Njemačka ekspresija dviju suprotnih sila u Modernoj galeriji

Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji, otvorena prije dva dana, predstavlja opus dvoje njemačkih ekspresionista Kathe Kollwitz i Ernsta Barlacha. Na jednom mjestu skupio se velik broj grafika, crteža i skulptura koji povezuje tematika i slični izražaj.

Njihovo stvaralaštvo nastalo je pod utjecajem prvog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Dvoje umjetnika, svatko iz vlastite perspektive, interpretira užase i prikazuje emocije koji oni proizvode.

Odlično koncipirana izložba nazivom “Izvan granica postojanja” upućuje na temu koja ih je spojila: proleterijat, bijedu prouzroćenu ratom, uvijek na granici između života i smrti. Na početku je izložbe prikazana kronologija života u kojem se možemo upoznati s kontekstom u kojem su živjeli i stvarali. Posloženi radovi dopuštaju u svakoj prostoriji usporedbu dva umjetnička puta.

Iako se međusobno nisu dobro poznavali, u svojim dnevnicima Kollwitz blagonaklono piše o Barlachu, a on svojem najznačajnijem djelu visećeg anđela daje njezine crte lica.

Barlach nakon svoje akademske naobrazbe okušava svoj akademizam u okrilju jugendstila, ali ne uspijeva provući se u javnost i steći priznanje vlastitog kruga. Za boravka u Rusiji uspijeva naći svoj glavni subjekt, ruskog seljaka. Njihova jednostavnost, rustikalnost i karakteristične crte lica koje se ponavljaju od skulpture do skulpture privukla ga je toliko da je njoj ostao vjeran do samog kraja. Skulpture, iako u često dinamičnim pozama, svojom zaglađenošću i karakterističnim izrazima lica isijavaju mirnoću. On u svojim radovima ne prikazuje subjektivni doživljaj jednog čovjeka, već čitav kolektivni duh siromašnog svijeta.

Kathe Kollwitz u umjetničkom putu pomaže njezin otac, a na njezinu tematiku utječe tragičan gubitak sina. Ona nije suptilna u svojoj tuzi, ona se ne boji njezine jačine. Njezini su crteži silni i puni težine. Nikako u njezinoj boli nećemo zamijetiti patetiku ili pretjerivanje u izljevima teatralnih emocija. U grafikama, crtežima pa i skulpturama na površinu će izlaziti iskrenost i ružnoća očaja jedne žene, individue pogođene tragedijom.

U središnjoj prostoriji zanimljiva je usporedba dvije skulpture s prikazom Oplakivanja, možda najbolji prikaz razlika i odstojanja koje si umjetnici dopuštaju u istoj temi. Kollwitz uvijek odabire osobniji način, utkavši vlastitu tragediju u žalost Kristove majke. Barlach u simetričnoj kompoziciji križa uspijeva od tog prizora stvoriti simboličko značenje gubitka majke koja gubi sina vojnika.

Izložba duhovnog dvojca s očiglednom stvaralačkom nadmoći umjetnice prikazuje što se događa kad industrijski i tehnološki napredak radi u svrhu zla i što on čini čovjeku kao individui, ali i kolektivu. Dva vida za jedan cilj pretkazanja života na granici postojanja.