Nina Romić: „Jezero” dolazi kao veliki prostor u nama s kojim se suočavamo

Nina Romić, od milja prozvana dobrom vilom domaće kantautorske scene, uskoro će nam predstaviti svoj peti studijski album „Jezero”. Koncertna promocija zakazana je za 15. i 16. lipnja Uraniji – prostoru kreacije (Zagreb).

S punim pravom možemo reći kako je Nina Romić jedna od najsjajnijih zvijezda na domaćem kantautorskom nebu. Prvi samostalni album „Daljine” objavila je 2010. godine, iako je do tada već bila poprilično aktivna na glazbenoj sceni, no kroz svoj prvijenac upoznala nas je sa svojim jedinstvenim izričajem i emotivnim i prepoznatljivim vokalom.

Ninin važan doprinos razvoju domaće kantautorske scene je i održavanje raznih događanja i projekata koje je ona inicirala i organizirala, pa se od 2007. bavi i organizacijom kantautorskih koncerata; najpoznatiji i najdugovječniji projekt je Začarana Močvara, u klubu Močvara u Zagrebu kojim je upravljala kao umjetnička voditeljica do 2021. godine.

Svako sljedeće izdanje bilo je milina slušati, a „Ptice” (2012.), „Stablo” (2014.) i „Sloboda” (2018.) redovito su zauzimali visoka mjesta na godišnjim listama ponajboljih albuma. Novi povod za razgovor pronašla sam u najavi promocije njenog albuma „Jezero” koji će u pratnji prigodnog kratkometražnog filma biti objavljen 16. lipnja na svim streaming platformama, a dočekat ćemo ga i u vinilnom formatu. Netom uoči promocije novog albuma Nina Romić nam je pričala o samospoznaji, inspiraciji, majčinstvu i glazbi koju voli i za koju živi.

Prilikom posljednjeg razgovora za Ziher spomenula si kako želiš otrgnuti fokus javnosti sa „žene s gitarom” na „ženu iza koje je bend”. Jesi li osjetila da se u očima javnosti ta slika izmijenila unazad četiri godine ili će naše društvo pojam „kantautorica” uvijek vezati uz sliku žene s gitarom?

Zadnji period je bio intenzivan, uz mnogo promjena u svijetu, tehnologiji, svijesti ljudi, općenito imam osjećaj da se dogodilo neko ubrzanje… Koliko je to pozitivno, vidjet ćemo u godinama koje slijede. Kao društvo redefinirali smo mnoge pojmove, pa tako imam osjećaj i da se ta slika „kantautorica” ipak malo izmijenila.

Na globalnom nivou dogodila se promjena paradigme, u prvi plan su došle neke značajne kantautorice koje su odbacile staro ruho, i obukle se u sasvim nove žanrove, a jednaka se stvar dogodila i na našoj glazbenoj sceni. To su pozitivne promjene i veseli me što se sve više poseže za različitim načinima izražavanja, i što bend nije više potreban da bi se prezentirala glazba.

„Daljine”, „Ptice”, „Stablo”, „Sloboda” i „Jezero”, sve su to nazivi tvojih albuma, no zanima me što ti pojmovi samostalno izrečeni znače za tebe kao pjesnikinju i glazbenicu? Donose li oni neke bogatije asocijacije i nalet inspiracije? Je li možda pak riječ o simbolima koji na neki način obilježavaju život ili je u pitanju nešto treće?

Svaki naslov mojih albuma imao je dublju poruku koja je stajala ispod preokupacija određenog perioda života. Možda ovako na prvu, „Daljine” su označavale jednu tugu, razdvojenost, pomirenost, to je baš bio neposredni i intimni zapis moga srca.

„Ptice” su se obraćale svakoj pjesmi s tog albuma, uključujući i istoimenu pjesmu Ptica koja se našla na albumu. Svaka moja pjesma za mene je kao i ptica, jednom kad ju napišem, ona leti i odleti svima koji ju žele čuti.

„Stablo” je označavalo jednu stabilnost, korijenje je imalo potrebu rasti što dublje, i činiti da sve ono što se zbiva izvana ne utječe na osjećaje u meni. Vjetrovi koji su šibali grane tog Stabla su bili samo u prolazu zahvaljujući upravo tom korijenju moga Stabla.

„Sloboda” je jedna želja koja je procvala duboko u meni i tako me povela na ovo putovanje na kojem sam i danas. Vapaj da odem iz tuge u kojoj sam bila je toliko jasan danas kada danas slušam tekst same pjesme Sloboda.

