome tako. Duchamp je jednom rekao da umjetnik obavlja samo pedeset posto posla, dok je ostatak u promatraču, neki to nazivaju promatračev dio, i na taj dio ne mogu niti želim utjecati. Meni su neke pjesme važnije zbog okolnosti u kojima su nastale, ali to samo ja znam.

Be social

Komentari