„Jezero” dolazi kao veliki prostor u nama s kojime se suočavamo ako imamo dovoljno hrabrosti napraviti taj zaron ispod. Ne znamo koliko je duboko, hoćemo li imati dovoljno zraka, je li hladno, opasno… Usprkos nepoznatome, idemo tamo. Poziv je jači od straha. To je neki moj simbolizam oko naslova i priče samih albuma, i općenito života, rijeke koja teče, i koja se mijenja kako se i mi mijenjamo.

Era intenzivnih covid zabrana, izolacije i zatvorenosti je za nama, no na svakom od nas je ostavila neizbrisiv trag i oblikovala nas je ponekad u ono što nismo htjeli biti, ali neke je i dovela do verzije sebe za kojom su tragali cijelog svog života. Tako je taj period utjecao na tebe kao osobu? Je li ti dozvolio da pronađeš sebe ili te odveo na nepoznata putovanja kroz neke nove nemire?

Pronaći sebe je pomalo prehrabra izjava za mene, pogotovo nakon zadnjeg perioda. Dobro sam s tim da i ne znam tko sam, da budem i dalje u traženjima. Mnogi pojmovi o samoj sebi su se rasplinuli kroz zadnji period, tako da se više ni nemam potrebu jasno definirati. Znam što me pokreće, i zanimljiv mi je smjer u kojem idem.

Pandemijska era je utjecala na svakoga od nas, nije bilo osobe koja nije osjetila utjecaj tog perioda na vlastitoj koži. Na mene je djelovalo također. Dogodio mi se pomak fokusa s vanjskog na unutarnje, i tu sam zaronila u dotad nepoznati prostor. Imam osjećaj da me je to na neki način razorilo, dotadašnje shvaćanje svijeta i sebe unutar tog svijeta i svih odnosa oko mene se kroz to razdoblje jako izmijenilo jer sam se dublje zapitala što je to što mene doista vodi. Kad sam si postavila prava pitanja, pojavili su se i odgovori. I nije ih baš bilo jednostavno za prihvatiti, trebalo mi je neko vrijeme.

Do sada smo mogli čuti Jedini dom i Ono što bi htjela kao prozor u tvoj novi album „Jezero”. Imala sam tu privilegiju poslušati cijeli album prije izlaska i iz perspektive slušatelja mogu reći da sam u njemu pronašla poruke koje bi voljela da je netko ostavio mladoj verziji mene, ali i one koje bi današnja verzija mene najbolje razumjela. Jesi li se sličnim mislima vodila prilikom pisanja pjesama ili su one nastale kao produkt svojevrsne samoterapije i procesuiranja onoga što ti je život donio?

Hvala ti na ovom komentaru, jako mi je drago da si osjetila ove pjesme na taj način, to me čini ispunjenom. Ideja iza ovog albuma jest da napravim kolekciju pjesama koje osjećam kao razgovor između vlastite duše i one verzije sebe koja je bila prisutna dok su se pjesme rađale. S godinama postajemo ponešto mudriji ako uspijemo naučiti nešto iz prethodnih iskustava, ali se događa i to da se ponekad jako dugo vrtimo nesvjesno u krug, i kao u nekom beskonačnom loopu ponavljamo iste greške. Ove pjesme sam doživjela i kao podsjetnike na ono što mi je činiti da se otrgnem takvom življenju, više bih ga nazvala životarenju, i da steknem hrabrost da okusim što to život jest i što bi život mogao biti. Uvijek bih im se vraćala kada bi mi bilo teško, jer bih u njima nalazila neku utjehu, ljekovitost, i služile su mi kao podsjetnici na ono što se zbiva, i što je bitno. Pjesme su postale moje osobne glazbene mantre koje me podsjećaju na ono što je meni bitno.

Osjetila sam majčinsku i zaštitničku notu u pjesmama Maloj ptici, Želim i Uspavanka na albumu „Jezero”. Koliko je uloga majčinstva utjecala na tvoj pjesnički izričaj i je li ga promijenila? Jesu li ti se otvorili neki novi pogledi na smisao i život?

Uloga majčinstva je najljepša uloga koju sam iskusila u svom životu. S mojim djetetom rodila sam se i nova ja, koliko god ovo pretjerano nekome zvučalo. Rodila se nova ja koja jednako tako nije ni znala hodati, niti išta o ovom svijetu koji ju okružuje, a djeluje tako velik i strašan.

Tada sam shvatila da ako želim biti dobra majka svom djetetu, trebam biti i dobra majka samoj sebi. Tu je lagano krenula moja promjena jer sam htjela dati najbolje od sebe svom djetetu. Kroz samorefleksiju i preispitivanje svojih reakcija, prolaska kroz raznu paletu osjećaja, kroz tuge i sreće, krivnje i ushite, mnogo toga sam shvatila. Moj predivni sin u meni je potaknuo takve promjene da se više ni ne sjećam onog života od prije. Promijenile su se i moje pjesničke preokupacije, definitivno me više zanimaju unutrašnji svjetovi od onih koji su vidljivi na prvu.

Uskoro ćemo imati prilike uživo čuti tvoj dugo očekivani novi album „Jezero”, a najavljena je i promocija 15. i 16. lipnja u Zagrebu u Uraniji – prostoru kreacije. Što nam sve spremaš i možeš li nam reći nešto više o kratkometražnom filmu za album „Jezero”? Kako je došlo do ideje za popratnu vizualnu komponentu albuma i tko ti je pomogao u realizaciji? Gdje ćemo sve moći gledati film?

Veselim se ovom nastupu jer će biti poseban. Na početku će se održati premijera kratkog filma „Jezero”, koji je snimljen uz soundtrack istoimene pjesme. To je slojevito ostvarenje produkcijske kuće „šta će oni”. Naša suradnja nastavila se od prethodnog spota za pjesmu Ono što bi htjela i ovdje su pokušali povući paralelu između pjesme koja funkcionira kao anksiozni napadaj tijekom dijaloga sa samim sobom i kratkog filma koji istovremeno istražuje složen odnos čovjeka i moderne civilizacije. U njemu se isprepliću sirovo prikazani osnovni ljudski nagoni i potreba za povlačenjem iz civilizacije sa silovitom neminovnošću povratka u ugodu i, često, dekadenciju modernog života.

Nakon premijere filma, lagano ćemo naše drage ljude koji dođu uvesti u priču albuma i izvesti ga u novoj postavi. Sa mnom uz bok stoji Jelena Galić, aranžerka i izuzetna glazbenica/suputnica, a mušku potporu daju Tomi Novak na gitari i Bruno Vorberger za bubnjevima. Promocija će biti posebna jer će istovremeno biti i na još nekoliko lokacija u zemlji, naime, prenosit će se putem live streama, tako da će svi koji su zainteresirani moći biti s nama 15. lipnja kada predstavljamo album u Kino Uraniji. Dodatni koncert će biti dan iza, 16. lipnja na istom mjestu, na dan samog izlaska „Jezera” na sve digitalne platforme. U Kinu Uraniji moći će se nabaviti i albumi na vinilima, kao i neke popratne sitnice. Dođite i budite s nama 15. i 16. lipnja u Uraniji – prostoru kreacije.

Gdje te još u bliskoj budućnosti možemo slušati uživo osim u Uraniji? Hoće li biti nekih festivalskih nastupa do jeseni?

Do kraja mjeseca nastupit ćemo u Rijeci, na obali Ričine, u jednoj predivnoj inicijativi za očuvanje te rijeke i krajobraza koju ju je pokrenula umjetnica i aktivistica Iva Korbar, a nastupamo na dva festivalska dana ovogodišnjeg izdanja SUR-a, u Zagrebu i Varaždinu krajem ovog mjeseca. Za jesen su dogovoreni neki datumi, a neki se tek dogovaraju. Planiramo promovirati album u Hrvatskoj i regiji kroz naredni period.

Nedavno smo na Ziheru pričali o albumima kojima se neprestano vraćamo kroz godine slušanja i konzumiranja glazbe. Za koja tri albuma bi mogla reći da im ostaješ vjerna, bez obzira na toliko je vremena prošlo otkako si ih prvi put čula?

Bob Dylan – „Desire”, Entrance – „Prayer of death”, Pink Floyd – „Ummagumma”, svaki put otkrijem neke nove nijanse, ili su albumi toliko posebni, ili se ja toliko mijenjam, ili oboje.

Koja je najranija glazbena uspomena koje se sjećaš iz svog djetinjstva?

Najranija glazbena uspomena je svakako putovanje iz Zagreba u Dalmaciju na ljeto i slušanje kaseta u narančastom stojadinu. Izbor albuma koje smo slušali su bili Bob Dylan, JJ Cale, Bijelo Dugme, Oliver, Tutti Frutti i Doris Dragović iznova i iznova. Kasnije sam proširila izbor kaseta, no prve se pamte!

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.